Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I ČETVRTA

– Koliko sam dugo spavao ovog puta? – upita Max i desnom rukom pokuša pogladiti svoju razbarušenu kosu, ali povuče iglu od infuzije koja je bila ubodena u venu te sruši stalak i bočicu s infuzijom. Pogleda u izbezumljenog Charlesa:

– I? Koliko sam dugo spavao?

– Pa, ja sam tu godinu dana.

– U jebote, a ja te prvi put vidim. Što vrijeme leti… Nego, što si ti tako napet?

– Pa, ovaj, ništa, ne znam… Mislim, ti…

– Pa cimeru, vrijeme je da se upoznamo. Ja sam Max – reče i pruži mu ruku.

Charles se polako i oprezno približi njegovom krevetu i pruži ruku.

– Ne boj se, ne grizem… A kad smo već kod toga, gdje su mi zubi? Siguran sam da sam ih ovdje stavio.

– Ne, ne znam – slaže Charles.

– Kompa, toliko si napet da tjeraš kisik od mene. Nego, imam ja nešto za opuštanje.

– Mislim da bi prvo trebali obavijestiti sestru i doktora.

– Onog senilca? Ma daj, molim te, nego trebam tvoju malu pomoć da nam obojici pomogneš – reče Max i pokaže na noćni ormarić.

– Da?

– E, na dnu se nalazi jedna mala zelena torbica. Dohvati mi je, molim te.

– Zašto? – zbunjeno će Charles.

– Čovječe, razgovor s tobom me stvarno uspavljuje. Hoćeš li je dodati?

– Evo.

– Superiška, e sad odi proviri u hodnik, dolazi li tko?

– Zašto?

– Zašto, zašto! Jebote, što si dosadan. Hajde uradi nešto za svog cimera.

– Evo, odmah – krene prema vratima i baci pogled na prazan hodnik.

– I?

– Nema nikoga.

– Superica – ponovi Max. – A sad dolazi ovamo.

Charles se okrenu i iznenadi se kad ugleda Maxa kako mota cigaretu.

– Mogao sam ti ja dati cigaretu.

– Stari, ovo je prava marihuana koja se, po mojoj slobodnoj procjeni, sušila više od godinu dana. Hoćeš li, molim te… a ne treba, prozor je otvoren. Bravo.

– Ali…

– Psst, niti riječi da čujem, ovo ionako radim zbog tebe. Vjeruj mi, ovo će te opustiti.

– Ali…

– Tišina, rekao sam – reče Max, smota joint do kraja i zatraži upaljač. – Eh – reče nakon nekoliko uzastopnih kratkih i jednog dužeg dima. – Ovo se zove pravo buđenje – pruži Charlesu joint.

– Ovaj… – promuca Charles.

– Uzmi, jebote! Vidiš da gori bezveze, a sušila se godinu dana!

– Pa, hvala – stidljivo će Charles i uhvati joint.

– Poslije ćeš mi zahvaljivati. Sad uvlači.

Charles stidljivo uvuče dim.

– Vidi ga! E, jesi curica! Povuci ga onako, muški!

– Evo, evo – reče, povuče dim i zakašlje se.

– Polako, polako, ne želim te nositi na duši! Nego, ima kakve hrane ovdje?

– Ne, nema – kroz kašalj odgovori Charles.

– Jebi ga, baš sam ogladnio. Ova je infuzija super, znaš. Ali nema do pravog odreska.

– Slažem se – potvrdi Charles i ponovno povuče dim, ali se ne zakašlje.

– Bravo – reče Max. – Tko bi rekao da mi starkelje možemo brzo učiti. Nego, daj i meni malo, što si tako pohlepan, k’o da nikad joint nisi pušio.

– Pa i nisam.

– Nisi nikad duvao? Pa koliko godina ti imaš?

– 67.

– Eh, jesi ih potratio, ha?

– Baš tako, cimeru moj, baš tako.

