Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I OSMA

Kako se približavala noć, tako je ponovno i kiša počela, prvo stidljivo u malim kapljicama stvarajući srebrni vodeni veo noći, a potom se veo pretvorio u vlažni i gotovo neprobojni zid. Ophelia je stajala na vratima Laurine kuće, obgrlivši Lauru i Sharon. Kada se okrenula prema Charlesu, on nije vidio razlike između kišnog neba i njenih očiju.

– Doći ćemo ti brzo – kroz suze reče Laura.

– Mo’š si mislit zabave u staračkom domu – reče Sharon.

– Volim vas – vikne Ophelia i mahne posljednji put dok ih je taksist uporno požurivao trubeći.

Nakon što ih je nervozni šofer dovezao do hotela, uplakana Ophelia šutke uđe u sobu te se baci Charlesu u zagrljaj pa brizne u plač.

– Sad je sve u redu i to znaš. Sad je sve opet dobro.

– Sve je opet dobro… – ponovi Ophelia.

– Volim te – reče napeto Charles.

– I ja tebe, ludice moja.

Kad je Ophelia zaspala, uljuljkujući se suzama u san, Charles je ustao i zapalio cigaretu. Gledao je u kišnu noć i svu tu simboličnu životnu tugu koju ispire kiša i koja se vraća ponovno poput neizbrisivog otiska pečata sudbine. „Kako je malo potrebno za sreću, a opet je toliko nedostižna“, pomisli i ukaže mu se ideja o vlastitoj „sljepoći“ zbog koje je potratio život, imun na čitav spektar ljudskih osjećaja kojima je sada bio obuzet.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Danas me je dodirnula obiteljska ruka, ali ne na onaj način koji sam nekada poznavao kada su mi se obrazi stalno sudarali s dlanovima mojih roditelja, već na neki novi, nježniji, meni potpuno nezamisliv način. Danas se nada mnom nadvila ta magična aureola poput prozirne gejzirske pare na nekom pustom otoku, svijetu tako nebitnom, ali toj obitelji temelj opstanka, sigurnosti, sreće, ljubavi… Kao da smo lebdjeli, sneni od ushićenja, nošeni dodirima, kroz sunce i kišu nasmijani. Danas sam bolje upoznao Opheliju, njenu bol, očaj i suze koju mijenja sreća poput mjesečevih polovica, tamne i sunčane.

Charles prestane pisati i gotovo trenutno zaspi pored Ophelije osluškujući smirujuće tonove njenog disanja i kucanje svoga srca.

Opet je imao noćnu moru, s razlikom da ga ovaj put nije progonila Ona, već vampir Edward. Opet se nalazio na šljunčanoj strmini, a za njim je trčao Edward u bejzbolskoj kapi na kojoj je pisalo Sišem krv ljubavnicima. Charles je potrčao, ali gle čuda, mlađahni Edward, ako se takav atribut može pridati jednom vampiru, već je stajao pokraj njega i mahao lijevom rukom. Charles pokuša proći pored njega, ali ga ovaj zaustavi.

– Ja sam vampir. Ja sišem krv starim ljubavnicima.

– Ja znam čitati, debilu.

– Ja sam… – započne Edward.

– Znam što si, možemo ovako do sutra, jebote.

Edwardove se oči rašire od bijesa i on pokaže velike biserno bijele očnjake pa zagrabi prema Charlesu koji se izmakne, izvadi Maxovu zubnu protezu i urlikne.

Jutro je svanulo tmurno i oblačno te su Charles i Ophelia rano napustili hotel kako bi krenuli za Trallee, koji se nalazi na zapadnoj obali Irske. Za vrijeme vožnje nisu mnogo razgovarali, jedino je Ophelia tiho plakala dok su napuštali Belfast, a Charles ju je držao za ruku da bi potom utonuo u misli dok su se kraj njih izmjenjivali sivi i zeleni krajolik, nebo i kopno, tek tu i tamo prošarano pokojom ovcom. Autobus ih je vozio prema Tralleeju gdje je živjela Charlesova sestra, a po njegovoj procjeni ondje su trebali biti u ranim poslijepodnevnim satima. Kad su sišli s autobusa, Charles odluči pozvati taksi, ali ubrzo shvati da takvog nečeg u Tralleeju nema.

