Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESET I TREĆA

Jutro, iako za promjenu sunčano i vedro, osvanulo je prebrzo za Charlesa i Opheliju. On se prvi ustao i dugo rastezao, zadovoljno pogledao u novi, sunčan dan. Charles priđe krevetu i poljubi Opheliju u obraz pa u čelo.

– Već je došao novi dan – snuždeno će Ophelia. – Jedva čekam sutra – reče ona i ustane. – Jesi li za doručak?

– Naravno.

– Onda idemo dolje u restoran. Ja umirem od gladi.

Nakon što su napustili sobu, u tišini su doručkovali u hotelskom restoranu i promatrali ljude oko švedskog stola kako biraju doručak.

– Sva sreća da smo došli među prvima, pa smo ugrabili sve najbolje – reče Ophelia dječački zlobno.

Popili su kavu u baru u sklopu hotela i razgovarali o detaljima putovanja.

– Ovako, naći ćemo se u 10 ujutro na autobusnom kolodvoru – reče Ophelia.

– Žao mi je što je naša lijepa večer završila. – iskreno reče Charles trepereći cijelim tijelom.

– Ne brini, imat ćemo još puno lijepih večeri – reče Ophelia i oči joj zasjaju nekim čudnim sjajem. – Ali sada moram poći, nažalost. Ali mislit ću na tebe cijelo vrijeme.

– Naravno, dragi – reče Ophelia i poljubi ga u obraz ne mareći za znatiželjne poglede ostalih gostiju. – Do sutra ujutro, dragi.

– Do sutra. I onda si samo moja.

– To već jesam. A ti si samo moj.

– Samo tvoj – reče Charles koji ju je gledao kako se udaljava te naposljetku i sam krenuo prema svojoj autobusnoj stanici.

Hodao je glavnom ulicom gledajući druge zabrinute prolaznike sa sjajem nevinog djeteta u očima. Sunce, koje je danima izbivalo, ugrije njegovo lice i izvuče osmijeh na lice.

Charles poput dječarca iskoči iz autobusa i nastavi plesnim korakom kroz parkić doma. Hodao je vukući otpalo lišće i uživajući u suncu. U sobi ga dočeka ustajali zrak, „oplemenjen“ Maxovim plinovima. Otvorio je prozor i duboko udahnuo.

– Ah, kako dobro miriše sunce! – reče Maxu.

On legne na svoj krevet i zagleda se u bijeli strop koji je za njega prikazivao mentalne projekcije zadnjih nekoliko tjedana. To ga je zabavljalo dok nije zadrijemao i sanjao sebe i Opheliju na dugačkoj plaži, pijeska sjajnog poput zvjezdane prašine, kako hodaju bosi uz more dok valovi draškaju njihova stopala. „Volim te“, kaže mu Ophelia. „I ja tebe“, odgovara joj Charles i ljubi je.

Iz ljubavnog ga drijemeža trgne buka u hodniku. Pogleda na sat, bilo je podne, što je objašnjavalo komešanje – bilo je vrijeme ručka. Poslije ručka otišao je van zapaliti cigaretu i malo se razgibati, a nakon što je othodao cijeli krug oko zgrade, zaputio se u svoju sobu kako bi pisao.

Ulomak Iz Charlesove autobiografije:

Sanjam li trenutno? Jesam li se možda tek probudio nakon što sam prespavao tolike godine? Ili je pak trenutna stvarnost kao san? Bilo ovo san ili java, ja sam sretan, presretan, lagan poput balona od sapunice nošenog mirisnim proljetnim povjetarcem. Možda je ljubav samo kiša koja nas ispire od površinske stvarnosti; možda je kišni oblak u obliku srca samo prolaznost koju će otpuhati vjetar tko zna gdje. Znam samo da se od takve kiše neću štititi kišobranom. Neka kiši po meni i zauvijek ispere prethodni život i ostavi samo nju. Do samog kraja. Do posljednje postaje i crnog konduktera koji će svojom vječnošću nagraditi svoje strpljenje. Od nas dvoje, želim biti prvi na izlazu da napustim vlak, tu tužnu kompoziciju onih koji su predodređeni za odlazak, za nestajanje u prašini tame. Kao da nas nikada nije ni bilo, osim u tom sjećanju. I njenim mislima, nadam se, u njenom srcu.

Charles zadovoljno odloži olovku i zapali cigaretu. No odjednom mu misli donesu strah, ne od pisanja, već od sadržaja. „Počinje odbrojavanje. Prije nisam mario za to, ali sada mi je vrijeme dragocjeno. Sada sam je našao, a imamo tako malo vremena. Poput jackpota na sudnji dan. Armagedon je svanuo, idemo trošiti novce… Premalo vremena“, razmišljao je.

– Volio bih da sam ponovno mlad – reče glasno kad začuje kucanje na vratima, a tren poslije ugleda Wilsona sa zavojem na glavi. – Wilsone, jarce stari, zašto imaš taj zavoj na glavi?

