Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DESETA

Dok se vani kiša miješala s ledom, potpomognuta snažnim vjetrom, Charles je ponovno bio okružen snijegom. Nije bio bijele boje, već crn. Crne ledene pahulje padale su oko njega i po njemu poput izokrenute, zle slike koja je u drugim okolnostima mogla biti lijepa i spokojna. Charles nije bježao, nije imao kamo bježati. U prijašnjim noćnim morama u bjelini snijega tražio je utjehu i spas. Ovog puta snijeg je bio crn kao da netko na nebu mrvi i posipa ledeni ugljen. Charles je stajao na obali prekrivenoj crnim snijegom, a s njegove desne strane valovi su bjesnili poput uznemirenih zvijeri. Desetak metara od njega pristizala je Smrt, koračajući laganim, gotovo plesnim korakom.

– I’m singing in the rain, I’m singing in the rain – dopirala je pjesma u reprodukciji glasa Smrti, poput zloglasne grmljavine pred sudnji dan. Stala je pred Charlesa, zabila dno svoje kose u crnim snijegom prekriveno tlo i zavrtjela se oko nje, baš kao da zajedno plešu.

– Charles Down, konačno se ponovno susrećemo – progovorila je hladnim, vječnim glasom. Charles je samo mirno stajao i promatrao. Bilo ga je strah, ali istovremeno mu je bilo svejedno. Nakon današnjeg susreta s Ophelijom i patuljkom kao da je želio umrijeti. Možda je čak i očekivao noćnu moru i cijelo je vrijeme bio svjestan da sanja.

– Pa… ja zapravo i ne bježim – reče Charles. – Samo uživam u ovom poput tebe ružnom vremenu.

– Ha, ha, ha – smijala se Smrt. – Pravi se javio, mister ljepote staračkog doma Verona. Takav ljepotan mora da šarmira sve bakice i ševi sve u šesnaest!

– Pa trudim se – zbunjeno odgovori.

– Trudiš se, trudiš se, ali sve mi se čini da te preduhitrio patuljak.

More je sada još jače podivljalo i valovi su na obalu počeli izbacivati mrtve golubove, na stotine i stotine mrtvih ptica koje su uskoro bile prekrivene crnim pokrovom.

– Ti ćeš uskoro sa mnom – reče Smrt i usmjeri svoj kažiprst prema Charlesu. U nedostatku boljeg rješenja, on joj odgovori srednjim prstom.

– Drago mi je da je ostalo još malo ponosa u tebi – reče Smrt.

– Mogu li barem ponijeti oštrilo za tvoju kosu? – upita Charles. Njegovo pitanje natjera Smrt na smijeh, a njega da zažali što je uopće išta rekao.

– Moja kosa ne može otupjeti, mislim da ti to znaš.

– Zašto ne? Mozak ti je otupio pa može valjda i komad metala – reče Charles, učini par koraka i spotakne se o mrtve golubove, padne na tlo i probudi se. Još u vakuumu između sna i jave, osjetio je hladni dah koji mu poručuje: Srest ćemo se uskoro.

Htjede vrisnuti, ali se naglo predomisli kad ugleda Wilsona na svom krevetu.

– Što ćeš ti ovdje? – upita ga zbunjeno, opijen noćnom morom.

– Šta te briga, ja s tobom više ne razgovaram – reče Wilson i Charles istog trena poželi da se vrati na obalu mrtvih golubova.

– Zašto, Wilsone?

– Dobro ti znaš zašto, sebičnjače stari! – reče Wilson ljutito.

– Ne znam, Wilsone i da ti budem iskren uopće me ne zanima – iskreno će Charles i pridigne se u sjedeći položaj. Bilo je sedam i petnaest, ali se činilo da je mnogo ranije. Dan je bio tmuran, a svjetlost koja je dopirala kroz prozor bila je preslaba. Charles upali noćnu lampu i još jednom pogleda Wilsona.

