Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DRUGA

 

Sunce je grijalo neuobičajeno jako za rujan kada jesen više ne kuca strpljivo na vrata, već naprasno lupa i provaljuje. Nakon sinoćnje more sa snijegom ovakav kontrast na Charlesa je djelovao poput droge. Najviše od svega dojmio ga se je miris dana i kasnog ljeta. Miris koji je podsjećao na jabuke. Sjeo je na klupicu i strpljivo s ostalima čekao liniju 23 gradskog autobusa koja vodi do centra grada odnosno parka koji se nalazi tik uz rijeku Foyle. Dok je čekao, promatrao je ljude, u sebi tiho strahujući da među njima nema još kojeg stanovnika Verone. Posljednja stvar koja mu je u ovome trenutku bila potrebna je da mu se prikrpa neka bolesna i stara spodoba koja je uvjerena da moraju biti najbolji prijatelji zato što dijele zajednički životni prostor.

„E, pa neće moći“, pomisli Charles i neprimjetno zaklima glavom lijevo-desno u znaku negacije.

Charles nikada nije imao prijatelja, čak niti kao dječak. Oduvijek je mrzio ljude te im je volio činiti zlo. Htio-ne htio, morao se nekako povezati s drugima. Sada, sa svim godinama pod petama, on je još uvijek, iako sve manje, uživao u svojoj samoći.

U trenutku kada je iz pravca iz kojeg je došao primijetio dvije starije gospođe (nesumnjivo stanarke doma Verona), jednu ružniju od druge, sređene za šetnju s umjetnim licima poput Michaela Jacksona, autobus se zaustavi na stanici. Charles prije svih uskoči iznenađujućom brzinom i vitalnošću, izazvavši par glasnih psovki uglavnom pripadnica nježnijeg spola.

„Obzirom na težinu i grubost psovki koje su izrekle, teško da se dotične uopće i mogu smatrati nježnijim spolom“, pomisli i brzo se smjesti u stražnji dio autobusa. Koliko god brz bio, nije uspio izbjeći svoje sustanarke koje su se ukrcale u autobus puno kulturnije i civiliziranije. Naravno da su ga odmah primijetile, očima skrivenih iza tone šminke i pudera. Njihove trajne frizure savršeno su stajale unatoč godinama i evidentnoj prorijeđenosti kose. Sijede su im vlasi bile vidljive jedino na tjemenu glave, a njihove šarene haljine i pletene torbice kao da su ovaj tren sišle s modnih pista. Nezgrapan i ukočen hod ipak je odavao činjenicu kako moderne cipele s visokom petom njihovim stopalima nanose više boli nego zadovoljstva. „I onda kažu mladost jednako ludost“, pomisli Charles, „Za starost bi onda trebalo izmisliti potpuno novi pojam ludila.“

Martha i Bertha samo su kratko odmjerile Charlesa, iskrivile usta u obliku naopakog smiješka, što Charlesa još više podsjeti na već spomenutog Jacka, te sjele ispred njega demonstrativno mu okrenuvši leđa. Zapuhne ga smrad jeftinog parfema pomiješanog sa staračkim znojem i on glasno podrigne.

– Ah, ti muški! Prave su neodgojene svinje – reče Martha.

– Imaš pravo – odgovori Bertha. – Moj pokojni Alojz nikada to nije radio na glas.

– Imaš pravo – reče Martha. – Niti moj pokojni Steve, a bome niti moji sinovi.

– Imaš pravo – reče Bertha. – Niti moji unuci također, a sigurno neće niti djeca mojih unuka.

Charlesu postane mučno. Nije znao je li to zbog njihovih parfema ili razgovora, ali odluči izaći na sljedećoj stanici i dalje nastaviti pješice. Uostalom, šetnja je zdrava za njegovu dob. Prije nego li je izašao iz autobusa dobacio im je:

– Ćao, koke, vidimo se večeras, može i u troje… Nadam se da je cijena ista kao i neku večer – reče s iskrenim osmijehom na licu i brzo napusti autobus. „E da mi je znati je li sada jedna od njih rekla ‘imaš pravo’“, pomisli i krene laganim hodom prema gradu.

