Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I SEDMA

Kad su stigli u Belfast, noć je već odavno pala pa se njih dvoje odluče smjestiti negdje na noćenje. Ophelia nije mnogo govorila, više je pokazivala znakove nervoze, stalno se okretala i tresla kao da je netko uhodi.

Nakon večere više nisu bili raspoloženi za šetnju niti daljnje razgovore, nego su samo iscrpljeni zaspali napeto iščekujući sutrašnji dan.

A on je bio tmuran da tmurniji nije mogao biti. Gusta magla praćena jutarnjom rosom pritiskala je prozor hotelske sobe kao da bi tako mogla proniknuti unutra.

– Jebote, mi ćemo se izgubiti danas – reče Charles nezadovoljno klimajući glavom.

Nakon što su doručkovali, pozvali su taksi koji ih je odveo u zapadni dio Belfasta s pretežno protestantskim stanovništvom. Charles je promatrao sve te pogrdne grafite i nije mogao u njima ne pronaći ljepotu unatoč pogrešnoj i nasilnoj poruci koju su proklamirali.

– Ovdje je šarenije nego u Disneylandu – reče tobože ravnodušno, ali Ophelia ga uopće nije čula. Zamišljeno je gledala negdje kroz prozor taksija. Šake je čvrsto stiskala kao da u njima drži posljednji životni (uz)dah. Primi je za ruke i s mukom ih rastavi. Na dlanovima je ostavila tragove noktiju.

Kad se taksi zaustavio, Charles je kroz maglu prepoznao tipičnu englesku kućicu od crvene cigle. U vrtu ispred nemarno je ležao bicikl pored ljuljačke koja je djelovala staro kao da je godinama nitko nije koristio.

– Idemo? – upita Charles.

– Ovaj… Valjda… Možemo se još malo provozati, upoznati grad… – odgovori s kiselim osmijehom.

– To možemo i poslije ljubavi – započne Charles. – Sjeti se što smo razgovarali, ovdje i sada, jedino to je bitno, više nemamo vremena za propuste.

– Da – nesigurno odgovori Ophelia.

Kad su se ulazna vrata otvorila, na pragu je stajala djevojčica predadolescentske dobi, u izrezanim i izlizanim (isfucanim, palo je Charlesu na pamet) trapericama i crnom majicom na kojoj je vrištećim slovima pisalo TOKIO HOTEL. „Mala valjda želi postati sobarica u Japanu“, pomisli Charles.

– Mi… – započne nespretno Charles.

– Ne kupujemo ništa! Nemamo para ni za nove tene, a kamoli za nekakav starački maskenbal. Ajd’ brišite sad! – povika djevojčica odrješito. Njena crna kosa mogla je biti lijepa kad bi joj njena vlasnica dopustila, ovako je stršala na sve strane prkoseći zakonima gravitacije.

– Sharon? – upita Ophelia, a djevojčica se trgne na zvuk svog imena.

– Ne zanima me ni ako ste vidoviti – reče kad se pribrala. – Svi danas mogu zvati moje ime, za to je dovoljan fejs.

– Pa prvi put te vidim – zbunjeno reče Charles.

– Facebook, starkeljo. Ali u tvoje vrijeme je i digitron bio iz svemira.

– Sharon, to sam ja, tvoja baka… Ophelia.

– Čuj, stara, ja ti nemam baku, a tebe sigurno ne želim

usvojiti!

– Hej, mala, ako… – uzrujano će Charles.

– Sharon – nastavi Ophelia i pritom stisne Charlesovu ruku. – Molim te, možeš li pozvati svoju mamu?

– Pih – reče Sharon, odmjeri ih i nakon nekoliko trenutaka vikne: – Stara, neki pornografski glumci te žele vidjeti.

– Sharon! – začuje se ženski glas iz pozadine. – Koliko sam ti puta rekla da ne otvaraš vrata svakome! U hodniku se pojavi ženska osoba koja je na drugi pogled nedvojbeno bila Ophelijina kći, što se baš i nije nedvojbeno moglo tvrditi za unuku. Laura, Ophelijina kći, stane uz Sharon držeći u ruci bijeli tanjur koji se nekoliko trenutaka kasnije našao u sukobu s tlom i postao porculanska gomila.

