Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA ČETVRTA

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Život je duga. Šareni nebeski svod koji vječno varira između tame i svjetlosti jer upravo ta igra svjetla i tame dugu i stvara. Kišni crni oblaci predstavljaju lošu stranu, a s druge strane svjetlost sunca – dobru stranu života. Život je duga vječno smještena između dobra i zla. Nekad sam izabereš dobro ili zlo, a nekad jedno od njih dvoje izabere tebe i tek onda kada te više ne bude shvatit ćeš da je sve bilo kratko i prelijepo, poput duge na nebu. Boje koje su nekada na mojoj dugi bile jarke polako blijede i postaju prozirne. Bliži se kraj njenom sjaju. Tmasti i crni oblaci već pokrivaju moje izblijedjele krajeve. Želio bih još jedanput uzeti sunce i rastjerati oblake. Ne znam hoću li u tome uspjeti. Zato i pišem ovu autobiografiju, kao konačnu bitku pred kraj. Bijeli papir neće postati bijela zastava. Otići ću, a ove moje riječi dokazat će da sam ipak unatoč svemu nešto i vrijedio.

Charles prestane pisati. Kiša koja je padala nije ga uspjela otjerati s klupe sve dok još jednom nije sve pročitao i tada se zadovoljno zaputio prema autobusnoj stanici. Vožnju autobusom nije niti osjetio. Duboko se unio u razmišljanja o autobiografiji i stidljivo skretao misli na Opheliju. Toliko je bio odsutan da je zaboravio izaći na stanici kod doma te se iskrcao dvije stanice dalje. Hodao je tako nazad po pljusku, na zalazu dana. Hladni je vjetar činio njegovu šetnju još neugodnijom, ali Charles ga nije osobito primjećivao. Štoviše, godio mu je što ga je iznenadilo, pa mu je i to iznenađenje godilo. Nekako se osjećao lakšim, kao da se pomladio; trenutno je simpatizirao sve u svom okruženju: pločnik, otpalo lišće, nebo, sve… I konstantno je razmišljao o prelijepoj Opheliji. Kada je konačno stigao do doma, otišao je ravno u svoju sobu i legao na krevet još dugo gledajući u prozor i kišu na njemu sve dok nije zaspao.

Opet je imao noćnu moru. Ovoga puta Smrt ga je progonila kroz pusti gradski park. Dok je Charles bježao, kiša je nemilice padala. U ruci je stiskao notes. Kako mu se Smrt približavala, notes je počeo krvariti, a Charles, kada je to vidio, vrištati. Dotrčao je do klupe gdje je upoznao Opheliju i tu iscrpljen stao. Smrt se nalazila točno iza njega, mogao je osjetiti njen ledeni zadah. Okrene se prema svojoj noćnoj progoniteljici taman u trenutku kada je ona zamahnula svojom vječnom metalnom kosom. Charles, i ne znajući zašto, vrisne Ophelijino ime što na trenutak zbuni Smrt. Ona odloži svoju kosu pokraj sebe.

– Ophelia? – upita Smrt svojim hladnim i vječnim glasom koji kao da nije dolazio iz nje, već iz cijelog okolnog svijeta. – Tko ti je pak to, jebote?

Charles ustukne dva koraka, ne znajući što bi odgovorio.

– Nitko! Šta te briga! – odgovori zbunjeno. Iako nije bilo hladno, Charles se tresao, a iz njegovih zadihanih usta izlazili su mali oblačići pare. „Tajna je u oblačiću“, sjetio se neke debilne reklame za osvježivače prostora.

– Nitko kažeš – ponovi Smrt. – Eh, pa postoje načini kojima ja mogu saznati sve, ali prvo ću se pozabaviti tobom. Vidiš čak sam i novu kosu nabavila zbog tebe. Ovo ti je super moderan model od titana iz Japana što mi je jako bitno jer one iz Kine ništa ne valjaju. Pokosiš desetak ljudi i već se sva savije i mora na popravak, a ne dolazi s garancijom. Ti ćeš prvi isprobati ovu japansku – reče Smrt i ponovno zamahne svojom vječnom alatkom.

