Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I ŠESTA

 

Charles poželi potrčati. Umjesto toga njegove noge, teške i paralizirane, ostanu ukopane na mjestu, no te ne spriječi Opheliju da mu krene u zagrljaj.

– Mislila sam da nećeš doći! – reče mu tiho u uho, a on se naježi od ugode.

– To sam ja mislio za tebe.

– Budalice, kako si to mogao pomisliti? Idemo? – upita ga Ophelia.

– Smjesta – veselo će Charles te ju izvede iz parka noseći dvije torbe, a ona pridržavajući njega. Taksijem su krenuli prema zračnoj luci.

Sjedili su u kafiću zračne luke i razgovarali dobro raspoloženi.

– Kako si proveo jučerašnji dan? – upita ga Ophelia.

– Joj, bolje da ne znaš! – nasmije se i ispriča joj dogodovštine s Maxom, Wilsonom i Olivom. Nije bila sigurna da li da se smije ili plače pa je na kraju plakala od smijeha.

– A ti? – upita je Charles.

– Cijeli sam dan napeto iščekivala današnji. Nedostajao si mi ti, znaš.

– I ti meni – ozbiljno će Charles.

– I onda sam dva sata sjedila pored telefona, sretna zbog nas i tužna što nisam smogla dovoljno snage da nazovem kćer – reče i porazno pogleda u pod.

– Kako ja mogu pomoći?

– Budalice, ne možeš mi pomoći u mojim vlastitim brodolomima.

– Pa ja sam ti radio u brodogradilištu – kroz smijeh će Charles.

– I?

– I ništa, svi su brodovi dobro, koliko ja znam.

Avion je bio pun putnika, uglavnom poslovnjaka i ponekog tinejdžera koji su nesigurno prolazili kroz ionako preuzak prolaz između sjedala tražeći svoje.

– Previše kravata za moj ukus – podrugljivo će Charles. – Ovdje ne vrijedi ono pravilo da se starijem ustaneš i ponudiš svoje mjesto?

– Tiše budi – kroz smijeh će Ophelija. – Uostalom, zašto bi nama netko ponudio mjesto? Pa nismo mi najstariji ovdje.

– Možda bi onom bubuljičavom tamo trebao ponuditi svoje sjedalo?

– Onda bih ja morala sjediti s njim, a ne s tobom.

– Imaš pravo, loša ideja.

Uskoro je stjuardesa počela sa svojom uobičajenom pantomimom, a Charles ju je sjedeći imitirao nasmijavajući Opheliju.

– Bojiš li se, ili se to meni samo čini? – upita ga.

– Tko ja?

Avion je polako uzlijetao i parao prvi sloj oblaka i taman što je ulovio pravu putanju i visinu, već se polako počeo pripremati za spuštanje.

– Tu sam vožnju mogao i ja odraditi.

– Dragi, zračna udaljenost između Londonderrya i Edinburga i nije baš prekooceanski let.

– Pa mogao nas je netko praćkom baciti, siguran sam da bi izbjegli ove loše avionske kolače.

– Nitko te nije tjerao da ih pojedeš pet – kroz smijeh će Ophelia.

– Mislio sam da ćemo letjeti duže.

Nebo iznad Edinburga bilo je idilično smrknuto i sivo, kao i iznad Londonderrya uostalom, pa Charles u prvi mah pomisli da nigdje nisu ni otišli.

Taxi ih je odvezao do Scotlands Dreama, derutnog malog hotela u samom centru grada.

– Sve dok nisam ušao u hotel, mislio sam da je moj dom Sheraton prema ovome. No unutra je druga stvar.

– Dragi, noćenje u ovom hotelu vrijedi dvije moje mirovine tako da paziš što pričaš.

– Šalim se – reče Charles. – Ionako ja plaćam.

– Ne ovaj put! Iako je noćenje s tobom neprocjenjivo, ovog puta ja častim.

Soba je bila prostrana i namještena novim namještajem antiknog dizajna. Charles se izvali na veliki krevet i zagleda se u strop dok je Ophelia razmicala zavjese i upijala panoramu srednjovjekovnog grada.

– Ne mogu vjerovati – reče.

– Što? – upita Charles.

– Da sam ovdje s tobom. A još nedavno sam mislila da je taj dio mog života zauvijek završen.

Charles ustane i priđe joj obujmivši joj leđa rukama i poljubi u potiljak.

– Ali mi sad stvaramo uspomene i u tome moramo uživati.

– Volim te – reče Ophelia i okrene se Charlesu.

– I ja tebe.

Kada su napustili hotel, kiša je urotnički padala kao da je namjerno htjela pokvariti dojmove, ali njih dvoje nisu se dali smesti, nego su s još većim oduševljenjem krenuli u razgledavanje. Zagrljeni ispod kišobrana, sretni i bezbrižni kao da ponovno otkrivaju sebe, a ne Edinburg.