– Mama? – iznenađeno će Laura.

– Hej, nemoj si zaboraviti i tatu – reče Sharon pokazujući na Charlesa.

– Hej, ja nisam… – započne Charles, ali ga Laura prekine.

– Mama, što ti radiš ovdje? – upita ljutito.

Nekoliko trenutaka je proteklo u tišini. Charles već pomisli reći neku glupost kad nastupi Laura.

– Uđite – reče neodvajajući pogleda s Ophelije.

– Hajde, hajde, dok vas nismo sustigle u godinama – nervozno će Sharon.

Ophelia uđe, a za njom i Charles kojemu se ova situacija sve manje i manje sviđala.

– Sjednite – reče Laura kad su stupili u skromni dnevni boravak, pretežno namješten u tonovima tamnosmeđe boje. – Sharon, hoćeš li, molim te, pokupiti tanjur iz hodnika?

– Naravno, uvijek ja moram čistiti – zajedljivo će Sharon.

– Kad počistiš i sve one jedinice u školi, možda ti onda i ja malo pomognem – razdražljivo će Laura dok je Sharon uvrijeđeno paradirala prema hodniku. – Sjednite.

Ophelia i Charles konačno sjednu jedno pored drugoga na neudoban kauč.

– Ne grizem – reče odjednom Laura i zagleda se u Charlesa koji se počeo crvenjeti u licu. – Ne grizeeem! Oh, Bože, zašto sve moram ponavljati dvaput?

– Laura, kćeri… – prozbori nesigurno Ophelia.

– Laura, kćeri – što? Misliš da se s tvojim dolaskom nešto promijenilo?

– S lošeg na gore – strogo će Ophelia.

Nekoliko trenutaka je vladala grobna tišina koju odluči prekinuti najstariji sudionik nijemog razgovora.

– Lijepo ste uredili dnevni boravak – reče Charles.

– A ti kao znaš kako je prije izgledalo?

– Laura, ne moraš biti zajedljiva prema Charlesu, on ti nije ništa skrivio.

– Još samo da ga zovem „tatica“ i da ga pustim da mi briše guzicu! – histerično će Laura.

– Pa ja baš i ne bih – reče Charles.

– Pa tko te pita! – obje će u isti glas. Laura i Ophelia se značajno pogledaju i prasnu u smijeh, a potom se zagrle, a histerični smijeh zamijeni histerični plač koji naprasno prekine Sharon upitavši Charlesa:

– Hoćeš da se ti i ja zagrlimo i da plačemo?

Ophelia i Laura su još neko vrijeme samo plakale ignorirajući cijeli svijet oko sebe, a naposljetku Laura prva progovori:

– Nedostajala si mi, mama.

– Volim te, kćeri – kroz suze će Ophelia.

– Super – sarkastično će Sharon. – Sad imam i mamu i baku, i zbunjenog dedu. Pitam se što je sljedeće. Tatica, možda?

– Psst! – tiho reče Charles, kažiprstom prekrivši usta.

– Čuj, dedek, ak’ si ti usran, ja bome nisam. Govorit ću kad me je i što me volja. Jasno?

– Kristalno, ali… – započne Charles.

– E, onda smo sve riješili! Ali ako me samo jednom krivo dotakneš, tužit ću te za pedofiliju.

– Ne boj se, neću te ni gledati – zajedljivo će Charles.

– Sharon, zar nemaš neke barbike s kojim bi se igrala? – upita Laura.

– Kakve barbike? Njih sam poklonila dečku koji me je razdjevičio.

– Sharon! – vikne Laura.

– Šala mala – skrušeno će Sharon. – A sad moram baciti ostatke tanjura, ćaos.

– Uh! – bilo je sve što je Charles uspio odgovoriti.