– Ja ću ti svejedno reći – reče ljutito Wilson i prekriži ruke na prsima.

– I? – upita Charles čije je strpljenje već bilo na izmaku.

– Zašto si ljut na mene?

– Kako zašto? Pa zbog Olive!

Charles se u prvom trenutku nije mogao sjetiti zbog koje Olive.

– Pa šta s njom? – upita Charles.

– Ona je moja ljubav, ne tvoja!

– Super – odgovori Charles. Ništa pametnije i nije očekivao od Wilsona. – Pozovi me na vjenčanje.

– Pa i mislio sam, ali od vjenčanja ništa. Uništio si mi priliku da se konačno oženim! Morao si joj kupiti ruže, baš si morao, ha? Eno je, sad stalno priča o mornaru Popaju, mene niti ne primjećuje!

– Molim? – upita Charles. Konačno je odlučio što će – od srca se nasmijati!

– Još mi se i smiješ? E, pa da znaš, ne namjeravam tako lako odustati. Od sada smo ljubavni suparnici! Da znaš, Oliva će biti moja i samo moja!

– Uvijek sam sumnjao da ti je Golum neki rođak – reče Charles.

– Ja nemam rođake, a pogotovo ne takve koji se zovu Govnum!

– Nije Govnum, nego Golum – ispravi ga Charles.

– Svejedno, suparniče u ljubavi, vidimo se u boju – reče Wilson i ljutito se uputi prema vratima.

– Kakvom boju? – kroz lagani smijeh upita Charles.

– Pa ljubavnom – odgovori ozbiljno Wilson. – A trofej je Oliva – reče zaneseno. – Biti će moja, samo moja! – doda tiho i izađe iz sobe.

Charles zaklima glavom, tiho se nasmije i ode do prozora.

– Ljubavno suparništvo… Wilsone, ti si genije! A ti, patuljče, vidimo se uskoro u ljubavnom boju – reče važno i uperi prst prema gradskom parku. O prozorsko staklo kao odgovor „više sile“ udari par povećih kapi leda i Charles uplašeno poskoči od prozora.

– Niti led, niti smrt, nit patuljak, pa čak niti super ledeni smrtni patuljak, neće me spriječiti da osvojim Opheliju – reče odlučno.

Odmakne se od prozora. U glavi mu je vladao nered i zbunjenost. Volio je i mrzio istovremeno, bio je sretan, a istovremeno i bolno zaljubljen. U svoj toj zbrci emocija, rečenice su se počele nizati u njegovom umu, bistre i blještave poput neonske reklame. Vrhovi prstiju svrbjeli su ga od nestrpljenja.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Ponekad se osjećam poput otiska na rosi. Svjež i nov, čist poput suze tek rođenog djeteta. Tada zaista živim, ali svaki takav otisak traje tek do pojave prvih sunčevih zraka, kada ispare s kapljicama rose. I zato sam uvjeren da je moj život tek to – otisak na rosi. Proteklih nekoliko dana moj je otisak trajao duže i ja sam živio i uživao u životu. Sve do jučer, kada sam osjetio ljubavnu bol i potom ispario kao da me nikada nije ni bilo. I sve to zbog ljubavi. Pih! Mislim da je ljubav samo optička varka koju je Bog smislio da bi još više zbunio svoje ljudsko stado. Ljubav je kratka poput sunca, koje se ipak na koncu sakrije iza zvijezda kada noćna tama zavlada našim prostorom. Možete satima gledati u zvijezde i nećete uspjeti pronaći mjesto gdje se sakrilo sunce. Tako je i s ljubavlju. Možete je danima promatrati, a da je zapravo ne vidite, a kada konačno počnete uživati u njoj, ona vam se sakrije iza zvijezda u tmini noći.

Charlesovu ljubavnu ispovijest prekine diskretno kucanje. Odmah mu je bilo jasno da nešto nije u redu jer na vrata njegove sobe nikad se nije kucalo. Brzo spremi svoju autobiografiju i ustane otvoriti vrata.

