Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DEVETA

Subota je svanula sivilom, ali bez kiše. Oblaci kao da su se umorili od prosipanja kišnih kapi pa su se samo prijeteći nadvili nad Londonderryjem. Charlesov san bez snova, nasilno je prekinuo Wilson.

– Hajde, prika, probudi se – rekao je drhtavim glasom dok je desnom rukom lagano tresao Charlesovo rame.

– Što, što je? – upita zbunjeni Charles. Nije bio navikao da ga netko budi, osobito ne Wilson.

– Nova koka je stigla, eh i to kakva – reče ponosno Wilson.

– Kakva koka? O čemu ti pričaš? – suzdržavao se da ne lupi Wilsona ravno u ćelavu glavu.

– Nova, čovječe, znaš koji komad, a nije tako niti stara. Samo 69 godina. S obzirom da sam samac možda bih mogao pokušati? Šta ti misliš, ha?

– Šta se to mene tiče? – ljutito upita Charles i pridigne se u sjedeći položaj. Jedan Maxov sočan prdac pojača trenutnu napetost.

– Pa-a-a-a… s-s… obzirom-om – zamuca Wilson – da si i-i ti-i samac mogao bi mi dati neki savjet, kako da uletim. Znaš, ne bih volio umrijeti, a da se još jednom ne poseksam.

– Misliš ne bi volio umrijeti kao djevac? – upita Charles i iskesi se pokazujući tako Wilsonu svoja šuplja usta bez zuba. Wilson na to samo pocrveni i promrmlja nešto jedino njemu razumljivo te potom reče glasnije:

– Ja je sada idem upoznati, a ti možeš crknuti od ljubomore – reče uvrijeđeno.

– Dobro, dobro, Wilsone. Kako se zove?

– Ah, to! Ne znam točno, Oliva ili Ophelia – odgovori Wilson.

– Molim? – uzbuđeno će Charles prvi puta pokazujući zanimanje za ovaj razgovor. – Što si rekao?! Nemoguće!

– Ja ću te čekati u svojoj sobi – reče Wilson i frajerski mu namigne.

„Ophelia, nemoguće da je to ona“, pomisli Charles. „Ali, ipak, možda i jest“. Charles zatreperi iznutra, a u želucu mu se pojavi neugodni grč pa brže bolje otiđe u kupaonicu. Nakon što se vratio u sobu, obukao je svoje odijelo koje je vonjalo na vlagu, još uvijek mokro od jučerašnje kiše. Poprska na sebe pola bočice jeftine muške kolonjske vode. Sada je mirisao poput javnog WC-a. Ruke su mu drhtale od uzbuđenja jer je mislio na Opheliju, iako je bio uvjeren da ona ne može biti novi ‘komad’ o kojem je pričao Wilson. Ophelia je protestantkinja, a njima je ovdje ulaz strogo zabranjen. Ipak, nije nemoguće. Počešlja se i još jednom odmjeri u ogledalu, ne pretjerano zadovoljan onim što se ukazalo. Duboko uzdahne i izađe iz sobe.

Wilson ga je ipak čekao u hodniku ispred svoje sobe, nervozno cupkajući s lijeve na desnu nogu. Takva ‘slika’, u paketu s rozo-zelenim kariranim puloverom za kojeg je vjerojatno procijenio da je as u rukavu pri prvom upoznavanju, djelovala je previše apstraktno.

– Pa gdje si do sad? – nervozno će Wilson. – Ona starudija od Thoma je već bila na upoznavanju, pizda li mu materina, a da si vidio kakvu je samo majicu obukao. Od Armade!

– Misliš Armanija?

– Još se sav zalizao, trebao si mu vidjeti frizuru. Ko propali talijanski rafijaš.

– Mafijaš – ispravi ga Charles. – Jesi je vidio?

– Koga? Rafijaša? Samo u filmovima.

– Ma ne mafijaša, Opheliju!

– ‘Ko je ona? Isto neka mafijašica?

– Ma, čovječe, Ophelija, nova stanarka!

– Ali sigurno je u sobi, onaj Thom je maločas izašao sam.

– Dobro onda, idemo? – upita Charles i grč u želucu se pojača.

– Idemo, stari! – reče Wilson oduševljeno. – Nas dva Don Juana u borbi protiv vjetrenjača!

Charles odluči ne odgovoriti na ovaj Wilsonov entuzijastički usklik i lagano krene prema sobi 12. Kada su stigli pred vrata, Charles se odjednom sjeti „Berthinog svršetka“ pa zatomi smijeh. Krene pokucati i shvati da mu se ruke previše tresu da bi izveo taj pothvat.