– Idem joj pomoći – reče Ophelia.

– Idem ti pomoći! – panično će Charles.

– Ti ostani ovdje. Valjda dvije žene mogu riješiti ostatke jednog tanjura. A sad oprostite, čeka me upoznavanje s mojom jako živahnom unukom – reče i napusti dnevni boravak.

Nekoliko je trenutaka među njima vladala neugodna tišina koju nespretno prekine Charles.

– Ovaj…

– Ako me želiš pitati za Sharoninog oca, bolje nemoj – odrješito će, ali ne i namjerno neljubazno Laura.

– Zapravo, nisam ništa htio pitati, rekao sam to tek tako, reda radi.

– Moja je majka uvijek voljela muškarce koji vole red, iako se to nije moglo reći za mog oca.

Charles pokuša promijeniti temu jer je shvatio kamo može otići razgovor.

– Ja zapravo…

– On je bio toliko neuredan i loš. Iako mi je bio otac, ponekad mi je žao zbog toga. Ali ti djeluješ dobro i pošteno.

– Baš takav i jesam! – sretno će Charles.

– I bolje ti je, jer ako moju mamu povrijediš samo jednom, zauvijek ćeš je izgubiti.

– To se neće dogoditi.

– Kako ste se vas dvoje uopće upoznali? Šta nisu ti domovi odvojeni, mislim posebno muškarci, posebno žene?

– Neee – reče Charles. – Doduše, naši domovi jesu odvojeni, i to jako odvojeni, ali tvoja mi je mama jednom spasila život i od tada, manje-više, ja pripadam njoj.

– Samo jednom ti je spasila život? – upita Sharon koja se ponovno pojavila niotkud. – U tvojim godinama, čovječe, ako ti ga ne spašava nekoliko puta dnevno, nećeš još dugo pripadati mojoj babi!

– Sharon, prestani! – grakne Laura.

– Neka je, pusti je – smireno će Ophelia i pogladi Sharon po glavi.

– Da, da, kvari mi frizuru sad, to je odličan način da nadoknadiš moje neponovljivo djetinjstvo. Još me moraš lupiti po guzi i uštipnuti za obraz! – reče i brzo otrči uz stepenice.

– Joj, Bože, poludjet ću s njom – kroz suze će Laura, a Ophelia je zagrli i pridruži se plaču. Charles se, u to vrijeme, osjećao kao slijepi putnik u brodu kojeg će vlastitim plačem potopiti njegova posada. Osjećao se kao na nekom sprovodu. Sve te silne suze i naricanja, natjeraju ga da pomisli na svoju mlađu sestru, Theresu. „Theresa sada i više nije tako mlada, bez obzira što je mlađa“, pomisli. „Ako su svi obiteljski susreti ovakvi, možda siročadi i nije toliko loše!“

– Oh! – odjednom će Laura. – Pa ja vas nisam ničim ponudila.

– Ja bih… – krene Charles.

– Eh, ionako nema ništa – prekine ga Laura. – Moram u kupovinu.

– Može, i ja ću s tobom – oduševljeno će Ophelia, kao da je odlazak u kupovinu nešto najbolje što joj se dogodilo u životu.

– A ja? – upita Charles.

– Možeš čuvati Sharon!

– Eto, ljubavi, čuvaj Sharon – kroz smijeh će Ophelia i snažno ga poljubi u obraz. – Hvala ti na svemu, znaš da te volim – šapne mu na uho.

Sharon se spustila u dnevni boravak gotovo isti čas čim su Laura i Ophelia izišle iz kuće. Sjela je nasuprot Charlesu i prkosno ga gledala, a taman kad je ovaj htio nešto priupitati, ona upali CD player čija se glasnoća mjerila s onom iz najbučnijih pilana ovoga svijeta. Da stvar bude još gora, Sharon skoči na fotelju i glasnim se urlanjem pridruži ionako nemelodičnom vokalistu. Charles se ukipio kao da mu je ovako suđeno umrijeti i nekoliko je trenutaka ostao nijem.

