Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I PRVA

 

Trgovine, ali i ljekarne, što je Charlesu u ovom trenutku bilo izrazito bitno, otvarale su se u devet sati, što je značilo da je imao još sat vremena praznog hoda. Uđe u prvi pub na doručak. Nije mu se žurilo, do sastanka s Ophelijom trebalo je proći još punih sedam sati. Doručkovao je na miru i nije mislio ni na što, samo je žvakao svoj sendvič trudeći se što bolje iskoristiti Maxovo zubalo. Potom je zapalio cigaretu, otpio gutljaj kave i zagledao se kroz prozor, u grad koji je polako ali sigurno postajao sve užurbaniji. Svi su jurili svojim poslom, obvezama nevidljivima ali ipak prisutnima, koje poput konjskih zaprega, silom tjeraju da hodaju brže. Svijet ide prebrzo, ljudi postaju potrošna roba bespovratne ambalaže. Možda se i zemlja okreće brže, dani postaju kraći, sve ih je manje, a uvijek postoje želje i snovi.

Ubrzo se i on našao na ulici, kao jedan od svih ostali usred jutarnje gužve. No opet drugačiji. Hodao je besciljno gledajući u izloge tražeći kakav prigodni poklon za Opheliju. Na kraju uđe u zlatarnicu više nagonski nego namjerno te stane razgledavati nakit.

– Dobar dan – pozdravi ga visoka i vitka prodavačica kratke sijede kose i tijela poput Schwarzeneggera.

– Dobar dan – uzvrati Charles malo preplašeno te skrene pogled na izloženo prstenje.

– Mogu li vam kako pomoći? – upita Apolonova ljubavnica bez trunke ljubaznosti u glasu.

– Samo gledam, hvala.

– Gledate ili kradete?

Charles dvaput kucne o zaštitno staklo na vitrini. – Imate staklo, znate?

Nastavi gledati prstenje i ugleda jedan od bijelog zlata s malim zelenim rubinom na vrhu.

– Ovaj – kratko će prstom upirući u prsten, izbjegavajući pogledati prodavačicu.

– 200 funti – kratko će i nezainteresirano prodavačica. – Prvo novac.

– Zašto? – zbunjeno upita.

– Da mi ne bi pobjegli.

– Pobjegao vama? Pa da mi noge slomite.

– Vama bih prije slomila vrat – hladno će ona. – Novac?

– Evo – reče Charles i pruži joj 200 funti.

– Nisu lažne? – upita prodavačica i gurne novčanice pod UV lampu.

Prodavačica spakira prsten u prigodnu kutijicu i pruži mu ga.

– Budeš li joj slomio srce, slomit ću ti vrat.

– Ne brinite, gospođo.

– Gospođica – ispravi ga.

– Hvala i doviđenja.

Charles je nastavio koračati glavnom ulicom razmišljajući u čemu je točno problem, u njemu samome ili su ljudi u ovom gradu potpuno sišli s uma. Svi prodavači u gradu kao da su imali nešto protiv njega. „Izuzev Robina, prodavača muških odijela“, pomisli. Iz tijeka misli prekine ga ljekarna koja mu se našla na putu.

– Izvolite – reče starija prodavačica, dubokih bora i lica napudranog kao da je upravo završila sa svojom cirkuskom točkom. Charles, koji je još uvijek tražio odgovore na svoja pitanja, ne reče ništa.

– Dobar daaan. Izvolite! – ponovi.

– Oh, oprostite – reče zaneseno Charles. – Viagru, molim.

– Vidim da imate bogat seksualni život. Ovdje piše da ste prije nekoliko dana kupili kutiju.

– Ah, da. To je bila za prijatelja.

– Pretpostavljam da je i ova za prijatelja.

– Ne, ta je za mene – ponosno će Charles.

– U tom slučaju dobro se zabavite – reče mu i namigne.

„Sigurno nešto ne štima sa zrakom“, zaključi i zaputi se na mjesto dogovora. Šetao je parkom gledajući čas rijeku, čas ulicu, čas zidine starog grada i učahurio se u svoje misli. Odjednom odluči sjesti jer ga uhvati drhtavica. Rukom prođe kroz sijedu kosu i zastane dlanom na čelu. Izgledao je poput nekog velikog mislioca, ali mu je pogled odavao strah i paniku od neuspjeha. „Što ako ne budem imao erekciju?“, pomisli. „Što ako mi se ne digne i uprskam sve?“, drhtavica ga još više obuzme od te pomisli. „Ja, zapravo, pojma nemam kakav sam ljubavnik. Sve žene s kojima sam do sada spavao bile su plaćene za to, a za njihovu cijenu mogle su sve od reda reći da sam dobar.“

Vrijeme je prolazilo prokleto sporo. Otišao je do obližnjeg puba i popio tri čaja s rumom kada ga je uhvatila panika da ću mu alkohol štetiti i da će erekciju samo zamišljati tijekom mamurnog popodneva, osramoćen i zauvijek napušten od Ophelije. Naruči mineralnu vodu, iako zapravo i nije bio žedan. Popije je zajedno s Viagrom i to ga na trenutak smiri, no trenutak je trajao kraće nego što bi trebao trajati. „A što ću s pišanjem?“, problem punog mjehura mogao je utjecati na samu pomisao o erekciji, a ako i dođe do toga, mokrit će poput fontane, što je i više nego dovoljno da ubije svu ispravnu romantiku na ovom svijetu.

Kad je konačno došlo vrijeme koje je čekao, hodao je kukavički sporo, preplašen s nepodnošljivom potrebom za mokrenjem. Hodao je poput kanistra prepunog pišaline ususret neizvjesnom popodnevu, dok su oblaci poput njegovog mjehura neumorno izbacivali tekućinu u obliku kišnih kapi. „Debil“, pomislio je dok nije ugledao Opheliju koja je stajala na dogovorenom mjestu. Bila je predivna u bijelom kompletu s crnim uzorcima, ogrnuta crnim kaputom, štiteći svoju ljepotu crno-bijelim kišobranom. Izgledala je poput manekenki iz crno-bijelih filmova. Charles je volio crno-bijele filmove.

Krenula je prema njemu ne bi li ga zaštitila kišobranom, no on je ionako već bio pokisao. Izgledao je poput pijetla koji je izgubio u borbi s bikom.

– Pa ti si sav mokar – reče zabrinuto, brzo ga zagrli i poljubi u obraz. Charles uzvrati istom mjerom i naglo se odmakne. – Dođi pod kišobran, više nećeš rasti.

– Ah, da, ha-ha – uzvrati neuvjerljivo i nasmije se.

– Trema, ha? – nju je ovo zabavljalo.

– Da, mala.

– Ako to ne želiš, možemo…

– Ne, ne – prekine je. – Naravno da to želim, samo…

– Samo što? – upita Ophelija, ovog puta bez osmijeha.

– Hajdemo prvo popiti čaj pa ću ti sve ispričati.

– Trebam li se brinuti?

– Ih, pored mene ovakvog ti da se brineš!

– Dobro – reče Ophelia s olakšanjem. – Gdje ćemo na caj?

– Bilo gdje, negdje gdje postoji WC.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.