Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DEVETNAESTA

Na putu prema parku svrati do trgovine i kupi Opheliji bombonijeru, a potom ubrza korak kako bi stigao na vrijeme. Nakon 200-tinjak metara stane zadihan jer je previše ubrzao, a tijelo se počelo buniti. Shvati da se nalazi na istom pješačkom prijelazu na kojem mu je Ophelia spasila život.

– Hoćeš li prijeći ili opet misliš skočiti pod autobus? – upita ga poznati glas. Kao da ga je netko nožem ubo u rebra, naglo skoči od ceste i ugleda Opheliju. Bio je toliko iznenađen njenim likom, sasvim neopravdano, da je u prvi mah pomislio da je pitanju fatamorgana.

– Otkud ti ovdje?

– Ah, idem se naći s ljubavnikom – odgovori Ophelia uz osmijeh. – Brzo me poljubi da nas ne vidi. Jako je ljubomoran.

– Evo, ovo je za tebe – reče smeteno Charles i pruži joj bombonijeru.

– Čokoladna srca. Nadam se da se moj ljubavnik neće ljutiti.

Onako zbunjen nije bio siguran šali li se ona ili ne.

– Idemo ih brzo negdje pojesti uz kavu – reče Ophelia.

– A ljubavnik?

– I on će doći – odgovori pa prihvati Charlesa ispod ruke i okrene ga za 180°.

– Gdje idemo? – upita Charles kojeg je cijela situacija uhvatila nespremnog.

– Tu blizu ima jedan pristojan kafić. Umirem od želje za kavom. A ti?

– Pa ja ću s tobom! S tobom uvijek – reče Charles, odvaži se i poljubi je u obraz.

– To je bilo hrabro od tebe. I jako lijepo.

– Hvala – skromno će Charles.

Derry’s Gate nalazio se u glavnoj ulici, svega nekoliko minuta hoda od gradskog parka. Sjeli su unutra i naručili dva velika cappuccina.

– I kako si proveo dan?

– Pa, počeo je još noćas. Prvo nisam mogao zaspati, a onda sam imao bučno buđenje. Wilson se predozirao Viagrom, a Oliva mu je pokušala riješiti erekciju drobilicom za orahe.

– Molim?

– I to nije sve, Wilson je završio u bolnici.

– I kako je sad?

– Pa, još uvijek nije spreman za akciju, ali vjerujem da će se sutra vratiti u dom.

– Nadam se da si i ti izvukao pouku – reče Ophelia.

– Pouku?

– Pa da Viagra i nije baš dobra.

– Nije ako uzmeš odjednom cijelo pakiranje! Dobra ili ne, ja je više nemam.

– Onda dobro – reče sa zadrškom Ophelia i promijeni temu. – Lijep je dan.

– Da, ali tek mi je sada sunce zasjalo u punom sjaju – reče i primi je za ruku.

Ophelia na trenutak zašuti, a potom reče: – I ja sam sretna, cijeli dan se ponašam blesavo poput tinejdžerice. Sve sam svoje prijateljice izludila.

– Rekla si im za mene?

– Nisam – reče i pogleda u pod. – Još. Hoćeš jednu? – upita ga s bombonijerom u rukama.

– Može – reče Charles i ona mu u usta ubaci jednu čokoladicu. – Fino.

– Obožavam čokoladu, iako je ne bih smjela jesti.

– Ah, kad pređemo određene godine više ništa ne bismo smjeli, ali svejedno radimo isto što i do sad i dalje smo živi, ne?

– Da, jednostavno smo neuništivi pa nek’ mlađi budu zavidni.

– Slažem se – reče Charles i u usta dobije još jednu čokoladicu, ovaj put punjenu lješnjakom.

– Hoćemo li prošetati dok je još sunce? – upita Ophelia.

– Odlična ideja – ustane i poput pravog džentlmena pridrži Opheliji kaput. Kad su izašli, ona ga upita: – Novo odijelo?

– Da, kako znaš? – upita iznenađeno Charles.

– Imaš cijenu na rukavu – reče i nasmije se.

– Prokleti Robin!

– Tko?

– Ma nitko bitan… – reče i ispriča joj cijelu zgodu dok su polako hodali prema parku prateći rijeku, stisnuti jedno uz drugo poput golubova na nadstrešnici krova prekrivenog snijegom.

– Možda se ponavljam, ali jako sam sretna – reče Ophelia pogleda zamišljenog i dalekog.

– U životu nisam bio ovako sretan zbog nečeg dobrog. U prošlosti su me u pravilu veselile loše stvari. Osjećam se poput novorođenog čovjeka; kao da sam imao noćnu moru koja je trajala cijeli život i sada, baš ovdje na obali rijeke, s tobom, moje je buđenje postalo stvarnost i osjećam da mogu sve.