– Gospodine Popaj, tako mi je drago da vas vidim – reče uzbuđeno Oliva, a mali potočić sline pojavi se na rubu njezine desne usne.

– Dobar dan, Oliva.

– Dobar, dabome da je dobar za mene, ali ne znam za vas.

– Zašto?

– Pa nevrijeme je i vi sigurno nećete danas moći na more.

– Zašto bih ja išao na more? – zbunjeno će Charles.

– Kako zašto? – upita Oliva. – Pa vi ste mornar, a uz to ste još senilniji od mene – reče i glasno se nasmije.

– Ah, to… – Charles se također nasmije i pogleda na drugu stranu hodnika gdje je stajao ljutiti Wilson.

– Oprostite što sam bila tako slobodna da vas dođem potražiti u vašoj sobi, ali ruže su zaista predivne i ja vam se želim nekako odužiti.

– Oprostite što smetam – ubaci se Wilson – ali baš sam nešto prolazio i…

– Oprostite – prekine ga Oliva – ali ja sad govorim.

Malo sam se mučila da se sjetim tko mi je poklonio ruže, ali moja cimerica mi je kazala da ste to bili vi, gospodine Popaj.

– Ma nije to ništa – reče Charles. Najradije bi bio okončao ovaj besmisleni razgovor i vratio se svojoj autobiografiji, ali je trebalo organizirati „ljubavni boj“, baš kako je Wilson rekao. – Mali znak pažnje za našu novu, šarmantnu sustanarku.

Wilson se glasno i usiljeno nakašlje da mu je skoro iz usta ispala zubna proteza.

– Oh, hvala vam – uzbuđeno će Oliva. – U znak zahvale, pozivam vas kod mene na čaj, točno u 17 sati.

– Ah, ne znam da li će to moći – ubaci se Wilson. – Mi dečki smo se dogovorili za šah – reče i prijateljski potapša Charlesa po ramenu.

– Mislim da ću danas preskočiti igranje šaha i svoje vrijeme radije posvetiti ovoj dami ovdje – reče i lagano se glavom nakloni prema Olivi, a Wilsonu uputi posprdni pogled.

– Oh, pa to je divno – reče Oliva.

– Oh, pa to je užasno – reče Wilson.

– Onda se vidimo u 5 sati – potvrdi Charles i zatvori vrata, iako je dobro znao da će Wilson ući odmah za njim.

– Reci, Wilsone – reče, ne okrenuvši se.

– Možda si dobio bitku, ali rat je moj!

– Wilsone, mislim da ne razumiješ… – započne Charles.

– Oh, da! Sve ja razumijem, ali ljubavni je boj tek započeo.

– Istina… I tko zna što sve može biti do kraja. Možda se na kraju Oliva zaljubi baš u tebe.

– Misliš? – Wilsonovo se uvrijeđeno lice naglo transformira. – Misliš da imam šanse?

– Naravno. Pa ti si mlađi od mene.

– I zgodniji isto – reče samouvjereno Wilson.

– Tako je.

– Dobro, onda se vidimo u 5 sati – reče Wilson.

– Gdje se vidimo u 5 sati?

– Pa kod Olive, gdje drugdje? Nisi valjda mislio da ćemo igrati šah? Ja ne znam igrati šah – Wilson napusti sobu prije nego li je Charles uspio nešto izgovoriti.

Više nije mogao pisati. Nije niti pokušavao, jednostavno je znao da mu je tok misli za danas preusmjeren. Razmišljao je o genijalnoj ideji koja mu je pala na pamet u razgovoru s Olivom – odlučio je iskoristiti njenu naklonost za svoj ljubavni boj. „Možda Oliva nije patuljak, ali poslužit će“, pomisli.

Bio je toliko nestrpljiv da dočeka taj čaj, pa je već u 15 sati navukao odijelo. Negdje oko pola četiri u sobu je ušao Wilson da ga pita za savjet što obući.

