Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I PETA

Dok se Charles pakirao, došla je jedna od „negodovateljica“, stara koliko i sam dom što je Maxa natjeralo da se požali.

– Što postavljanje kamena temeljca za ovo mjesto nije ti bilo dosta?

Sestra Zlatka odgovori mu lošim engleskim s izrazito slavenskim naglaskom:

– Vi se budalili, to se ne dogodilo.

– Od lošeg ka gorem – reče Max. Charles ga obavijesti da ide na večeru kako bi ga sestra mogla pregledati na miru.

– Donesi mi jednu pivu.

– Vi ne bi smjela piti pivo, loše za vas – reče Zlatka.

– Možda za tebe, slatka, ali ja bolje znam sebe od tebe, zasad – reče i uštipne Zlatku za stražnjicu. Charles napusti sobu.

U blagovaoni je sreo neizbježnog Wilsona i Olivu, golupčiće, kako zajedno večeraju i, dok je Oliva energično mahala da im priđe, Wilson je, jednakom energijom i nešto većim žarom, signalizirao da im se ne približava.

– Dođi, sjedni s nama, bivši moj ljubavnice – taktično će Oliva.

– Ovaj… – započne Charles, ali mu u riječ upadne Wilson. – Ma ne, ne treba, ti ionako voliš jesti sam.

– Sam? – zgroženo će Oliva. – Pa tko još voli jesti sam?

– Zato što mu ja kradem hranu, a on to mrzi – brzo će Wilson.

– Da, baš tako. Tebi to ne radi?

– Samo nek’ proba – reče Oliva i natrpa usta mesnom štrucom tako da se zakašljala i počela pljuckati komadiće hrane. Charles zaključi da mu je dosta ovog prizora pa se povuče za stol uz prozor da jede na miru zamišljeno gledajući jesenju večer i tužno drveće u parku koje je gubilo svoje najzlatnije listove.

– Oliva mi je, nažalost, cimerica – tobože će tužno Martha.

– Hajde, hajde, nije to tako strašno.

– Strašno? – zaprepašteno će Martha. – Mislila sam da je strašno dok nije postalo još gore! I to zbog tebe.

– Ako misliš na moje putovanje s Ophelijom…

– Tvoje putovanje s onom protestantkinjom? – kroz smijeh će Martha. – Vas dvoje možete putovati jedino u pakao. Ali drago mi je da si mi to rekao, iako sam ja mislila na nešto drugo.

– Pa ovaj dom je gori od ludnice – reče i uhvati se za glavu.

– Magarče! Spremna sam činjenicu da hodaš s tom protestantkinjom staviti sa strane, za sada, ako… – reče i složi lukav izraz lica kojeg se ne bi postidjela niti najstarija lisica.

– Ako što?

– Ako kažeš Maxu par dobrih riječi o meni. On je trebao biti moj – reče uzbuđeno Martha, a prethodni izraz lica zamijeni ljutnja. Ali ga se ona kurva Bertha dočepala prije mene.

– Kurva Bertha? Mislio sam da ti je ona bila najbolja prijateljica?!

– Ha, ha, ha, a Papa ševi protestantkinje. Ne budi smiješan, Charles.

– Nije lijepo od jedne katolkinje da tako priča o svom vrhovnom poglavaru… Ok, nek’ ti bude, razgovarat ću s Maxom.

– I, ovaj, sretan put. Nemoj se izgubiti u tom svijetu poganske vjere.

– Trudit ću se – reče Charles i pogledom isprati Marthu, a kad je uvidio da je stekla dovoljnu prednost, i sam ustane te se zaputi ka svojoj sobi.

Kad je ušao u sobu, iznenadila ga je svjetlost, kao podsjetnik da netko ondje uistinu boravi. Charles sjedne na krevet i krajičkom oka pogleda u ladicu svog noćnog ormarića koja se činila netaknutom, ali je otvori i uvjeri se da je autobiografija na mjestu. „Valjda je nije čitao“, pomisli.

– Hajde – nevoljko će Charles. – Što si pročitao?

– Kao prvo, to što skrivaš u ladici nisam ni pipnuo, a pretpostavljam da su nekakvi memoari.

– Ovaj, tako nešto.

– Svi mi penzići popizdimo od dosade pa si umislimo kako se u nama kriju veliki pisci. Pogrešno! Mi se jednostavno bojimo da ne zaboravimo ono što smo proživjeli, pa tako švrljamo po papiru dajući tome veću važnost od realne.

– To su žvrljotine, a ovo sada je život. Ono što te čeka sutra je život. O tome razmisli, nemoj da te brine ono što jesi ili nisi učinio. Tako ti ja gledam na stvari.

– Pa donekle si u pravu. Ali nisam učinio puno toga.

– Pretpostavljam, nisam niti ja, ali neke stvari još stignemo popraviti.

– Nisam baš siguran u to.