– Ima jedan pajac – reče mu mrzovoljno crvenokosa djevojka, koja je, kada nije čistila pod autobusne stanice, radila na šalteru informacija. – On ponekad vozi nešto slično taksiju, ali je sada vjerojatno prepijan pa ne može ni sebe pješke nositi, a kamoli voziti. Charles je upita zna li možda gdje se nalazi Ulica prvih irskih mučenika, na što mu ona odgovori da nije daleko, prva lijevo, druga desno.

Charles to prihvati kao činjenicu, uzme torbe i kufer te se lagano zaputi van. Vrijeme je na zapadu bilo sunčano i toplo pa se Charles poveseli što će malo prošetati. Nakon prve lijevo, druge desno, došli su do njive kukuruza, odnosno nigdje.

Charles sjedne na kufer i zapali cigaretu pa reče:

– Tja, ovo je selendra. Koliko daleko može biti? Ako je to Ulica irskih mučenika, to mora da je negdje blizu centra, ne?

– Mislim da smo u ovoj situaciji mi mučenici – kroz smijeh će Ophelia. – Ne brini, pronaći ćemo je.

Nakon dvadesetak minuta besciljnog hodanja stigli su do tražene ulice, a potom konačno ugledali i kuću. Bila je tipična irska, od crvene cigle s izblijedjelim zelenim vratima boje bljuvotine. Ophelia brzo prođe kroz dvorište i pozvoni na ulazna vrata prije nego li se Charles stigao predomisliti dok je ovaj uzaludno rukama signalizirao da uspori kao da još nije sasvim siguran.

– Evooooo ideeeem! – začulo se iz unutrašnjosti kuće, a ubrzo se pojavila njena vlasnica, prepunašna starica sijede kose, velikih naočala sa staklima debelim poput vjetrobrana Apolla 13 i figurom toliko glomaznom da niti pogled nije mogao ući u unutrašnjost kuće.

– Doo-baar dan – zamuca Ophelia, netipično za nju.

– Protestanti, opet – strogo će starica svojim krhkim glasom koji nikako nije pristajao njenoj figuri.

– Kako ste pogodili? – iznenađeno će Ophelia.

– Neću, neću i ponovno neću! Neću se preobratiti, neću te vaše Kule stražara, ili kako se već zovu ta vaša sranja!

– Ne, ne, krivo ste me razumjeli – reče Ophelia i digne ruke u znak predaje.

– Znam ja vas, puj protestanti prljavi, puj, puj – reče i krene zalupiti vratima.

– Theresa – reče Charles i starica zastane.

– Kako jedan prljavi protestant zna moje ime?

– Piše na vratima – činjenično će Charles. – Ali ja ga znam jer sam ga odabrao za tebe.

– Charles? – upita Theresa i počne jecati. Puj, prljavi antikriste, sad si me se sjetio? – reče ljuto, stupi nogom napolje i odalami ga svojom teškom desnicom. Ophelia vrisne, a Charles zajauče i iz nosa mu poteče krv.

– Jesi li ti normalna? – ljutito upita Charles.

– Ja svakako – reče kroz sablasni smijeh. – A sad ulazite unutra, odmah – zapovjedi.

– Nema šanse – ljutito će Ophelia, ali Charles digne ruku signalizirajući da je sve u redu, te reče:

– Bolje da je poslušamo.

– Dabome da je! – strogo će Theresa.

Unutrašnjost kuće bila je tako uređena da bi joj Vatikan zavidio: relikvije, križevi, svete slike ispunjavale su svaki milimetar zidova, vrata, prozora, stolova, kauča, TV-a, a s radija su dopirali zvuci katoličkih pjesama. Na stolu su se osim regularnih svetaca nalazile i uokvirene fotografije Charlesovih roditelja kao i nekog nepoznatog muškarca te mnoštva dječice.

– Josephe, vidi tko nam je došao u goste – reče sada sretno, ali odgovora nije bilo. – Ha, znala sam da ćeš biti sretan – reče Theresa. – Sjednite tu kraj Josepha, on je tako sretan što vas vidi!