– Wilsone, hajde ti – reče tiho Charles.

– Ah, ne ja – mirno odgovori Wilson.

– Zašto ne?

– Pa da sam u stanju to sam napraviti, ne bih išao po tebe.

– Eh, jak si mi ti neki Don Quijote – reče Charles.

– Don Juan! – ispravi ga Wilson.

Charles duboko udahne i izdahne te pokuca na vrata.

– Naprijed – začuje se iz unutrašnjosti Marthin glas.

Charles ohrabri sam sebe: „Možeš ti to“, i otvori vrata.

Kada je stupio unutra, oblio ga je osjećaj olakšanja, i razočaranja istovremeno. Grč u želucu naglo je popustio, a u sebi je osjećao jal za nečim što je trebao ugledati, a nije.

– Hajde vas dvojica – oštro će Martha koja je dokazivala svoj lažni autoritet svojoj novoj cimerici. – Ulazite i zatvorite ta vrata, Oliva je malčice prehlađena.

Da je Oliva bila puno više nego ‘samo malčice’ prehlađena, pokazalo se odmah. Prvi joj je pristupio Charles. Starica smeđe prorijeđene kose, uništene lošim trajnim frizurama, kukastog nosa i zrikavih sivih očiju. Ispod kukastog njušnog ekstremiteta nazirao se lagani val crnih Hitlerovih brčića. Figura joj je bila obla i niska, tek nešto viša od standardne hobitske žene.

– Moje ime je Charles Down – reče i pruži ruku.

– Ja sam Oliva Jaulie – reče kreštavim glasom i kihne ravno u Charlesovu ispruženu ruku. Milijarde bacila u simbiozi s neidentificiranom žućkastom izlučevinom zapečatili su ovo rukovanje. Charles naglo povuče ruku, položi je na Wilsonova leđa i dobro je obriše u njegov apstraktni pulover te ga grubo gurne pred Olivu koja se taman spremala ponovno kihnuti, što je i učinila ciljajući u Wilsonovo lice.

– Oh, oprostite – zakrešti Oliva. – Charles, zar ne?

– Ne, ja sam Wilson, Willy – reče očarano Wilson.

– Ah, da… zaboravila sam – reče Oliva. – Ponekad mi se to dešava.

– Ne, ne – ljubazno će Wilson. – Niste zaboravili, ja vam nisam rekao svoje ime – reče i pogleda prema Charlesu te mu namigne.

– Pa što niste rekli da se zovete Charles?

– Ne, ne, ja sam Wilson, Willy, a ovaj iza mene je Charles.

– Drago mi je… Charles – reče i zbunjeno pogleda prema Marthi koja je samo okrenula očima.

– A tko je ovo? – upita Oliva prsta uprta prema Marthi.

– Martha… Po šesti put, drago mi je – reče ljutito Martha. – Ja ovo više ne mogu trpjeti, moram malo izaći van – izađe zalupivši vratima.

– A gdje su moji konjići? – upita Oliva.

– Kakvi konjići? – zbunjeno će Charles okrećući se prema Wilsonu. – Ova je sto posto luda – reče.

– Moji konjići!!! – zakrešti ljutito Oliva.

– Si-siguran s-sam… – zamuca Wilson kojeg je ovo vrištanje malo prestrašilo – … da će d-d-doć-ći svaki čas, samo da popasu travu.

– A tko ste vi?

– Ja sam Wilson, Willy…

– Dobro je, dobro je – prekine ga Charles. – Oliva, bilo mi je drago. Mi sad idemo – reče i pogura Wilsona prema vratima.

– Nekako ste mi poznati. Kako vam je ime, molim? – reče Oliva Charlesu.

– Popaj! – ljutito reče Charles i još jednom pruži ruku.

– Popaj, mornar Popaj.

– Drago mi je. Oliva.

– A-a-a ja sam Wilson – pokušavao je izgovoriti dok ga je Charles gurao iz sobe.

Nakon što su neko vrijeme šutke odstajali ispred sobe, još uvijek prikupljajući dojmove, Wilson konačno reče:

– Koji komad! Ja sam zaljubljen!

– Ti si zatupljen! – odgovori Charles i krene prema kupaonici oprati ruke.