– Hajde, budi dobar pa mi zapali cigaretu. Ona vještica Zlatka bi me ubila da zna što sam pušio prije nego li se pojavila.

– Tko bi pomislio da si toliki filozof i da zapravo znaš nešto o životu?

– Zašto ne?

– Pa možda zato što si ga pola prespavao – nasmije se Charles.

– To mi zbog tena, šta ne vidiš da mi je lice k’o u Michaela Jacksona?

– Istina, samo malo izbrazdanije i definitivno živahnije.

– To ti je zbog igre svjetla i sjene. Nego, pričaj mi o sebi.

– Pa nema se baš puno toga za ispričati – skromno će Charles.

– Ha, ha, ha, katolik pripadnik treće životne dobi u vezi s protestantkinjom i nema što reći?! Ti si poput hodajuće meksičke sapunice.

Charles povuče dugačak dim te počne polako prepričavati svoje zadnje tjedne, otkad je ugledao Opheliju. Od doktora Stewarta, preko „ljubavnog boja“ s patuljkom Billyjem, a našao se tu i poneki detalj s Wilsonom i Olivom.

– Jebote, šta sam ja sve prespavao! – reče Max i utone u san jednostavno kao pritiskom na dugme. Charles je još neko vrijeme ležao u krevetu, a naposljetku i on utone u san.

Negdje pred zoru probudile su ga kišne kapi koje su kapale po oknu otvorenog prozora pa se intenzitet kiše činio jačim nego li je uistinu bio. „Zaboravio sam zatvoriti prozor“, pomisli. Pogleda prema Maxu. Njegovo lice gotovo pa i nije mogao nazrijeti od crnosive čupave kose i sijede brade. Zatvori prozor, uzme svoju torbu i u polumraku napusti sobu, a nedugo zatim i dom Veronu.

– E, pa doviđenja, dome moj – pozdravi se Charles i iznenadi se što ga je nazvao domom. „Ne znam ludiš li ti ili ovo mjesto, ali jedno je sigurno – netko ovdje nije normalan“, pomisli i zaputi se kroz kišom i lišćem prekrivenu ulicu prema autobusnoj stanici.

Kada je prvi autobus stigao, Charles je bio jedini putnik, a sam se vozač iznenadi ugledavši ga.

– Što, rana smjena na poslu ili ste odslužili kaznu pa želite što prije ugrabiti slobodu? – upita vozač s brčinama alpskog kravara.

Charles je kroz prozor gledao u puste i maglovite ulice Londonderrya prije nego li se autobus zaustavio u centru grada.

– Iskoristi dan, tako savjetuje Robin Williams u Društvu mrtvih pjesnika – poviče brkati vozač.

– Da znaš da hoću! – reče Charles, više onako za sebe, i zaputi se u trgovačku ulicu.

Kada je ugledao prvi otvoreni kafić, on uđe bez oklijevanja te sjedne do prozora.

– Otvaramo tek za deset minuta – vikne konobarica.

– Nema veze, čekat ću. Ja bih sjeo ako ne smetam.

– O, ne, samo vi izvolite – reče konobarica i nastavi s postavljanjem stolova.

Charles je iskoristio to vrijeme da malo razmisli o svemu.

– Što ako ona uopće ne dođe? – reče poluglasno.

„Ne boj se, doći će, zašto ne bi, a?“, vodio je razgovor sa samim sobom. Iz torbe izvadi notes i olovku pa zapiše.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Poput otpalog lišća ležim na zemlji. Predivan, zlatan i nemoćan. Moji su dani odbrojeni, to znam. Ali hajdemo ih izbrojati zajedno, onako da nam ljepše prođe vrijeme. Pokupila si me sa zemlje, rosne trave i primila u svoje naručje. Osušila si s mene mokru i ljepljivu prljavštinu prošlosti i vratila moj iskonski sjaj. Nemoj me sada odbaciti jer, iako sam otpao, imam ponešto za ponuditi. Primi me za ruku, ne napuštaj me sada niti ikada, a onda, kada me životni dah napusti, prisloni svoje usne na moje i reci da si me iskreno voljela.

Charles stane. Ove riječi još su ga više uznemirile. Pogleda na sat, bilo je 7 i 20, a ulica se polako punila prvim prolaznicima. Naručio je još jednu kavu te je s nelagodom i osjećajem straha nastavio pratiti kazaljke sata.

Nakon gotovo jednog okretaja duge kazaljke Charles napusti kafić i zapali cigaretu čim je nogom stupio na pločnik. Nije bio siguran želi li da vrijeme prođe brzo ili sporo. Prošao je kroz vrata gradskog parka pola sata ranije od dogovorenog, ali ona je već stajala na mjestu i gledala nešto što on nije mogao vidjeti. Kad ga je ugledala široko se nasmiješila. Charles joj uzvrati osmijeh, a sve brige i strahovi nestanu s njime.