Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I DRUGA

Sjedili su u pubu unutar samih zidina nikada pokorenog starog grada. Sivilo neba davalo je privid rane večeri iako je bilo još rano. Sjedili su pored prozora i neko vrijeme šutke upijali igru svjetlosti koju su im priredila žuta svijetla popaljena diljem zidina. Naposljetku Ophelia prekine tišinu:

– Da čujem što te muči.

– Pa… – započne Charles. – Ne znam kako bih se najbolje izrazio.

– Pisac pa ne zna kako bi se izrazio?

– Ovako, ovako… – malo odlučnije reče. – Ja sam djevac u smislu vođenja ljubavi.

– Ne vjerujem ti – zaprepašteno će Ophelia.

– Ne… nisam pravi djevac, ali nikad do sada nisam vodio ljubav, znaš ono, da nekoga volim. Sve prije je bio samo…

– Samo seks?

– Pa, tako nešto, da.

– Tako nešto? Što to znači?

– Pa za novac – skrušeno će Charles i obori pogled na svijetlo zeleni stolnjak koji mu se odjednom učini jako zanimljivim.

– Misliš, prije nego što si postao pisac, bio si žigolo?

– Ma ne, ne ja, one… Znaš već.

– Ah, tako – reče Ophelia pa nakon kraće stanke nastavi. – Slušaj, ja uopće ne moram znati tvoju seksualnu prošlost. Meni si ti jako drag i želim da tako i ostane.

– Samo sam htio da znaš da to nikada nisam radio s nekom koju volim – reče i naglo zašuti kad je shvatio da je rekao više nego je trebao.

– Drago mi je zbog toga. Da ne osjećam nešto prema tebi, ne bih sada bila ovdje.

– Nešto osjećaš prema meni?

– Naravno da da, ludice. Nego, hoćemo li?

– Možemo – s osmijehom reče Charles. – Ja sam spreman!

Nije bio siguran u to, ali o tome nije htio proćaskati s Ophelijom. I ovo je bilo dovoljno.

Na putu do hotela svratili su u trgovinu i kupili bocu crvenog vina. I jagode.

– Obožavam tu kombinaciju, a ti?

– I ja isto! – ispali kao iz topa iako nikada nije probao tu kombinaciju. Dok su se probijali kroz poslijepodnevnu gradsku gužvu, čvrsto su se držali za ruke. Nalikovali su Ivici i Marici dok lutaju šumom, samo što su oni uskoro stigli do hotela Ulster s četiri zvjezdice.

– Stigli smo – Ophelia uperi prst u hotel koji se renesansnom građom savršeno uklapao u ambijent gradskih zidina. – Kako ti se sviđa?

– Savršeno, jedva čekam da vidim kakve su sobe.

– I kreveti, vjerujem.

– I kreveti, naravno. „Kad dođemo u sobu popit ću još jednu tabletu“, pomisli.

Na recepciji su odmah dobili ključ sobe broj 223.

– Želim vam ugodan i nadasve uzbudljiv boravak u našem hotelu – reče tamnoputi recepcioner i namigne Charlesu. Nešto je u tom potezu natjeralo Charlesa da se prisjeti Robina.

– Mislim da je ovaj bacio oko na mene – reče nasmijani Charles.

– Primijetila sam – kroz smijeh će Ophelia. – Ali zakasnio je, ti si samo moj – reče i strastveno ga poljubi poljupcem koji je trajao sve dok se lift nije zaustavio na drugom katu. Njezin miris, dodir njenog tijela, poljubac, sve je to imalo značajan učinak na Charlesa i on je osjetio neko komešanje u hlačama.

– Soba broj 223… Ah, evo je. Otključala je vrata i upalila svjetla. Soba je bila pristojno uređena smeđim namještajem i crvenim tepisima te malom ali funkcionalnom kupaonicom. Krevet se nalazio u sredini sobe, a soba je imala i balkon s kojeg se pružao spektakularni pogled na stare gradske zidine i rijeku Foyle.

– I, što kažeš? – upita Ophelia.

– Prekrasno je – odgovori i zapali cigaretu.

– Od prijateljice sin radi ovdje – naglo se uozbilji. – Ta je prijateljica sa mnom u domu, morala sam joj reći za nas.

– Žao ti je zbog toga?