A grad ih je ostavio bez daha. Malo su razgovarali dok su hodali ulicama, samo im je mimika bila aktivna dok su prstima pokazivali sve te građevine koje su im pristizale sa svih strana. Kada su stigli do Royal Milea, kiša je stala. Sa zapada stidljivo proviri sunce, a s istoka se protegne velika duga.

– Tko zna – započne Ophelia. – Možda ako prođemo ispod duge postanemo mlađi.

– Ti si nešto najbolje što mi se dogodilo u posljednjih 67 godina života, što je jako dugačak period nesreće.

– Ali sada je iza tebe – reče i rukom pređe preko sitnih kapi kiše koje su se caklile na njegovu licu poput bisera.

– Promijenio sam se… ti si me promijenila – reče, a u njegovom pogledu pokažu se suze.

– Plačeš? Hej, nemoj se skrivati – reče Ophelia koja je sada i sama plakala.

Charles je privuče k sebi, čvrsto je zagrli, a ona mu uzvrati poljupcem.

Sjeli su u restoran znakovitog imena The Edinburg Vaults i iznenadili se što su tamo zatekli uglavnom Irce.

– Ovo su neki tvoji? – sumnjičavo upita Charles.

– Ne, nego tvoji, ako nisi primijetio mi protestanti imamo profinjeni britanski naglasak, a ne kao vi seljaci – reče ona engleskim naglaskom kakvog se ne bi postidjela ni kraljica Elizabeta.

– Ha, ha, pazi što govoriš! Naposljetku, ipak si u Škotskoj.

– Ne bih da sutra idemo natrag u Derry.

– Ne bih ni ja – reče Ophelia i naglo se rastuži. – Ali moramo.

– Ne, ne moramo. Gdje ti živi kćer?

– U Belfastu. Zašto?

– U Belfastu – iznenađeno ponovi Charles. – I niste se vidjele sve te godine? Onda sutra pravac Belfast!

– Ne, ne dolazi u obzir!

Charles je stisne za ruku i reče:

– Rekao sam ti da sam uz tebe i da ću ti pomoći. Ne vidim drugog načina nego da odem tamo – s tobom, uz tebe i za tebe. Vjeruj mi, nikada neću dozvoliti da se tebi nešto dogodi.

Ophelia se kratko osmjehne i reče:

– Moram razmisliti prije. Ali prvo se moram srediti jer sigurno izgledam poput strašila – rukama je brisala šminku koje su razmazale suze.

– Misliš, Elizabete? – zajedljivo će Charles.

– Ne, tvoje prijateljice Olive – odgovori mu Ophelia i krene prema WC-u.

Kada se vratila, djelovala je pribrano, a do deserta je bila odlučna:

– Sutra pravac Belfast!

– Takvu te volim!

Izvan restorana na edinburškim ulicama vladala je neprobojna magla.

– Osjećam se k’o doma, samo ljudi govore malo drukčijim naglaskom – reče Charles imitirajući škotski naglasak. – Jesi vidjela konobara kad sam mu ostavio napojnicu? Kao da sam mu ostavio nasljedstvo.

– Blesane! – kroz smijeh će Ophelia. – Iako, moram priznati, djelovao je prilično sretno. Isplatilo se… Zapravo, sve se s tobom isplati!

Kad su došli u hotel, Charles je odmah otvorio bar u sobi pa natočio svakome po whiskey. „Ipak smo u Škotskoj“, pomisli i dok je Ophelia bila u kupaonici on kriomice popije tabletu Viagre. „Pajac, kao da ona ne zna da mi treba“, pomisli. Padne mu na pamet naslov knjige Sidneyja Sheldona, Ako postoji sutra, ali Charles je u sebi mislio „Ako dočekam sutra“, „Barem ću umrijeti seksualno iscrpljen, što i nije tako loše“, nasmije se na tu pomisao, kad je u sobu ušla Ophelia i rekla:

– Mislim da nisi trebao uzeti taj stimulans – pokaže na whiskey. – Bio bi bolji onaj plavi…

– Ne brini za plave stimulanse, oni se najbolje razgrađuju s pravim škotskim whiskeyjem, sada samo treba čekati. Ali kada te pogledam, u toj prozirnoj spavaćici, pomislim da mi nisu ni trebali – reče, ispije piće, pruži čašu Opheliji koja učini isto da bi se potom prepustili zabavi koja dolikuje ljubavnim parovima.

Probudili su se u zagrljaju i na sreću u nešto ležernijem položaju od onih u kojima su se nalazili određeni dio noći.

– Naplaćuju li ovdje ovaj predivan pogled? – upita Charles.

– Naravno, škotska je magla ipak nešto posebno.