– Yeeeeeeeeeeeeeaaaaaaaaaaaaahhhhhhh! – zavrišti

Sharon i teatralno skoči na pod, izvali se na leđa i počne svirati zračnu gitaru. Charles u prvi mah pomisli kako ima napad epilepsije pa se pridigne kako bi joj pomogao, ali ona zavrišti, skoči na noge i ugasi muziku.

– Samo me takni! Zvat ću policiju! – reče ljutito.

– Ma vjeruj mi, ne želim te ni gledati ni slušati, a kamoli dotaknuti!

– Zašto ne bismo kvalitetno proveli vrijeme skupa kao pravi djed i unuka.

– Radeći što?

– Možemo igrati Monopoly?

– Ha, ha, pa jesi li normalan? To je kapitalistička igra za debile!

– Istina – složi se Charles i nesvjesno počne gristi nokat, a kako mu je proteza bila prevelika, ispadne mu iz usta i on je jedva uhvati prije nego je pala na pod.

– Nisi mogao kupiti neke bolje zube? – s gnušanjem će Sharon

– Ma, nisu moji. Od cimera su.

– Pa ti si odvratniji nego što izgledaš! Ali, zabavan si.

– Hvala.

– Hoćeš li slušati muziku sa mnom?

– Ne, molim te – brzopleto će Charles.

– Što ti se ne sviđa Tokio Hotel? – ljutito će Sharon.

– Ma odlični su, samo sam slušni aparat mijenjao za zubalo pa ne čujem baš najbolje.

– Hajdemo gledati filmove!

– Hajde – donekle će oduševljeno. – Koje?

– Pa one najbolje, Sumrak saga, prvi, drugi i treći dio, molit ću lijepo.

– Odlično, to nisam nikada gledao.

– Osim što si starkelja, još si i seljačina! O, Bože, kakvog si mi to djeda poslao?! – teatralno reče Sharon i ispruži ruke prema nebu.

Nakon što je sve pripremila, Sharon sjedne do Charlesa i reče:

– Čuvaj to zubalo, djedice, jer ovi ujedaju.

Prvi dio filma protekao je u relativnoj tišini ako se izuzme Sharonino povremeno dobacivanje „vidi ovo, vidi ono“.

– Oh, Bože, kako je sladak!

– Tko je sladak? – ponovi Charles.

– Pa vampir, zar si slijep?

Charlesu nije bilo jasno kako neki štrkljavac, koji uz to glumi vampira koji (pazi sad ovo) niti spava u kovčegu niti živi u transilvanijskom dvorcu i hoda po danu, može biti ikome sladak). Od gorčine mu se javila žgaravica. Naravno da vampir na kraju spasi odabranicu svog mrtvog srca i taman kad se Charles možda zapitao je li to kraj i kad će više Ophelia doći, Sharon pobjednički reče:

– A sad drugi dio!

– Što ima još ovog? – uzbudi se Charles.

– O da, a drugi dio sam specijalno daunloadala i do sada pogledala 16 puta.

– Zašto želiš po 17 put gledati isti film?

– Zato što se poistovjećujem s njima – uozbilji se i odgovori Sharon. – Vidiš, ona, moja mama i ja smo skoro iste.

– Misliš? – skeptično upita Charles.

– Ne fizički, već psihički. I ona je poput moje majke i mene dijete rastavljenih roditelja. Samo što se moja mama zauvijek posvađala s ocem, a s mamom je bila posvađana do maloprije.

– A zašto su bile posvađane? – lukavo upita Charles.

– Duga priča, ali ako je želiš čuti, ispričat ću ti je – uzbuđeno će Sharon naoko uživajući u novopečenoj ulozi odrasle osobe.

– Svakako.

– Evo, otprilike ovako ti je to bilo – reče Sharon te se okrene prema njemu, prekriži noge poput Indijanca i lijevom rukom raščupa ionako čupavu kosu. – Moja mama je jako voljela svog tatu, mog pravog djedu.