Kada je stigao u park koji se prostirao uzduž rijeke, već se umorio pa odluči sjesti na prvu slobodnu klupu uz samu rijeku, al’ k’o za vraga lijepo je vrijeme izmamilo van cijeli grad i sve su klupe bile zauzete. Charles se još jednom prisjeti svih razloga zašto ne voli ljude i dugačkoj listi pridoda još jedan. Ipak, krajičkom oka spazi jednu poluslobodnu klupu i krene prema njoj. Na klupi je sjedio dječak od svojih sedam ili osam godina i zdušno je rukama i ustima kidao veliki busen šećerne vate. Charles sjedne pokrajnjega, ne zamarajući se pitanjem je li mjesto slobodno. Dječak mu se nasmiješi, a Charles mu otkine komad šećerne vate i stavi ga u usta. Slatki okus nije mu nikako odgovarao pa napravi grimasu. Dječak se nasmije i ponudi ga s još šećerne vate. Charles nije mogao vjerovati kakva se idiotska djeca rađaju. Nešto im ukradeš, a oni se smiju i pružaju ti još. Iziritiran dječakovim ponašanjem, ustane s klupe i zaputi se prema kafićima. Potom sjedne na terasu obližnjeg kafića i naruči najveći capuccino uz koji (iako bi ga njegova doktorica ubila čak i prije same smrti da ga vidi) pripali cigaretu. „Jebeš doktoricu! Sudeći po morama, ionako mi nije puno ostalo od života“, pomisli Charles.

Dan je postajao sve topliji kako se približavalo podne i Charles više od svega poželi hladno pivo. Iako mu je i to bilo striktno zabranjeno, on ispije jedno pa drugo te krene naručiti treće. Unatoč alkoholu i cigaretama, jedinim preostalim porocima u kojima je još ‘mogao’ uživati, vrijeme mu je prolazilo presporo. U prolaznike nije volio gledati, a da bulji u istu točku na rijeci, to bi dosadilo i novom Dalaj Lami. Zvukovi koje su proizvodili svi ti ljudi oko njega, koji se međusobno sudaraju, viču, žvaču, srču kao da su sami na svijetu, dovodili su ga do ludila. „Kao da nema ljudi koji bi u miru i tišini popili svoje pivo“, pomisli Charles. „Kao da nema ljudi poput mene. Pa zapravo i nema…“ Sve u svemu – Charles koji je noću bježao od smrti danju je pak umirao od dosade.

U nedostatku boljeg rješenja, ponovno utone u projekcije svoje prošlosti. Kao tridesetogodišnjak zaposlio se u pogrebnom poduzeću u Belfastu. Bila su to gadna vremena stalnih vjerskih sukoba i posla je, barem što se pogrebnika tiče, bilo preko glave pa se vlasnik i nije puno zanimao za njegovu prošlost. Prva Charlesova „mušterija“ bio je cijenjeni protestantski svećenik. Kada je nakon bdijenja ostao sam s mrtvim svećenikom, za oko mu je zapeo veliki, zlatni prsten. Njemu je značio samo privremeni spas od bilo kakvog posla. U svećenikovim sklopljenim rukama nalazila se i nekakva knjižica. Nju je stavio u džep, a prsten je uz popriličan trud skinuo s mrtvačeve ukočene ruke. U tom je trenutku u prostoriju ušao vlasnik, kako se kasnije ustvrdilo zbog istih lopovskih pobuda, i zatražio prsten. Charles je to odbio učiniti, a kada je vlasnik nasrnuo na njega, ovaj mu je slomio nos i vilicu. Očajan vlasnik je tada zatražio da podjele zaradu od prstena, ali mu Charles nije dozvolio da završi prijedlog jer ga je jednim udarcem onesvijestio. Na brzinu je mrtvog popa sakrio u ormar, a onesviještenoga stavio u mrtvački sanduk. Što je poslije bilo s vlasnikom i popom, Charles nikada nije saznao jer je isti dan napustio Belfast. U vlaku za Dublin, u džepu je našao knjižicu koju je ukrao svećeniku. Na njegovo iznenađenje, to nije bio molitvenik, već njegovi memoari. Nisu ga zanimali pa ih je bacio kroz prozor.

Charles je još neko vrijeme razmišljao o nikada pročitanom sadržaju te knjižice i tada mu sine genijalna zamisao zbog koje, uzbuđeno poput djeteta kada ugleda Djeda Mraza, naruči još jedno pivo kako bi nazdravio novoj ideji i potencijalnoj zanimaciji. „Sve u svemu, današnji će dan promijeniti sve“, pomisli. „Napisat ću autobiografiju i tako drugima objasniti razloge zbog kojih sam napravio svu tu hrpetinu sranja.“ Hvala Bogu, materijala mu nije nedostajalo… Pa barem on svakodnevno gleda u retrospektivu svog života kao da vozi automobil koristeći samo retrovizor. Ono što je trebao učiniti sljedeće bilo je obaviti kupovinu i nabaviti sve što je jednom novopečenom piscu amateru potrebno za uspješan početak priče: notes, olovke i neograničenu količinu papira.