– Bilo što osim pidžame – kratko mu odgovori Charles.

– Hvala, prijatelju – iskreno će Wilson i stisne mu ruku.

Kada je Charlesov sat konačno otkucao šesnaest i pedeset osam, on izađe iz sobe i zaputi se Olivi. Wilson je već čekao ispred vrata i prigovorio mu da kasni.

– Wilsone, nije da se moramo voziti tramvajem do nje, imamo samo nekoliko metara hoda.

– Pročitao sam u časopisu da je točnost na prvim spojevima presudna – reče Wilson. – Baš je tako pisalo: p-r-e-s-u-d-n-a. Što to znači?

– To znači da si idiot ako ne zakasniš.

Oliva je, naravno, zaboravila da je nekog pozvala na čaj, ali je tu bila sveprisutna i sveznajuća Martha koja ju uredno podsjećala. Ona im otvori vrata i presiječe bilo kakav pokušaj Charlesove kurtoazije.

– Znam, znam zašto si došao – reče uvijek groteskno prenašminkana Martha. – Ajd’, ulazi. A tko je tebe zvao, Wilsone?

– Pa Oliva – reče ovaj uvjerljivo i malo pocrveni u licu.

– Oliva te se i ne sjeća, ali kad si već tu – ulazi.

– Ljubim ruke – reče Wilson, ponosan na svoje prve korake zavođenja, na što se Martha zlobno nasmije.

– Oliva je u kupaonici, doći će svaki trenutak. Zaboravila je, naravno, da vas je pozvala na čaj pa se sad uređuje, ako i to nije zaboravila.

– Nema problema, sačekat ćemo – ljubazno odgovori Charles i sjedne u dio sobe koji je služio kao improvizirani dnevni boravak sastavljen od četiri male pletene stolice i pletenog stolića za kavu. Za veći de luxe luksuz od toga jednostavno nije bilo mjesta.

– A što vas dva kokana, hoćete još u nešto umočiti prije smrti, ha? – zajedljivo upita Martha i posluži im čaj pa sjedne nasuprot Charlesa.

– Nemoj tako – brzo će Wilson. – Ja sam zaljubljen!

– Ali Oliva voli Popaja – reče Martha i Charles se neugodno promeškolji na stolici.

– Ne, ne voli Popaja, Oliva voli mene jer sam mlađi i zgodniji. Jel’ tako, Charles?

– Ha, ha, mislim da će pokraj vas dvojice metuzalema Oliva koristiti Berthin vibrator, koji je još uvijek kod mene… – reče Martha i zašuti.

– Pa lijepo je znati gdje se nalazi „Sex Predator“ – reče Charles. Tko zna, možda „Berthin svršetak“ dobije nastavak.

– Idiote stari. Luda sam što sam te uopće pustila u sobu.

Taman prije nego li je napetost dosegla vrhunac, Oliva je ušla u sobu i povikala:

– A gdje su moji konjići?

– Oh, moja voljena je obrijala brkove – primijeti Wilson.

– Ja ne znam hoću li ovo moći – tiho izgovori Charles.

– Smiri se, Oliva – reče Martha prevrćući očima. – Već sam ti rekla da će stići za Božić.

– Oprostite što upadam – pametno će Wilson. – Ali za Božić dolaze sobovi, ne?

– Eto vidiš, kučko lažljiva – prodere se Oliva, na rubu plača. – A gdje su moji konjići?

– Oliva, molim te, pusti sada konjiće. Vidiš, Popaj je tu.

– Ah, mornar Popaj! – oduševljeno će Oliva, kao da se do trenutka prije nije spremala plakati.

– I ja sam tu – reče Wilson i ustane sa stolice.

– A tko ste vi?

– Ja sam… – nastavi Wilson – … s Charlesom, ovaj Popajem.

– A vi ste isto mornar?