Golubovi su se pojavili niotkuda. Na desetke, na stotine njih sumanuto se razletjelo na sve strane i Smrt ga od sve te pernate mase jednostavno nije uspjela dohvatiti, a on se u međuvremenu probudio sav znojan i zapišan. Probudio se samo s jednom mišlju: „Moram ponovno vidjeti Opheliju.“

Te noći više nije mogao zaspati. Čekao je još par sati sve dok tama nije počela uzmicati pred prvim, doduše, sivim, ali ipak dnevnim svjetlom. Nije bio raspoložen za mijenjanje svog zapišanog kreveta s Maxovim, već je sam promijenio svoju pomokrenu posteljinu s rezervnom koja se uvijek nalazila u njegovom ormaru. Presvukao se u čistu i suhu pidžamu, a zapišane je stvari odnio u praonicu. Tako nešto nikada do sada nije učinio i iako je još uvijek u potpunosti bio nesvjestan promjena koje mu se događaju, znao je da je učinio nešto ispravno. Čak je i sam namjestio krevet, a da nisu negodovateljice došle možda bi čak i prozore oprao. „Ova biografija baš utječe na mene“, pomisli. „Kako je to moguće?“

O noćnoj mori nije razmišljao sve dok se ponovno nije vratio u sobu i bojažljivo uzeo notes u ruke. Laknulo mu je kada je shvatio da na notesu nema nikakvih tragova krvi. Sjeo je za stol, namjeravajući nastaviti pisati. Za početak je htio opisati svoju noćnu moru. Prislonio je vršak olovke na bijeli papir i koliko god da je stravična i živopisna noćna mora bila, vršak se olovke nije pomjerio niti milimetar. S nevjericom je gledao u prazni papir. Kako je moguće da je još jučer lijepo i produktivno pisao, a danas, nakon svega što mu se u međuvremenu dogodilo, ne može niti crticu povući?

– Za sve je kriva smrt – reče glasno. Umjesto potvrde svoje tvrdnje začuje jedino Maxovo hrkanje i nekakvo komešanje u hodniku, isprva tihi žamor raznih glasova, zatim vrisak, pa plač. Probuđene znatiželje, brzo spremi notes u ladicu i izađe iz sobe.

Sa svoje lijeve strane ugledao je grupicu od desetak svojih sustanara kako stoje poput šahovskih figura na vječno ulaštenom kvadratastom podu hodnika. Njihovi izrazi lica nisu odavali strah, već čisti užas. Polako krene prema grupici i sobi broj 12, u čiju su unutrašnjost svi gledali. Dok im se približavao, jedan od njih, Wilson, mislio je, iako mu ime zaista nije znao, kleknuo je na koljena i počeo se moliti. Iz unutrašnjosti sobe čuli su se glasni jecaji. Kada se približio, nitko ga nije niti primijetio, svi su odreda hipnotizirano gledali u sobu. Charles, koji je sada već bio zabrinut koliko i znatiželjan, stupi u prostoriju i ugleda Marthu s izrazom neopisive jeze na licu. Martha kao da je započela još jače urlikati kada ga je ugledala. Njezine suze pomiješane s maskarom i tri sloja debelim ružičastim sjenilom davale su njenom licu groteskan izraz. Izgledala je poput klauna kojem je lav za vrijeme cirkuske predstave odgrizao jednu ruku. Charles je u pauzi između Marthinih jecaja začuo tiho zujanje. Zvuk kakav proizvodi dječji automobil na baterije. Tih, ali iritantno prisutan.

– Martha, što ti je? – upita Charles željan objašnjenja.

Martha ga samo pogleda svojim razmazanim i vlažnim očima koje su sada izgledale kao da ih je vodenim bojama uređivalo trogodišnje dijete te izokrene svoje crvenim ružem namazane usne i zaplače još strastvenije i energičnije. Charles nije znao što bi radije htio – da prestane Marthin plač ili to iritantno zujanje nekakve igračke koje ga je podsjetilo na noćnu moru. Iza Charlesa se pojavio Wilson, još uvijek ponavljajući sve tri glavne katoličke molitve.

– O, Oče naš… O, Zdravo Marijo… O Slava Ocu… – ponavljao je i ponavljao Wilson. Njegove preostale tri sijede dlake na golom tjemenu kao da su plesale u ritmu njegovog ponavljanja.