Zaputi se prema obližnjim ulicama u kojima su se uglavnom nalazili dućani i butici. Pogledao je u stare zidine koje su opasavale grad i duboko uzdahnuo, još jednom shvaćajući kako je ovo unatoč svim podjelama ipak lijep grad, samo nije mu bilo jasno zašto je u gradu tolika koncentracija vjerskih fanatika. Niti jedan natpis na kojem je pisalo Londonderry nije imao onaj London zadugo. Uglavnom je taj London bio prefarban. Stare barokne zgrade na brdovitim ulicama izgledale su kao da su vidjele sve, ali su i dalje bile konsternirane današnjim krajnostima. Charles je još nekoliko trenutaka ostao stajati pa se naposljetku zaputi prema glavnoj trgovačkoj ulici. Sav uzbuđen uđe u prvu papirnicu koju je ugledao i stane pred pult za kojim je radio mladić jarkocrvene kose. Na pločici s imenom pisalo je Patrick.

– D’ dan – reče Patrick s jakim irskim naglaskom.

– D’ dan i tebi – posprdno reče Charles. – Trebao bih jedan notes, deset olovaka i jedan paket papira.

– Malo vam je to puno za oporuku – reče mladić očito izazvan Charlesovim ponašanjem.

– Ti malo puno pričaš, lukoglavi. Možda ja ne želim napisati oporuku već pritužbu tvom šefu na tvoju ljubaznost.

– Moj je šef ujedno i moj otac – reče Patrick, očito misleći da je ovom izjavom definitivni pobjednik ovog verbalnog dvoboja.

– Što samo potvrđuje da je glupost nasljedna. U tom slučaju želim dva paketa papira jer trebat će sve to detaljnije opisati. Znaš i sam, debilima nikada dosta objašnjavanja…

– Ovdje – prekine ga crvenokosi, a i lice kao da mu je poprimilo sličan odsjaj – nećeš dobiti niti WC papir, a što prije izađeš van tim bolje za tebe – reče i zgrabi lijevom rukom nož za papir.

Charles napusti papirnicu, jer bilo je glupo ginuti radi par olovaka, ponovno stupivši na prometnu i užurbanu, prilično živahnu, glavnu ulicu Londonderrya koja mu nije dala priliku da se razgiba jer je već nakon niti 10 metara naišao na novu papirnicu čudnog imena Djeca Novog zavjeta. U izlogu papirnice, izuzev nekih top proizvoda uredskog materijala, stajala je Biblija, uz veliko drveno raspelo. To u gradu vjerski podijeljenom na katolike i protestante i nije bilo toliko čudno, ali da je baš toliko daleko otišlo, da vjerskim simbolima ukrašavaju i izloge papirnica, to je čak i Charlesu bilo neobično. Prodavač u ovoj „sakralnoj“ papirnici bio je sušta suprotnost lukoglavom Patricku, ali i ovaj je išao u krajnost. Mogao je imati najviše 24 godine, glava mu je bila izbrijana i laštila se kao neprocjenjivi muzejski eksponat, no da to ipak nije bila nekakva svjetska kulturna baština, pokazao je vrlo brzo. Bio je obučen u crnu odjeću, a na kožnom su prsluku visile zakovice u obliku svastike svih verzija i oblika. U pozadini je svirao CD s njemačkim šlagerima iz ranih tridesetih, a kamo god da se osvrnuo ugledao je sliku s likom pape Benedicta XVI. Charlesu se činilo kao da je ušao u trgovinu s oružjem, a ne u papirnicu.

– Dobar dan – rekao je više zbunjeno nego s namjerom da bilo koga pozdravi. Ćelavi ga je mladić samo promatrao i naposljetku upitao:

– Izvolite? – s jakim, ali ipak lažnim militarističkim naglaskom.

– Trebao bih jedan notes, deset olovaka i jedan paket papira.

– Ah, autobiografija – reče ćelavac. – Evo, tu vam je sve – nastavi i položi stvari na pult. – A mogu li vam ponuditi ovaj prelijepi držač za papir u obliku svastike? Ili možda želite s likom našeg pape?

– Ne, hvala – reče sad već zabrinuto. – Vrlo ste ljubazni, ali uzet ću samo ovo.