– Šuti, jebem ti jarca – reče Wilson i brzo zatvori vrata.

– Kako se ono kaže… kamuflaža. Wilson, s tri dlake što su virile iz zavoja, priđe Maxu ne bi li se uvjerio da ovaj još uvijek spava.

– Jesmo li sigurni? – uplašeno upita.

– Od Maxa je sigurna cijela galaksija. Wilsone, ti opet krvariš? – upita vidjevši crvenu mrlju na zavoju.

– Tko ja? – zbunjeno odgovori.

– Pa ti, ne valjda Oliva!

– Što Oliva krvari? – uplašeno će Wilson.

– Ne, ne krvari Oliva, već ti!

– Kako znaš da Oliva ne krvari?

– Ne znam, Wilsone, to je bila šala.

– Nemoj se šaliti s tim stvarima – ozbiljno će Wilson. – Oliva mi je rekla da kad krvari iz njene… ovaj… stvari, mislim, spolne… znaš na što mislim…

– Wilsone, Oliva više ne može krvariti iz one stvari jer…

– Pa ne može biti trudna, mislim, u njenim godinama.

– Nemoj me prekidati, imao sam i ja biologiju u školi!

– Kada? U srednjem vijeku?

– Srednja Irska, budalo! – ljutito će Wilson.

– Ali ti i dalje krvariš, ne iz one stvari, već iz glave, te koja ti se nalazi na ramenima!

– Ah, to – odjednom će Wilson s osmijehom olakšanja.

– Nije to ništa.

– Eh, Charles, kao što sam rekao, nije to krv, nego kečap.

– Što će ti kečap na glavi?

– Joj kako si glup! Pa zbog kamuflaže, već sam ti rekao – iziritirano će Wilson.

– Kakve, pobogu, kamuflaže?

– E, baš si glup! Pa ne moraju svi znati da sam bio u bolnici zbog ere-ere, kako se ono kaže?

– Erekcije.

– E, baš toga, pa sam svima rekao da sam razbio glavu.

– Kome svima?

– Pa svima u domu, valjda, nisam sigurno išao u Anstraliju to govoriti.

– Kao prvo, Australiju. A kao drugo, cijeli dom već odavno zna da si bio u bolnici.

– Lažeš!

– Pa svi su te vidjeli! Čak i oni smrtno bolesni, skočili su poput male dječice, samo da te vide kako se previjaš po hodniku.

– U, jebote, i što ću sad? – zabrinuto upita Wilson.

– Možeš početi s time da makneš taj kečap s glave i muški podneseš sramotu. Za ljubav se treba žrtvovati.

– Tebe će svi katolici u ovom domu osakatiti ako se okaniš one nevjernice – zajedljivo će Wilson.

– Wilsone, zamolio bih te da o Opheliji ne govoriš takve stvari. Ustvari, zamolio bih te da o njoj uopće ne pričaš. I da je nikome ne spominješ.

– Već je kasno, cijeli dom bruji o tome i nisu zadovoljni. Cijela situacija je nezgodna kao onda kad su me pogodili u glavu. Prljavi i ružni protestanti!

– Samo nek’ svi gledaju svoja posla kao što ja gledam svoja – zamišljeno će Charles.

– Idem sad skinuti ovaj kečap s glave. Ideš na večeru sa mnom?

– Može, dođi po mene. Vidiš, da su te protestanti opet pogodili kamenom u glavu, sada ne bi trebao kečap. Nisu oni tako loši.

– Je, istina – odsutno će Wilson. – Ali su katolici bolji – reče i izađe iz sobe.

„Koji debil!“, pomisli. „Trebao bih se početi pakirati.“ Nije ni završio misao u glavi kad začuje nekakav zvuk poput čudnog laveža neke opake beštije, barem se na prvu tako činilo. Charles se na trenutak skamenio od straha.

„Smrt je došla po mene i prije vremena“, pomisli. Charles na vlastiti užas ponovno začuje isti zvuk i oblije ga znoj, hladan i ljepljiv poput paklenske melase koja se još nije stigla ugrijati u vrućem kotlu pakla.

– Raughhhkihih – začuo je dok mu je dogorjela cigareta među prstima počela paliti kožu. Vonj zapaljenog filtra brzo se počeo širiti sobom.

– Raughhhhhkkkkihhh – začuje se ovog puta još glasnije iz pozadine sobe. Potom je začuo laganu škripu kreveta. „Evo je“, pomisli. „Prvo će Maxa dekapitirati pa zatim… mene!“ „Snijeg, snijeg“, odjednom mu padne na pamet. Iza svojih leđa začuje dugačak zijev i nekakvo mljackanje, ali i dalje se nije usudio okrenuti. „Pa nije valjda da ga živog jede?“ pomisli i naglo se okrene.

Na Maxovu krevetu je sjedio, a tko drugi, nego sam Max i zbunjeno gledao u prestravljenog Charlesa pa konačno prozborio promuklim i napuklim glasom:

– Ne znam tko si ti, ali izgledaš poput hrpe govana u snijegu.