Charles i Ophelia izmijene poglede. Ona zine kako bi nešto rekla, ali je Charles preduhitri: – Oprosti, sestro, ali gdje hoćeš da sjednemo?

– Pa tu kraj Josepha – reče Theresa, tonom kao da se obraća malom djetetu. – Za stol.

– Oprostite – zbunjeno, ali ljubazno reče Ophelia. – Ali gdje je Joseph?

– Pa za stolom! Zar si slijepa? Ah, ti protestanti…

Charles joj kimne glavom te oboje sjednu za stol, pokraj crno-bijele fotografije smrknutog muškarca, strogih crta lica koji je očigledno trebao biti Joseph.

– Što ćete popiti?

– Ništa – kratko odgovori Ophelia.

– Dva čaja, molim – brzo će i uplašeno Charles.

– Dva čaja, odlično – oduševljeno će Theresa, a potom ispali: – Ne, Josephe, za tebe nema whiskeyja, znaš da ti škodi – reče i napusti dnevni boravak, ostavivši Charlesa i Opheliju same s Josephom.

– I Josephe, što ima kod tebe? – tiho upita Charles na što se Ophelia tiho i slatko nasmije pa nadoda:

– Pitaj ga je li prebrojao mrvice na stolu.

– Mislim da ovo baš i nije bila tako dobra ideja – reče Charles.

– Definitivno.

– A, evo i čajića! – slatkasto će Theresa, stavivši na stol tri šalice čaja. „Josephe, opet ćeš ostati suhog grla“, pomisli Charles. – Opa, a mi se nismo niti upoznale! Ja sam Theresa, a Josepha već znate – reče i pruži ruku Opheliji.

– Drago mi je, Ophelia.

– Oh, tako tipično ime za jednu protestantkinju, ali s druge strane od brata kakav je Charles, drugo nisam mogla niti očekivati.

– Drago mi je da sam ispunio tvoja očekivanja.

– Nemoj ništa govoriti – prekine ga Theresa. – Moli se… Moli se za svoju crnu dušu, traži oprost od svih pa i od mene.

– Oprosti – zbunjeno će Charles.

– Ja sam ti već odavno oprostila – reče lica na kojem se pojavi psihodeličan osmijeh, a oči zasvijetle nekim čudnim sjajem. Ali Joseph nije.

– Što Joseph nije? – zbunjeno će Charles.

– Nije ti oprostio, dragi – smireno će Theresa i otpije gutljaj čaja.

– Oprosti, draga sestro, ali on je samo slika.

– Ne, ne, ne i ne! – vikne histerično. – Kako se samo usuđuješ Josepha zvati slikom, ti antikriste jedan! Reci! Reci da Joseph nije slika! – strogo će Theresa.

– Joseph nije slika – skrušeno će Charles.

– Ah, tako je bolje – smiri se sestra. – A kakav je čaj?

– Hm… – krene Ophelia.

– Odličan – prekinu je Charles.

– Joseph voli gorči jer uvijek govori da mu je život sladak kao slika – reče Theresa i počne se histerično smijati.

Nekoliko je trenutaka proteklo u napetoj tišini. Ophelia je pomalo uplašeno cupkala nogom, Charles je zamišljeno gledao u stol izbjegavajući kontakt očima s Josephom, a Therese smješkala zabetoniranim osmijehom kao hijena na narkoticima.

– I? – naposljetku upita Theresa. – Josepha zanima zašto ste tu.

– Pa da te vidimo i da se upoznaš s mojom… hm, zaručnicom.

– Joseph se ne upoznaje s protestantima – strogo će Theresa, usmjerivši pogled pun mržnje prema Opheliji da bi se trenutak potom slatko nasmijala i rekla. – Pij čaj, dušice, ohladit će ti se.

– Ti si moja sestra i mi smo povezani pa ako smo mi u stanju prihvatiti Josepha, u te njegove dvije crno-bijele dimenzije, mogao bi i on prihvatiti Opheliju.

– Imaš pravo, Charles, brate moj – Theresa ustane, prolije čaj po stolnjaku te zapleše. – Ovo treba proslaviti pjesmom – reče i na gramofonu pusti pjesmu o hrabroj irskoj konjici.