– Onda dobro – reče ćelavac i osmjehne se, a Charles primijeti da su mu zubi krnji i crni kao da je sam Himmler na njima vršio eksperimente.

– Hvala vam – reče Charles i brže-bolje napusti nacipapirnicu. „Takve bi stvari trebalo zabraniti“, pomisli Charles, „ali pokraj živog Nicolasa Sarkozyja ima li smisla ovom mladiću oduzeti posao? Vjerojatno ne.“

Ponosno je nosio vrećicu s papirima kao da se radi o Sauronovom prstenu. Konačno će mu život dobiti neki smisao, a kad napiše autobiografiju možda čak dobije i nekakvu svrhu. Možda.

Gledao je ljude, izloge i ulične svirače. Upijao je sve, cijeli svijet oko sebe, koji će poslije prenijeti na papir. Cijeli svijet oko njega pretvorit će se u riječi napisane njegovom rukom. U tom trenutku, Charles se osjećao velikim, većim od onoga što je bio. A onda je ponovno začuo onaj sablasni huk mrtvačke kose, preglasan da ne bi bio stvaran.

Sve se dogodilo iznenada. Taj glasni zvuk nije bio onaj mrtvačke kose iz njegova sna, već zvuk kočnica i trube gradskog autobusa. Razmišljajući o autobiografiji, koja je dobila priliku pretvoriti se u epitaf, nije primijetio da je stupio na cestu, iako na pješački prijelaz, dok je na semaforu bilo crveno. Vozač gradskog autobusa glasno je zatrubio i pritisnuo svom snagom pedalu kočnice, ali vjerojatno to ne bi bilo dovoljno da spasi Charlesa od gotovo sigurne smrti da nije bilo brze reakcije starije gospođe koja ga je povukla natrag na nogostup. Charles se odjednom našao na tlu.

– Trebali biste pripaziti kuda hodate – reče gospođa, otprilike nešto mlađa od njega, dok ju je ovaj pod utjecajem šoka gledao kao duha. Nije znao što se upravo dogodilo. Je li to bio huk smrtne kose ili autobus? Da li se sada nalazi na cesti ili na pločniku? Sve što je znao bilo je da je upravo ugledao dva najljepša plava oka svoje spasiteljice, a znao je i to da mu se, zbog prevelike koincidencije zvukova između ovog događaja i njegovog sinoćnjeg sna, mjehur sam od sebe ispraznio. I sada je stajao tu pred svim znatiželjnicima i svojom spasiteljicom sav zapišan, u rukama i dalje stišćući vrećicu iz nacipapirnice, poput nekakve amajlije. Netko je iz gomile doviknuo:

– Stiže hitna pomoć!

Iz daljine se jasno čulo zavijanje sirena. Vozač autobusa, proćelavi sijedi muškarac dotrčao je do Charlesa i ljutito ga pogledao, ipak, ljubazno upitavši:

– Jeste dobro?

Charles ga je zbunjeno pogledao.

– Sve je u redu – reče Charlesova spasiteljica i prođe rukom kroz svoju crnu, ofarbanu kosu. Vjerojatno joj je ta navika ostala iz mladosti kada je njena duga, crna kosa izazivala uzdahe. Sada joj je kosa, iako pomno održavana, ipak bila nešto rjeđa. – Malo se uplašio i to je sve – nastavi.

– Malo se i upiškio – reče netko iz okupljenog mnoštva.

– Hajde, hajde ljudi, nije ovo cirkus – dobaci netko drugi iz okupljene gomile.

– Hitna je upravo stigla – reče vozač i ponovno se obrati Charlesu. – Želite li da vam pomognem? – primi ga ispod mišice i lagano ga povuče prema vozilu hitne pomoći čije su sirene sada zavijale kao na sudnji dan. Charles je još uvijek gledao plave oči, njezinu crnu kosu i shvati: „Ona je nešto najljepše što sam ikada ugledao!“. Međutim, ubrzo nakon dolaska hitne pomoći, ona se izgubi u mnoštvu i Charles je više nije mogao vidjeti. Sljedeća stvar koju je ugledao bio je doktor čija je impozantna nosina mogla poslužiti kao jedro u novom nastavku Pirata s Kariba.

– Brzo ga smjestite u vozilo – reče nosati i krene prema Charlesu. – Ništa se vi ne brinite – udobno ga smjesti na krevet unutar vozila. Pritom malo namršti nos, u njegovom slučaju doimalo se kao da je pokrenuo polovicu glave, kada je shvatio da je Charles sav zapišan.