– Ne, više me je strah. Tko zna što će biti kad se pročuje…

– Ne brini – reče Charles i zagrli je.

Charles je poljubi, a ona mu uzvrati poljupcem dok su s balkona kretali prema krevetu.

Dok su se strastveno ljubili, Charles je imao manjih problema s Maxovim zubalom, ali to ga nije dalo omesti. Rukom prođe kroz Ophelijinu gustu crnu kosu te nastavi dalje istraživati njeno tijelo. Je li zbog Viagre ili Ophelijinog tijela, nije mogao točno znati, ali nije bilo niti važno, Charlesov mali veseljko postao je nešto veći i osjećao se spremnim za akciju. Lagano je, ne bez tremaške drhtavice, počeo otkopčavati njenu bluzu dugme po dugme dok je nije skinuo i teatralno bacio. Ophelia nije zaostajala za njim riješivši se sakoa i košulje te seljačke blijedožute potkošulje zbog koje su se morali prestati ljubiti. Ona se nasmije.

– Mislim da ti ova potkošulja više neće trebati – reče i nastavi ga ljubiti. Charles, koji se sada kudio zbog ovog propusta, odvaži se misijom otkopčavanja grudnjaka. Ruke su mu se našle na njenim leđima. Položi prste na dugmad, ali drhtave ruke jednostavno nisu htjele popustiti pred snažnom voljom uma.

– Prepusti to meni – reče Ophelia, hvatajući dah, otkopčavši grudnjak jednom rukom. On ga polagano skine i položi na krevet, a u ruke primi Ophelijine grudi. Nježno ih je dodirivao i igrao se njenim ukrućenim bradavicama.

Prisloni svoje usne na njene grudi i počne ih nježno ljubiti. Imale su okus životnog eliksira. Rukom je nastavio tražiti njenu vlažnu unutrašnjost.

– Želim te jako – reče Ophelia.

– I ja tebe – odgovori Charles i po prvi puta u svom životu krenuo je voditi ljubav s osobom koju je iskreno volio.

Vodili su ljubav polako i nježno, osjećaja identičnih, spojenih u aureolu koja se poput sunčeve izmaglice nadvila nad njima. Charles je u trenutku svršavanja glasno uzdahnuo kao da je s njega pao ogroman teret drugog života bio je lagan poput pera. Legao je pored Ophelije, još uvijek zadihan, dok mu se ona uvukla u zagrljaj.

– Kako si? – upita ga.

– Fenomenalno – isprekidano odgovori. – Kao da sam se pomladio.

– Kemija danas čini čuda – reče ona kroz smijeh. – Šalim se, hajde. Bio si predivan.

– Zaista?

– Naravno, žena poput mene jednostavno te poželi još jednom.

– Ovaj…

– Ne odmah, naravno – smiješeći se reče.

– Ah, dobro onda, jer bi mi bilo jako krivo kad ti ne bi mogao pružiti ono što želiš.

– Ha, ha, nije to više tako jednostavno. Želiš li čašu vina?

– Naravno – reče Charles i krene ustati.

– Samo ti lezi, zaslužio si, ljubavniče moj – poljubi ga u čelo i ustane iz kreveta dok je Charles promatrao njeno još uvijek divno tijelo. „Imam vraške sreće“, pomisli.

Ophelia podigne sako s poda kako bi ga odložila na stolicu i iz njega ispadne kutijica s prstenom.

– Što je to? – upita.

– Što? – pridigne se da bi vidio na što misli. – Nešto za tebe, sitnica.

– Mala definitivno jest – ona će kroz smijeh i podigne kutijicu. – Charles… nije valjda!

– Otvori pa ćeš vidjeti.

– Mislim, znam što je, ali… Predivan je! – sjedne pored njega i poljubi ga. – Ali znaš da se mi sada ne možemo vjenčati.

– Znam, ali to ne znači da ne možeš nositi moj prsten.

– Nešto poput jedino našeg vjenčanja? – upita Ophelia.

– Da, upravo tako. Nešto što samo nas dvoje znamo.

Ophelia stavi prsten na prstenjak desne ruke. – Idem po vino – krene otvoriti vino dok je Charles palio cigaretu prateći je pogledom. – Izvoli, dušo.