Nakon što je doručkovao, Charles nije gubio vrijeme, već se zaputio prema autobusnoj stanici. Htio je iskoristiti relativno suho vrijeme dok je sunce stidljivo izvirivalo iza gomile crnih oblaka. „Danas moram pronaći Opheliju, jednostavno moram“, odluči i sjedne na klupicu autobusne stanice. U ruke je uzeo notes i vrijeme čekanja skratio jednom bilješkom.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Prva je bila tišina svijeta. Ništa osim meke i nježne tišine, narušene katkada slatkim pjevom ptica. I cvatom ruža. Njihov miris savršeno se ispreplitao s ptičjim pjevom i izlazećim suncem. Dan se rađao, novi život koji obećava. Sve me je ovo čekalo svih ovih godina. Ja sam samo gledao sa zanimanjem slijepca, uporno ignorirao i tek sada na kraju odlučio prihvatiti, ali ne želim sve ovo vidjeti sam. Želim nekog s kim bi to podijelio. Sada sam samo zadovoljan, a kada je pronađem bit ću sretan i potpun. Poput Parsifala i njegovog Svetog grala. Nakon što sam preživio vrištanja, oluje i gromove; naslušao se graktanja zlogukih vrana; nakon što sam prošao kroz sumornu zemlju zvanu „život Charlesa Downa“, sada u šezdeset sedmoj godini, pronašao sam novu zemlju, svoj „Shangri-La“ u danima koje prolazim. Želim s njom dočekati jutra u zemlji vječne ljubavi, tišine, mirisa ruža i cvrkuta ptica.

Iz poetskog piskaranja u stvarnost ga je dozvao glas vozača koji ga je upitao ide li ovim autobusom ili ne. Toliko zadubljen, nije niti primijetio da je autobus došao i da su svi putnici već ušli.

Charles uđe u autobus koji ga je vozio put gradskog parka Londonderryja.

Sunce se nešto više probilo kroz oblake dok se Charles probijao kroz ljude na ulazu. Čak je i zatoplilo, a Charles začuje veseli cvrkut ptica koji ga podsjeti na golubove pa on i danas kupi vrećicu sjemenki. Prošao je pored cvjećarne i ponesen današnjom bilješkom iz autobiografije odluči kupiti buket ruža.

Zaputio se prema dobro znanoj klupici šljunčanom stazom koja se protezala rijekom Foyle. Park je bio prepun ljudi, što djece, što odraslih, a on je hodao između njih užurbanim korakom i lagano pjevušio neku pjesmu što je uhvatio na radiju i sad nikako da mu izađe iz glave: I don’t want to be your friend / I just wonna be your lover / No matter how it ends / No matter how it starts. Smiješio se pritom poput Djeda Mraza na godišnjem.

Kada se približio klupici, prvo je ugledao golubove, a tek onda Opheliju okrenutu leđima. Znao je da je to ona po brižno uređenoj dugoj crnoj kosi. Napravi još dva koraka i onda stane. U trenutku kao da je ponovno proživio noćnu moru sa smrću. Prestravio se poput vrapca koji je ugledao tigra. „Uh, jebote, šta sad?“, pomisli, „Kako ću ja to?“ The infrastructure will colapse / From voltage spikes – nastavljala se pjesma u glavi.

Kako se približavao, primijetio je da njegova nesuđena izvodi neobične pokrete rukama kao da maše njima gore-dolje. „Vjerojatno hrani golubove“, pomisli, „pa tih je beštija bezbroj.“ No ubrzo se uvjeri da nije sama; kad je konačno stupio pred nju otkrio je da pored nje sjedi najčudnije dijete koje je ikad vidio.

– Dobar dan, Ophelijo – reče glasom koji nije pripadao njemu već nekoj stidljivoj djevojčici.

– Oh, dobar dan, gospodine Charles – reče iznenađeno Ophelija. Njene oči danas su sjale od sreće.

– Nismo se dugo vidjeli – reče Charles. – Kako ste? – glas mu se malo oporavio, ali ga je grč u želucu toliko stisnuo da se cijelim tijelom počeo tresti, a iz vrećice su počele ispadati sjemenke.

– Pa puno bolje od našeg zadnjeg susreta. Bilo je to na groblju, ako se ne varam.

– Da, upravo tako. Nadam se da vam nije umro nitko blizak.

– Znate kako je u staračkim domovima, svi smo stranci, ali postanemo bliski stranci – reče Ophelia i nastavi. – Oh, baš sam nepristojna, nisam vam predstavila mog jako bliskog prijatelja iz doma. Ovo je Billy.

Charles, koji je bio toliko opčinjen Ophelijom, nije niti primijetio da „dijete jako neobičnog izgleda“, ima bradu i brkove, i da uopće nije dijete.

– Dobar dan, ja sam Billy – reče patuljak i pruži svoju oblu, dlakavu ručicu.