Nosati doktor tada napravi kobnu grešku. U namjeri da rastereti ozlijeđenoga nepotrebnog tereta, krenuo je uzeti vrećicu iz nacipapirnice, ali Charles je na to reagirao kao da mu doktor, u najmanju ruku, želi iščupati oko. Glasno je vrisnuo, pridigao se i ugrizao nosatog doktora za prste koji bi zasigurno bili odgriženi da je Charles kojim slučajem posjedovao prave zube. Doktor je glasno jauknuo. Sudeći samo na temelju zvukova, neupućeni znatiželjnik mogao je vozilo prve pomoći zamijeniti za kakvu ljudsku klaonicu.

– Jadan stari čovjek – reče netko iz sve rjeđe gomile promatrača.

Charles ustane i pobjegne iz vozila hitne pomoći, ostavljajući iza sebe i nosatog doktora i svoje zubalo koje je negdje ispalo kada je doktor konačno uspio izvući svoje prste iz Charlesovih usta.

Charles zaobiđe skupinu prisutnih kojima tek sada ništa nije bilo jasno i potrči u pravcu jedinog mjesta u kojem se mogao skriti, de luxe staračkog doma Verona. Nedaleko od mjesta „zločina“, odustane od brzog hoda i uspori na, za njega, primjereniji pužev korak, da bi naposljetku sav iscrpljen ipak sjeo na autobus koji ga je dovezao tik do doma. Dan je već polako izmicao, a zajedno s tminom dolazili su i tmurni, kišni oblaci koji će zasigurno još prije noći zasuti grad svojim mokrim teretom.

Kada je stupio u svoju sobu, ona je još uvijek mirisala na svježe opranu posteljinu i prdeže njegovog uspavanog cimera.

Nakon što se otuširao, Charles uredno spremi papir, olovke i notes u de luxe noćni ormarić.

– Od sutra okrećem novu stranicu – reče glasnije. – Sutra počinjem pisati svoju autobiografiju.

Duboko i uzbuđeno uzdahne, nakon što se konačno oporavio od šoka i svog drugog bliskog susreta sa smrću toga dana, krenuo je na večeru, ali se na vrijeme sjeti da više nema gornje zubalo. „Ništa zato“, pomisli pa se ponovno približi Maxovu krevetu i uzme njegovo zubalo iz posude s noćnog ormarića. Charles stavi Maxovo zubalo u svoja usta i začudi se kako mu dobro pristaje. „Još jedna od staračkih prednosti. Izgubiš zube, jednostavno, brzo i efektno ukradeš zube“, nasmije se i zaputi prema de luxe blagovaonici na vrlo vjerojatnu de luxe splačinu od večere. Nakon večere prošetao je do zajedničke društvene prostorije gdje je pogledao večernje vijesti s ostatkom stanara kojima većinom nije znao imena. Svi su hipnotizirano buljili u TV ekran kao da se u njemu krije nekakav zdenac mladosti, svi izuzev dvojice pajaca koji su već tjednima igrali istu partiju šaha jer su konstantno izmišljali nova pravila, ali Charles uopće nije mario. Mrzio je bilo kakav oblik druženja s njima, a većina njih ionako nije bila luda za njim. Martha i Bertha, njegove jutrošnje suputnice iz autobusa, demonstrativno su napustile društvenu prostoriju kada je Charles ušao.

– Ah, što ćeš – reče glasno Charles. – Ljudi bez informacija očito mogu, ali za hranu će progutati i ponos veličine Empire State Buildinga – nasmije se, više onako za sebe i uključi se u izvještaj iz centra Londonderrya. Zgodna reporterka obavještavala je znatiželjno pučanstvo o bizarnom pružanju prve pomoći jednom anonimnom starcu u kojem je lakše ozlijeđen, ni manje ni više, nego doktor koji je prvu pomoć i pružao. U krupnom se planu pojavi nosati doktor imena Stewart zbog čega kamerman promijeni kut snimanja jer je doktorov nos toliko dominirao kadrom da je netko mogao pomisliti da se radi o satelitskim snimkama tek otkrivenog planeta. Stewart je ukratko ispričao kako se sve odigralo i pokazivao ozljede od ugriza na lijevoj ruci i Charlesovo zubalo kao krunski dokaz. Najavljivao je tužbu protiv nepoznatog počinitelja i, prilično neukusno za njegovu struku, prijetio osvetom. Charles se samo glasno nasmijao i pomislio: „Ah, još materijala za moju autobiografiju.“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.