– Hvala, ljubavi… – naglo se prene, ali kako se ona samo nasmiješila, nije se htio ispravljati. – Osjećam se predivno i htio bih ti zahvaliti na tome – pogladi rukom njena gola leđa, prekrivena sitnim madežima.

– Hvala tebi! I ja sam već počela zaboravljati na sreću, a onda si se ti pojavio onu večer ispred mog doma.

– I skoro dobio batine.

– Moj junak.

– Ovaj… imam jednu ideju ako si za.

– Slušam – zainteresirano će Ophelia i legne na bok.

– Kao što već znaš, do sada se baš nisam nauživao u životu. Bio sam prkosan, a često i zao – na trenutak zastane… – Sve dok se ti nisi pojavila – zaključi, otpije gutljaj vina i zagleda se u njene plave oči koje su ga sa zanimanjem promatrale. – Ako mi ičega u životu nije nedostajalo, bio je to posao. Ja sam uvijek radio i vječito se žalio, ali sam radio. Sada imam veliku ušteđevinu s kojom ne znam što bih.

– Platiti dom, na primjer?

– Plaćeni su da me čuvaju do kraja mog života.

– A prostitutke?

– Sada trošim na Viagru. Htio sam ti predložiti da odemo na putovanje.

– Putovanje? Kamo?

– Pa mislio sam u Škotsku. Tamo nikada nisam bio…

– Ja jesam, ali išla bih ponovno. Kad bismo krenuli?

– Prekosutra, ako se slažeš.

– Naravno – reče i poljubi ga.

– Ali to nije sve – nastavi Charles. – Ja imam sestru s kojom već godinama ne razgovaram. Ona živi u Traleeju, u Irskoj.

– Voljela bih je upoznati – oduševljeno će Ophelia.

– Nažalost, i ja isto. A mogli bismo posjetiti i tvoju kćer i unuku.

Na ove riječi osmijeh naglo nestane s Ophelijinog lica i zamijeni ga iznenadna tuga.

– Ne znam baš… – tiho će ona.

– Ja ću te čekati negdje drugdje ako ti je neugodno.

– Ne, ne, bit ćeš sa mnom, trebam te sa mnom, samo što…

– Znam, teško je, ali…

– Napravit ću to – reče i uvuče mu se u zagrljaj. – Hvala ti što si mislio umjesto mene.

– Nema na čemu. Znači krećemo?

– Dogovoreno. Ali prije bi se trebali malo naspavati, ne misliš?

– Hajde u krpe – pogladi je po kosi i poljubi u čelo.

Gledao je njeno golo tijelo dok spava, i najzad je pokrio. Ogrnuo se u kućni ogrtač koji je našao u kupaonici. Imao je miris po naftalinu. Natočio je čašu vina i izašao na balkon. Zadovoljno je promatrao zidine starog grada. „Ponovno sam se rodio“, pomisli u sebi i ushićeno nastavi mjerkati grad.

Nakon što je probudio Opheliju s bezbroj nježnih poljubaca, ponovno zasja od sreće, ugledavši njeno sneno lice prekriveno osmijehom.

– Kako si? – upita.

– Ja odlično, a ti?

– Pa, pomalo gladno – umanjio je jačinu svoje gladi.

– Idemo večerati?

– Hoćemo li pronaći neki restoran u blizini?

– Samo da je intiman.

– I da ima dobar izbor hrane.

Ulice su uglavnom bile puste, ali njima je bilo svejedno. Neprekidno su pogledavali jedno drugo.

Sjeli su pokraj prozora u najudaljeniji, najintimniji separe restorana pa je konobaru trebalo nešto vremena da ih uopće primijeti. Vrijeme čekanja kratili su razgovorom i planiranjem putovanja.

Konačno su naručili bocu crvenog vina i teleće odreske u umaku od gljiva. Jeli su šutke očima upijajući predivnu večer i „ispodstolnim“ maženjem nogu.

Poslije večere prošetali su pored rijeke, držeći se za ruke, svatko u svom malom svijetu misli.

– Ne želim da ova večer završi – reče ozbiljno Charles.

– Hajdemo stisnuti pauzu na daljinskom naših života.

– Hajdemo – složi se Charles i povede je prema hotelu gdje će zajedno usnuti u prvoj zajednički provedenoj noći.