– La-la-la Ireland, La-la-la Ireland… Joseph obožava ovu pjesmu.

– Vidi mu se na izrazu lica – doda Charles.

– Kako si mi ti, brate? – upita donekle suvislo.

– Dobro, odlično čak. Živim u Londonderryju…

– U Derryju, valjda. Živiš na sjeveru. Sad mi je jasno otkud ti ta… ta… nevjernica.

– Theresa, molim te!

– Sve u redu – nadoda Ophelia i namigne mu.

– Još je i namiguša! Znam ja takve, Joseph je bio lud za njima – reče i brizne u plač.

– Hej, hej, nemoj sad plakati – reče Charles, ustane i zagrli je, a ona mu uzvrati zagrljaj. Charles je stajao ukočen i zbunjen, uplašen da bi bilo što uradio, Theresa koja je grčevito jecala, Ophelia je samo bezizražajno buljila u šalicu čaja dok ih je sve promatrao smrknuti Joseph.

– Oh, Josephe moj – kroz jecaje reče Theresa. – Tako mi je nedostajao tvoj zagrljaj. Oh, Josephe! – stane snažno stiskati Charlesa.

– Ovaj… – zbunjeno će on. – Nije Joseph, već Charles.

Odgurne ga od sebe pa se slatko nasmije: – Oh, Charles, to si ti? Želiš li čaja?

Theresa je hitro poput šiparice natočila još čaja i gotovo pjevno rekla:

– Uz obitelj najbolje odgovara čaj!

– Ili kila dinamita, kako se uzme – doda Charles, a Ophelia se nasmije. – Mislim da se i Joseph smije.

– Joseph ima jako lijep smisao za humor – činjenično će Theresa pa prozbori šapatom: – On ti je bombaš.

– A što bombardira?

– Pa protestante – reče Theresa, a Ophelia se nakašlje, dok je gramofon počeo preskakati na jednom, ali simboličnom stihu: „Hell, hell, hell to all England Soldier“, pjevao je nepoznati irski prvoborac nakon što je igla na ploči konačno uzela zalet. – Nego, želite li možda nešto pojesti?

– Ne, ne – brzo odgovori Charles. – Zaista žurimo.

– Eto, gori ste od mojih unuka koji me gotovo pa više i ne posjećuju – reče zamišljeno Theresa. – Da mi nema Josepha, vječno bih bila sama.

– Možeš doći kod mene – tiho će Charles.

– U pakao protestantskog sjevera! Nikad.

– Ali ja sam u katoličkom domu.

– Zaista? – upita Theresa. – A kako se zove taj tvoj dom?

– Verona.

– Lijepo ime, zvuči španjolski.

– Talijanski – ispravi je Ophelia.

– A možda čak i grčki – nastavi ova kao da je nije čula. – Ne znam, moram razgovarati s Josephom, on će odlučiti.

– E pa onda, ako smo to riješili, sestro moja, drago mi je sam te vidio još uvijek živu i zdravu – reče neuvjerljivo i ustane.

Charles pruži Theresi ruku, ali ga ona zagrli.

– Hvala ti, brate, hvala ti – reče Theresa, a Charlesu se učini da je u njenom glasu začuo notu lucidnosti te joj uzvrati zagrljaj i poljubi u obraz.

– Bilo mi je drago – reče Ophelia i pruži ruku.

– Pih – odgovori Theresa.

– Pa onda zbogom, i dođi nam u posjet – ponovi Charles.

– Neka bude volja Josephova – pridoda Ophelia i brzo napusti dvorište kao da je upravo napustila kuću strave u lunaparku.

Prime se za ruke i šutke krenu kroz puste ulice Tralleeja prema autobusnom kolodvoru.

– Sad mi je lakše kad znam da se Joseph brine o njoj.

Kiša je doslovno pljuštala, a autobus se kretao sporo, no nikome nije smetalo. Oboje su ubrzo zaspali, slomljeni umorom na putu za Londonderry i svoje staračke domove; nakon proživljenih iskustava ipak malo jači i privrženiji jedno drugom.