– Bitno je da to i želiš.

– S tobom želim sve!

– Znam, vidjela sam Viagru.

– Hej, ali… nisam mislio…

– Znam – reče Ophelia i glasno se nasmije. – Ludice, ti si tako naivan.

– Ja naivan? – zgroženo upita Charles. – Hm, možda i jesam, ali samo s tobom.

Još su neko vrijeme tako hodali uz rijeku sve dok ih vjetar nije potjerao u zaklon. I glad je pripomogla. Restoran u koji su se sklonili bio je ugodan i romantičan, osvijetljen jedino svijećama i malim toplim brodskim lampama.

– Sviđa ti se? – upita Ophelia.

– Jako – reče pregladnjeli Charles i sjedne joj nasuprot.

Primi je za ruku. Više nije mogao izdržati ni sekunde da je ne dodiruje.

– Ipak mi sada treba ruka da otvorim meni, ali ti je vratim kad izaberem što ću jesti.

– Obećaješ?

– Obećajem.

Naručili su ribu i bijelo vino pa su neko vrijeme samo gledali jedno drugo u toplini restorana.

– Nešto razmišljam – reče Ophelia. – O nama i sve to zajedno… – započne Ophelia i naglo zastane.

– Mislim si kako je to moguće. Dvoje ljudi u našim godinama. Prelijepo je to…

– Pa opet, ti si katolik, ja protestantkinja i sve se može zakomplicirati.

– Mislim da neće.

– Kad bi to barem bila istina. Naši domovi, kao i sve u ovom gradu, podijeljeno je na katolike i protestante.

– Mi smo zajedno i to je jedino što je sada bitno – reče Charles i pruži joj čašu.

Jeli su u tišini praćeni jedino povremenim zvukom Charlesova pribora koji je udarao i škripio po tanjuru dok se borio s ribljim kostima.

– Ne jedeš često ribu?

– Svakih 60 godina, recimo?

– Ali je jako fino.

– Hajde, hajde, ne moraš se više pretvarati sa mnom.

– Jučer sam jeo zelene rezance s plodovima mora i nije bilo loše. Mislim, za hranu u staračkom domu.

– A ja jučer nisam kasnije niti jela od uzbuđenja. Mislim da bismo sutrašnji dan, s obzirom na okolnosti, trebali provesti u hotelu – reče i brzo otpije gutljaj vina.

Charlesu je trebalo neko vrijeme da shvati zašto.

– Ja želim, a ti? – stidljivo će Ophelia.

– Da, zaista to želim – reče iskreno.

– Onda je dogovoreno. Ja ću sve srediti, a ti dođi…

– U isto vrijeme, na istom mjestu?

– Siguran si za sutra?

– Da, čitavim svojim bićem.

– Dobro onda – izusti htijući ga poljubiti u obraz, no on zaustavi njenu glavu nježnim pokretom ruke, privuče je svojim usnama i poljubi je.

Charles se zaputio prema svojoj autobusnoj stanici. Mrzio je rastanke pa makar bili kratkog vijeka, ali opet…

– Pa zašto ne? – padne mu na pamet ideja i on se glasno upita. Njegovom „aha-učinku“ prisustvovali su dvojica tinejdžera koji su se nalazili na stanici.

– Pa zašto da? – kroz smijeh upita jedan od dvojice.

– Pa opet, mislim da ipak ne! – prasne drugi kojemu je šilterica s natpisom Mogwai prekrila pola lica. Charles ih odluči ignorirati, udubljen u svoje planove. „Jedva čekam da sutra izložim plan Opheliji“, razmišljao je. Ušao je na stražnji ulaz autobusa i sjeo na mjesto do prozora. Mrak je već odavno pao pa je mogao vidjeti jedino svoj odraz u staklu i odraze dvojice tinejdžera.

– Sigurno sjedi sa svojim imaginarnim frendom!

– Ili s imaginarnom ljubavnicom – reče crnokosi i obojica se slatko nasmiju.

– Zamisli njihov seks! – reče drugi i obojica se počnu još jače smijati, kriveći odraze u staklu.

Charles je htio biti veći čovjek i pustiti ih da se naslađuju u svojoj gluposti, ali u glavi mu ostane zujati jedna rečenica: „Zamisli njihov seks“. „A što ako sutra ne budem mogao, i osramotim se pred njom?“, hvatala ga je panika. „Ako je mogao Wilson, pa valjda ću i ja moći“, pomisli i to ga malo ohrabri. „U svakom slučaju sutra kupujem Viagru“, odlučio je dok je silazio s autobusa. „Sutra ću joj reći da je volim!“ vodio je svoj unutarnji monolog dok je palio cigaretu i hodao prema domu.