– E, u tom slučaju drži se mene, ja ću ti sve objasniti. Samo da ustanem iz ovog kreveta.

– Ali prvo ćemo popušiti joint do kraja?

– Već si se navikao? Čekaj da probaš tablete iz moje osobne apoteke, bit ćeš ponovno poput napaljenog mladca.

– Ne treba – na to će Charles. – Već imam Viagru.

– Pa, cimeru, oprosti što sam te podcijenio. Nego, što će ti Viagra?

– Kako šta će mi? Pa za seks.

– Ma znam čemu služi, nisi me valjda silovao dok sam spavao?

– Jesi ti lud ili napušen? – upita ga Charles.

– Pomalo oboje. Ali ipak bi mi bilo lakše kad bi mi rekao da imaš curu.

– Naravno.

– Ništa nije naravno u 67 godini života, prijatelju – reče Max i povuče još par dimova. – Nego, kako se zove?

– Ophelia, ali nikom ni riječi o tome.

– Zašto? Neka mlada njegovateljica u domu?

– Ma ne, protestantkinja je.

– U jebote! I još uvijek živi u ovom domu?

– Živi u protestantskom domu.

– U jebote, na kvadrat. Cimeru, ti si luđi od mene.

– Sutra idemo u Škotsku.

– Ti to nešto ozbiljno, ha? – upita Max.

– I ti bi, da si na mom mjestu – reče Charles i pruži mu joint.

– Ah, ne hvala, meni je dobro i ovako; ili sam nadrogsan ili spavam. Ako mi je do seksa, ali najčešće nije, uvijek se da uloviti neka stara baba. Ima kakvih novih komada ovdje?

– Oh da – zagonetno odgovori Charles.

– Šta da? Jesu zgodne?

– Pa sad, koliko to mogu biti.

– Ajde, Casanova, nisu protestantkinje vrh svijeta! Naprimjer, kako se zove ona s kojom sam bio kad sam došao u dom? – upita samog sebe i uhvati se za glavu. – Pomozi mi!

– Rado, ali mi se ne znamo od prije, sjećaš se? – reče Charles i prasne u smijeh.

– E, čekaj, sjetio sam se, Bertha. Da, baba se zove Bertha. Nije loš komad za svoje godine.

– E, na nju možeš zaboravit.

– Zar mulja s upraviteljem?

– Ubio ju vibrator – jedva kroz smijeh prozbori i obojica prasnu u histeričan smijeh čija je tutnjava dovukla nekog na vrata.

– Tko sad kuca? Baš sad kad nas najviše drma! – upita Max.

– Nemam pojma – odgovori Charles, zatetura poput pijetla pred zoru te ponovno sjedne. – Ja ne mogu otvoriti.

– Čekaj, ja ću – kroz smijeh će Max. – Naprijed, jebote! – vikne. – Vidiš kako se to radi?

Vrata se lagano otvore i pojavi se Wilson. Ostane stajati na mjestu.

– Što si ti? Novi kulturni spomenik? – upita ga Max. – Zatvori vrata, potjerat ćeš sav dim iz sobe.

– O-o-oprostite.

– Uđi, Wilsone, ne moraš se bojati – reče Charles i pruži mu ostatak jointa.

– Ne, ja ne pušim – odrješito će Wilson.

– Ne, ja ne pušim – posprdno će Max. – Svi puše, brate, svi puše u životu. Samo je pitanje što… Uzmi prijatelju, to ti je dobro za potenciju.

– Ajde, onda hoću – reče Wilson i povuče dim te se zakašlje. – Dobra je ova.

– Vidim da ti paše… Inače, ja sam Max.

– Znam, ja sam Wilson – reče i pruži ruku.

– Eto, sad smo prijatelji – posprdno će Max.

– Charles – tiho će Wilson. – Trebam te nešto.

– Sve što bi rekao meni, možeš reći i mom cimeru – reče i namigne Maxu.