– Čistač palube – reče Charles koji je jedva uspijevao suzdržati smijeh.

– Tako je – potvrdi Wilson. – Ja sam čistač palube. Jel’ to dobro, ha? – šapatom upita Charlesa.

– Odlično.

– Joj, Popaj, tako mi je drago što vas vidim. A gdje su moje ruže?

– Tu su na prozoru – reče Martha. – Stavila sam ih da upiju barem malo svjetla.

– Onda dobro – reče Oliva, sjedne nasuprot Charlesa te se počne hihotati poput školarke, rukom skrivajući usta.

– He, he, baš je sladak ovaj mornar, zar ne? – kroz smijeh reče Marthi, iako je bilo upućeno svima. Charles je htio pobjeći glavom bez obzira, ali si je cijelo vrijeme ponavljao zašto je ondje i morao je odigrati svoju ulogu do kraja.

– Hvala vam, Oliva – nevoljko će.

– Nemojmo, molim vas, zaboraviti čistača palube, koji je ipak mlađi i zgodniji od mornara! – važno će Wilson.

– I tuplji! – oštro će Martha, no Oliva je toliko zaljubljeno buljila u Charlesa da teško da je čula ikoga od njih.

– Oliva, vi kuhate najbolji čaj u ovom domu i sad mi je žao što vam nisam kupio dva buketa ruža, ali još stignem ispraviti pogrešku, zar ne? – diplomatski će Charles koji je odlučio da je stigao trenutak za akciju, pa tko živ, tko mrtav.

– Molim? – začuđeno će Martha skoro prolivši čaj po Olivi.

– Pa… he, he… ja se nadam – stidljivo će Oliva.

Ono što nije pošlo za rukom Marthi, uspjelo je međutim Wilsonu koji je prolio polu-punu šalicu, nasreću, mlakog čaja po Olivinoj tamnoplavoj suknji.

– Oh, oprostite Oliva, ljubavi, molim vas – nespretno će Wilson, ali nije pomoglo Olivi da se smiri.

– Vi čistači bi trebali čistiti, a ne prljati ovako fine i čiste dame! Sram vas bilo, i još me zovete ljubavi, a ja volim samo mornare, a ne neke čistače.

– Ali ja, ja… – zamuca Wilson. – Oprostite…

– Mislim da je vrijeme da pođete – reče Martha. – Kad se ovako uzruja, sljedeći na red dolaze konjići.

– A gdje su moji konjići? – poviče Oliva.

– Što sam vam rekla?

– U pravu si – reče Charles, uzme Olivinu ruku i poljubi je. – Veselim se ponovnom susretu.

– Oh, da, i ja isto – reče u trenutku zaboravljajući na konjiće.

– I ja se isto veselim – tiho će Wilson i krene poljubiti njenu ruku, ali je ona brzo izmakne.

– Doviđenja, moje dame – reče Charles i izađe iz sobe.

– Doviđenja, moje dame – ponovi Wilson i doda: – Oliva draga, ja ću pronaći vaše konjiće. Na te njegove riječi Oliva ponovno počne histerično vrištati, a njih dvojica brže-bolje napuste sobu.

– I šta kažeš? – upita Wilson. – ‘Sam bio dobar?

– Najbolji – reče Charles i zaputi se prema svojoj sobi gdje će mu, za promjenu, odgovarati mir i tišina, čak mu niti Maxovo hrkanje neće smetati. Sve je bolje od Olive i njenih konjića. A sutra, sutra će Charles učiniti i prvi pravi korak u svom „ljubavnom boju“. „Što sve čovjek nije u stanju učiniti zbog ljubavi“, upita se začuđeno, „ali za Opheliju se to isplati. „ Zapali cigaretu i zagleda se u dan na izmaku. „Još jedan dan je iza mene, ali sutra ću ponovno potražiti Opheliju, i to ne sam!“, pomisli i napuni baterije ljubavnim optimizmom. I osjećaj mu je godio.