– Dobro, Wilsone – reče Charles, još uvijek nesiguran da se taj pajac zaista tako zove. Mislim da je to dovoljno jedanput izmoliti. Wilson je na trenutak stao, zašutio, pogledao ga svojim sivim očima, a zatim se zagledao u suprotni kut sobe, onaj koji je Charlesu bio skriven histeričnom Marthom, i ponovno kao da se ništa nije dogodilo nastavio: – O, Oče naš… O, Zdravo Marijo… O, Slava Ocu…

Charles kimne glavom lijevo-desno, pogleda još jednom u Marthu, koja je stajala poput misice zore živih mrtvaca, i zagleda se u kut sobe. Odmah pokraj prozora nalazio se krevet, identičan svim drugim krevetima u staračkom domu Verona, a na tom je krevetu netko ležao i nije, poput Maxa, spavao. Charles zaobiđe Marthu i približi se krevetu. Iritantno zujanje igračke sada je postalo glasnije. Pogleda krevet i na njemu ugleda Berthu kako nepomično leži na leđima, pogleda odsutnog, ali neizmjerno zadovoljnog. Oči su joj još gledale u pravcu stropa i izgledale su kao da su gledaju najdivniju stvar na svijetu, iako te oči nisu gledale ništa. Njezino lice, iako mrtvo, odavalo je izraz neopisive sreće, a osmijeh je imao neki blještavi sjaj, unatoč nedostatku zubne proteze.

– Barem je umrla sretno – pomisli Charles, kojeg je sada taj zujavi zvuk dovodio do ludila. Zvuk kao da je dolazio iz same mrtve Berthe. Charles koliko iziritiran, toliko i znatiželjan krene ka Berthinom pokrivaču.

– Mislim da to nije dobra ideja – oglasi se Wilson. Charles ipak povuče prekrivač i ugleda uzrok svoje zujave iritacije.

Martha, ako je to uopće moguće, još glasnije zavrišti, a Wilson se još energičnije započne moliti. Mrtva je Bertha bila polugola, prizor koji Charles zasigurno nije želio vidjeti, ali povratka nije bilo. Svilena roza spavaćica bila je podignuta sve do Berthinog pupka, a gaćice nije nosila. Charles se, istina, u životu nagledao i gorih stvari, ali ovo što je sada ugledao konkurirat će u top-deset najgorih. Zvuk je sada bio glasniji no prije i Charles konačno ugleda njegov izvor. Iz Berthine mrtve pice živahno se meškoljila nekakva crna naprava. Charles bez oklijevanja pruži ruku ka Berthinom, do smrti zadovoljenom spolnom organu, i izvuče crni vibrator dužine 30-ak centimetara, koji je se i dalje glasao pomjerajući se lagano lijevo-desno, desno-lijevo. I ne znajući zašto Charles pomisli kako ga sigurno pokreću Duracell baterije, koje su se ovoga su se puta pokazale zbilja izdržljivima. Charles konačno ugasi spravicu i još se jednom zagleda u nju. Na vrhu je vibratora bio nacrtan mali, i donekle simpatični vražićak, a ispod njega crvenim je slovima pisalo: SEX PREDATOR.

– Eh, predator zasigurno jest – reče Charles i odloži vibrator kraj Berthinog tijela, te se priključi grupici znatiželjnika ispred sobe 12.

Ubrzo su stigle i negodovateljice, praćene bolničkom ekipom, popularno u kuloarima doma zvanom Cobra 11. Oni su odmah izbacili Marthu iz sobe, a ona je i dalje neprestano ridala, i zatvorili vrata za sobom, uskrativši tako svaki daljnji detalj grupici staraca. U nedostatku boljeg rješenja, oni su se odmah dali u prepričavanje događaja kasnije znanog kao „Berthin svršetak“ i odmah su se pojavile razne verzije istog događaja. U kratkom su vremenu, koliko je Charlesu trebalo da se vrati do svoje sobe, postojale već tri službene verzije. Jedna je od njih glasila da je Bertha skončala svoj život zbog vibratora veličine atletske motke. „Ah, ti ludi starci“, pomisli Charles, „Ali mašta im barem za razliku od moje radi besprijekorno.“

Onaj manji dio znatiželjnika skupio se u krug oko Marthe, gdje su je svi tješili. Smrt, ma koliko god bila česta u mjestima poput staračkog doma, nikada nije ugodna. Uvijek se postavlja pitanje tko je sljedeći, a sljedeći može biti bilo tko. Charles je zbog svojih noćnih mora pretpostavljao da je on u laganoj prednosti.

Pogledao je kroz prozor svoje sobe i ugledao stidljivo sunce koje se konačno probilo kroz tamno jesensko nebo. Sunčeva ga svjetlost nakratko ispuni optimizmom i on ponovno sjedne za stol, ispred sebe položivši notes. Dugo je gledao u prazan papir i razmišljao o Berthi i na kraju sve što je uspio napisati bilo je: „Jedna je duga danas zauvijek izblijedila i napustila nebeski svod“.