– Ah, tako…

– Ne brini, ja ga nikad nisam upoznala pa si mi ti i dalje djed broj jedan.

– Onda dobro.

– Ali… – nastavi Sharon. – On je puno putovao i nije provodio puno vremena s Laurom i Ophelijom. Moja je mama, mala kakva je bila, stalno i uporno zahtijevala od oca da je povede s njim na putovanje, a on je nakon nekoliko godina, kad je mama bila mojih godina, popustio i poveo je sa sobom na poslovni put.

– I? – zainteresirano će Charles.

– Stigli su u London, jer svi pravi poslovi vode u London, ali djed tamo nije radio, barem nije radio svoj posao.

– Nego?

– Djecu, jebote – reče Sharon i počne se smijati. – Moj je djed imao paralelnu obitelj i htio je moju mamu upoznati s njenom braćom i sestrama, ku’iš?

– Kužim – reče Charles i bi mu žao Ophelije.

– I od tog vremena, muškarci su za moju baku bili zauvijek otpisani… Moja mama je naravno odmah zbrisala i stopirala od Londona do Belfasta, jebote. Ali godine su prolazile i moj djedica se više nije javljao. Zapravo, to mu je bilo zabranjeno, a moja se mama počela viđati s dečkima i tu nastaje problem.

– Zašto? – zbunjeno upita Charles.

– Pa zbog moje bake, mrziteljice muškaraca.

– Uh.

– Sve do tvoje pojave, moj naklon… I tako se moja mama jednog dana odlučila udati za nekog tamo mutikašu, mog dragog taticu, a baka nije htjela ni čuti za to. Da skratim priču, počelo mi se i zijevati već, moja mama je zbrisala od Ophelije, udala se, rodila mene. Ubrzo se rastavila, ali to ti je neka već druga priča.

– A Ophelia?

– Očito je prestala mrziti muškarce.

– Mislim, njihov odnos?

– Jednostavno ga nije bilo, čovječe! Istina, kad sam se ja rodila, ona je htjela svim silama doći i vidjeti me, ali je moja mama bila preponosna da to dopusti, ali je u posljednje vrijeme sve češće spominjala svoju mamu i tiho plakala.

– I što sad?

– Pa što ja znam šta sad, sad su u šopingu i kao da se ništa i nije dogodilo. I to sve zbog tebe.

– Zbog mene?

– Ako si ti tu, znači da je baka prestala mrziti muškarce.

– Kakve to sad veze ima s bilo čime?

– Hej, s vama starcima sve uvijek ima veze s nečime… Hm, spreman za drugi dio?

– Naravno – reče nesigurno, ali kako je film odmicao od početka, bio je siguran da je lagao. Masirao je sljepoočnice kada su ušle Ophelia i Laura smijući se kao napušene, komentirajući neke muškarce koje su vidjele u trgovini.

Ophelia uđe u dnevni boravak i sjedne između Charlesa i Sharon te ih oboje zagrli. Charles utješno nasloni glavu na njeno rame, a Sharon ipak malo izmakne.

– Drago mi je da se vas dvoje zabavljate!

– Zabava života – sarkastično će Charles.

– Začepite, sad je najnapetije – strogo će Sharon.

Kad je film završio, Sharon je plakala. Charles je također bio na rubu suza, ali iz potpuno drugih razloga, Laura je komentirala svu veličinu gluposti u filmu, a Ophelia pokazivala neiskreno zanimanje za film.

Ostatak dana proveli su u zajedničkom razgovoru, kuhanju ručka. Ponekad je došlo do svađe između Laure i Sharon da bi se, kako se bližila večer, i one smirile i uživjele u jedinstven obiteljski skup. Ophelia je djelovala sretno i lepršavo, a Charles je bio sretan i ponosan zbog nje. Na kraju krajeva i zbog sebe, jer koliko god je uvijek bježao od vlastite obitelji, sada se pokazao kao spasilac tuđe. I više od toga, postao je članom obitelji, Ophelijine obitelji, koja ga je zbog svega danas sigurno voljela još više.