– Ista je kao irska.

– Misliš, sjeverno-irska? – posprdno će Ophelia.

– Sve je to Irska – ponosno će Charles. – A kad smo već kod magle, diže li se i ova k’o irska? Želim nešto i vidjeti od te Škotske.

Kad su napustili hotel, sjeli su u taksi koji ih je odveo na autobusni kolodvor.

– Ne znam zašto inzistiraš da se vraćamo autobusom – reče Ophelia.

– Strpljenja, vidjet ćeš.

– Što? Iznenađenje?

– Jašta da je iznenađenje – veselo će Charles. – Pa mogu valjda i ja sudjelovati u organizaciji ovog izleta!

– Naravno – složi se uzbuđena Ophelia da bi trenutak potom klonula. – Zar nismo danas trebali ići u Belfast?

– Ne brini – Charles je zagrli i poljubi u čelo. – Večeras smo u Belfastu, obećajem.

– Toga se i bojim.

Nakon što je Charles po deseti put odbio reći kamo ih vodi, vožnju autobusom uglavnom su proveli šutke. Dok su se vozili kroz predjele sjeverne Škotske, Charles usklikne:

– Ovdje ima više ovaca nego u Irskoj!

– To ti se samo čini, ljubavi, zna se da je Irska broj jedan u ovcama.

– Misliš, Sjeverna Irska?

– Republika Irska, dušo draga, na sjeveru su samo konji!

– Te plemenite životinje – cinično će Charles.

Kada su stigli do trajektne luke, Ophelia se iznenadi.

– Ha, vozit ćemo se brodom?

– Pa što si mislila, plivati do Irske?

– Ha, ha, da ne bi ti malo noge pokvasio! Sigurno se nitko ne bi trudio spašavati šezdesetsedmogodišnjaka iz ledenog mora.

– Osim tebe, ljubavi – umiljato će Charles.

– Hm, morala bih razmisliti.

Vožnja brodom im je odgovarala. Pili su kuhano vino u papirnatim šalicama, promatrali valove i udisali svježi zrak. Kada su stupili na kopno ponovno ih je čekala vožnja autobusom.

Giant’s Causeway! – oduševljeno će Ophelia. – Posljednji sam puta tamo bila još kao dijete.

– Drago mi je da ti se sviđa naš izlet.

– Oduševljena sam!

Razgledali su taj prirodni fenomen držeći se za ruke, ignorirajući zajedljive poglede mlađih posjetitelja; njih dvoje, poput jednog, zajedno jači od svih dok je maglu zamijenila prva irska kiša.

– Priroda je zaista čudesna – reče Ophelia.

– Priroda ili divovi? Ja sam skloniji divovima.

– A ja tebi! – privi se uz njega dok je hladni vjetar pojačavao ritam noseći miris soli.

Trenutak su samo gledali neobičan kameni pejzaž oko sebe, tu savršenu kombinaciju sivog, smeđeg, plavog i zelenog – poput remek-djela nebeskog slikara pa spoje usne u poljubac koji je trajao dugo kao da je nestalo okolnog svijeta, godina, problema, ratova, gladi i mržnje u tom vremenu koliko je trajao poljubac za Charlesa i Opheliju. Nestalo je sve izuzev njih samih, i Giants Causewayja, naravno.

Natrag su išli sporije, što zbog umora, što zbog strme uzbrdice koja je bila izazov i djetetu. Ali nisu se žurili, radili su česte pauze razgovarajući o izgubljenoj mladosti i novim pravilima starosti.

– Nemaš ti pojma kakav sam ja sprinter – reče kroz smijeh zadihani Charles, a uto se sjeti svojih noćnih mora i ozbiljnog lica nastavi: – Garantiram ti da sam bolji sprinter nego što izgledam. Uhvatio se Opheliji za ruku tako da ga je sada ona doslovno vukla za sobom. Negdje na pola uzbrdice, Charles reče: – Mislim da ovo i nije bila baš briljantna ideja! I ti glupi farmaceuti, kad čovjeku treba tableta za seks, onda su prvi… a kad čovjeku treba prava pomoć, onda ništa!

– Sinoć se nisi žalio na farmaceute.

Kada su se konačno popeli, Charles ih povede da se ugriju čajem. Zapali cigaretu i zagleda se u Opheliju.

– Poput raja je ovdje biti s tobom – reče nesvjesno.

– I bolje od toga, ljubavi.

Kada je sunce „potonulo“ u more, na istoku se pojavila niska ali gusta izmaglica.

– Gle nje, dugo je nije bilo – reče cinično Charles.

– Morat ćeš me čvrsto držati, znaš, da se ne izgubim.

– Ne brini se, sa mnom si sigurna – reče Charles ukrcavajući se na autobus koji će ih odvesti do Belfasta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.