– Ajde, kao da ja ništa ne znam – reče Max.

– M-molim? – zamuca Wilson gledajući u Charlesa.

– Sve ja znam – nastavi Max. – Znaš, ja ti patim od nesanice.

– Ali ti si spavao!

– Pretvarao se, pretvarao.

– Onda idem po nju pa joj ti objasni neke stvari – odlučno će Wilson i napusti sobu.

– Gdje će ovaj? – zbunjeno upita Max.

– Po Olivu.

– Pa pošto će nas biti četvero, moram smotati još jedan joint.

– Slažem se – reče Charles blaženo, mladoliko i lagano poput prvašića na prvi dan škole.

– ‘Oće li on skoro? Ja sam već gotov.

– Pa tko ti brani da ga zapališ? A što se Wilsona i Olive tiče, ne boj se, samo što nisu ušli. Osjećam ih – čim je to rekao začulo se glasno kucanje.

– Na-na-naprijed – reče Max, a Charles prasne u smijeh.

– Hva-va-vala – promuca Wilson ulazeći.

– Ti šuti, vole jedan impotentni – zavrišti Oliva, ali kad ugleda Maxa naglo promijeni ton. – Kao u bajci s tri mušketira!

– Svi na jednu, jedna na sve! – reče Max i pruži Olivi joint. – Drži, stara.

– Ovaj, mislim da ne bi trebala – zabrinuto će Wilson.

– Ti nemaš pravo glasa – prekine ga Oliva i počne kašljati kao na medvjeđem antitalent natjecanju u pjevanju.

– Rvaughh – hrghhh… rrrghaoj – ponovno povuče dim.

– Hej, hej, pusti malo i nama – razdražljivo će, ali i dalje vidno dobro raspoložen Charles.

– Prvo ti meni nešto, onda ja tebi nešto – naprasno se počne smijati Oliva, ali njen kašalj zvučao je još gore.

– O čemu ona to? – upita Max Charlesa.

– Ma svi ste vi konjići – ljutito će Wilson i uzme smotuljak iz Olivine ruke.

– Konjina – vikne Oliva.

– Konjić, molim te – smireno će Wilson i povuče jedan dugačak dim, sruši se na pod i počne gušiti od kašlja.

Charles ustane s kreveta i klekne pored Wilsona cijelim se tijelom tresući od smijeha.

– Wilsone, Wilsone – reče i položi ruku na ležećeg Wilsona. – Jesi li dobro?

– Ni-nikad bolje – odgovori ovaj kroz smijeh dok su mu suze tekle niz obraze.

– Dobra ti je frizura – reče Charles i svi prasnu u smijeh.

Oliva sjedne kraj Maxa i počne se trljati o njega.

– Ljepotice, ja ti ne mogu pomoći, moj pajdo spava – reče joj Max i lagano je odgurne.

– Hoćeš da ga probudim? – upita Oliva i povuče još dva dima.

– Pa… kad si ti u pitanju, mislim da je moj prijatelj odlučio zauvijek preseliti u zemlju snova.

– Ne znaš što odbijaš! – uvrijeđeno će Oliva. – Wilsone, na noge. Ovdje me više ne poštuju.

– Ja bih ostao još malo – reče i počne se ničim izazvan glasno smijati.

– A što je smiješno? – strogo upita Oliva.

– Pa ovaj… tiiii. Izgledaš poput žirafe!

– Majmune, ja sam leopard – ljutito će Oliva, poravnavajući nabore svoje haljine sa životinjskim uzorkom. – Idioti, ja sad odlazim – prosikće i baci opušak na Wilsona koji se uspaničeno počne koprcati po podu kao da je u pitanju olimpijska baklja. – Zbogom! A ti, Wilsone, zapamti kad si zadnji put moju pičku vidio!