– Drago mi je. Charles – nadoveže se i prospe još malo sjemenki iz vrećice dok ju je prebacivao u ruku u kojoj je držao buket ružičastih ruža, te se rukuje s patuljkom.

Charles potom vrati vrećicu tamo gdje je bila od početka, a patuljasta ruka uhvati Ophelijinu. Gledao je u njihove ruke kao da su uklete. Prva mu je pomisao bila da ih silom razdvoji i zauvijek amputira tu oblu, dlakavu ručicu – poput operativnog odstranjivanja karcinoma.

– Kako napreduje vaša knjiga? – upita Ophelia.

– Koja knjiga? – zbunjeno upita Charles ne skidajući pogleda s njihovih isprepletenih prstiju.

– Pa vaša autobiografija – nastavi Ophelia. – Znaš, Billy, gospodin Charles je pisac.

Charles se konačno pribere i gotovo ljutito odgovori: – Nikad bolje!

– Lijepo cvijeće – reče patuljak Billy grubim glasom. – Za koga je?

Charles se sabere, kontrolirajući poriv da otkine trnje s ruža i polako mu ih nagura niz grlo, i gotovo ljubazno odgovori: – Za prijateljicu iz doma.

– Iz kojeg doma? – nastavi s pitanjima Billy.

– Verona – kratko odgovori. Na Billyijeva ustašca navuče se užasnuta grimasa, a Ophelia spusti pogled prema golubovima.

– Ah, Verona – reče Billy i stisne Ophelijinu ruku.

Charles ispusti vrećicu sa sjemenkama na veliku radost prisutnih golubova koji su ih odmah krenuli kljucati svojim malim kljunovima.

– Oh, sjetio sam se da mi se iznenada žuri. Bilo mi je jako drago – reče Charles i odjuri ljutito bez pozdrava, razočaran i povrijeđen.

– Ona se drži za ruke s jebenim patuljkom – reče ljutito, gestikulirajući. Negdje u daljini, iako je sunce i dalje sjalo, zatutnji udar groma. Neka padne najveći pljusak i neka potopi sve živo – gunđao je i dalje, sam sa sobom, u desnoj ruci još uvijek držeći buket ruža, sada već bez latica. „Koja sam ja budala!“, pomisli sada već pomirljivim tonom. Grč koji mu je do tada stiskao želudac preseli se na  srce i Charles proboden iznenadnom boli ipak zastane kako bi uhvatio zraka. Pluća su mu bila prazna, misli užarene poput lave, a srce je stiskalo i prijetilo otkazivanjem. „Samo mi još to nedostaje“, pomisli, „da umrem ovako posramljen i povrijeđen… Ali, ipak, srce mi je slomljeno pa valjda mora boljeti.“ Charles se pribrao i laganim korakom prehodao ostatak puta do autobusne stanice. Kad je sjeo u autobus, već se potpuno fizički smirio. Bio je zbunjen, razočaran i više mu ništa nije imalo smisla. Još jutros je razmišljao o ljepoti svijeta, a sada mu je isti opet nalikovao na mračnu tamnicu ispunjenu jedino ništavilom. Kad se autobus zaustavio ispred Verone, kiša je već počela padati, ali on izađe ne mareći i lijeno se dovuče do ulaska u zgradu. U dom je ušao mokar do kože što je dobro došlo da sakrije suze koje su same od sebe počele teći niz tužno lice. U hodniku je susreo Olivu.

– Lijepe ruže – reče Oliva.

– Ah, da. To je za vas – već je bio i zaboravio na ruže koje su zasigurno probudile neizmjernu dozu znatiželje njegovih sustanara.

– Ne sjećam se da smo se upoznali. Moje ime je Oliva.

– Popaj. Mornar Popaj – reče Charles i po tko zna koji put, rukuje se s Olivom.

– Mornar? – upita Oliva. – A gdje je vaš brod?

– Tu ispred doma – reče i zaputi se ka svojoj sobi, zavidan Maxu na njegovu „vječnu snu“.

„Eh, kad bih barem ja mogao zaspati kao Max i više se nikada ne probuditi“, pomislio je i obrisao suze s umornih obraza. „Ljubav je beštija s tisuću pandži koje sve odreda gule kožu, sloj po sloj dok ne dođu do srca koje onda proždire dvoglavo čudovište zvano ljubav“, zaključi Charles te onako mokar legne u krevet i zaspe.

Te noći oluja je bjesnila iznad Londonderrya, ali nije bila smetnja dubokom, ali nemirnom Charlesovom snu u koji se vratila stara, crna poznanica Smrt!