Max i Charles nastave s havarijom smijeha, ali Wilson iz nagle euforije padne u depresiju i počne plakati poput nesretno zaljubljenog tinejdžera.

– Šo je pak sad s njim?

– Wilsone, jesi li dobro? – upita Charles i dalje se kreveljeći.

– Dobro, dobroooo – nastavi kroz suze zavijati Wilson. – Stalno me to pitaš, a znaš da nisam dobro.

– Oprosti, stari, ali to znam i ja – nadoveže se Max, na što mu je Charles prstom preko usana gestikulirao da bude tiho.

– Prijatelju – smireno nastavi Charles. – To ti je ljubav, a na sreću, ili nesreću, kako se gleda, i ja sam upoznat s tim osjećajem. Vjeruj mi, ljubav mora boljeti katkad.

– Misliš? – upita dok su suze i dalje nekontrolirano tekle niz izborane obraze, a one tri dlake na glavi su se pokunjile, splasnule kao i njegovo raspoloženje.

– Znam, prijatelju, znam. Ali poslije boli dolazi do potpunog užitka.

– Stvarno?

– Sigurno, kad ti ja kažem. Ne brini, vidjet ćeš da će sve biti u redu.

– Ali ja se toliko trudim, a ona… ona je…

– Jednom riječju, užasna – umiješa se Max koji se jednostavno nije mogao suzdržati.

– Ali ja je volim – ljutito će Wilson.

– Hej, sve je u redu. Ne shvaćaj Maxa ozbiljno, on je ševio Berthu.

– Ša stvarno? – ozbiljno upita Wilson. – I?

– Šo i?

– Jel’ bila dobra, mislim, i ja sam htio biti s njom, ali me odbila.

– Bertha te odbila? – začuđeno će Max. – Prijatelju moj, ti si beznadan slučaj.

– Misliš? – razočarano će Wilson.

– Samo se ti drži Olive. Na kraju krajeva, ona i nije tako grozna, kad se uzme u obzir cjelokupna slika.

– Da – ubaci se Charles. – A nju i voliš.

– Tako je! Idem joj to odmah i reći! Hvala vam, prijatelji – ustane hitro, koliko je to moguće, i vidno raspoložen te napusti sobu.

– Auuu – reče Max.

– Auuu – reče odsutno Charles dok je sunce lagano napuštalo horizont. „Nisam se niti počeo pakirat“, padne mu na pamet.

– Hej! – reče Max, ali bez učinka. – Heeej! – ponovi. – Zemlja zove Charlesa. Hej, cimeru, je li te šlagiralo?

– Ha? – zbunjeno će Charles.

– Jebote, što te pere, gdje si nest’o?

– Ma ništa – reče Charles. – Razmišljao sam u putovanju sutra.

– Nego, reci ti meni kakve su te protestantkinje? – upita Max.

– Što, ti kao veliki zavodnik pa ne znaš?

– Jok, brate, kodeks – ozbiljno će Max.

– Kakav kodeks?

– Glup, eto kakav, da neću biti nikada s protestantkinjom.

– A ti si kao veliki vjernik?

– I nisam, zato sam ti rekao da je kodeks glup. Nego, nisi mi odgovorio na pitanje.

– Najbolje – odgovori Charles.

– Pretpostavljao sam – ljutito će Max. – Kako sam mogao biti tako glup? Ima li tamo još koja od tih odličnih?

– Gdje?

– Pa u njihovom domu.

– Koliko ti srce poželi!

– E, onda me moraš odvesti tamo.

– Ali tamo ima i ljubomornih protestantskih dedeka.

– Ja sam snažan i napušeni katolički ljubavnik, s i bez Viagre – reče Max i obojica se nasmiju.

– Nego… – reče Charles. – Ja bih se trebao spakirati.

– A ja konačno ustati. Hoćeš li, molim te, pozvati najmlađu sestru koja je sada u smjeni.

– Naravno – odgovori Charles i namigne mu.