Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVADESETA

 

Kad je stigao u dom, padne mu na pamet da bi mogao za promjenu otići u kantinu popiti pivo. Rijetko je ondje zalazio jer svoje sustanare nije volio sretati ni trijezne, a kamoli pijane. Sjeo je za šank, brzo ispio pintu Guinnessa te naručio još jednu.

– Što, nije došla? – upita ga Martha, koja je poslije večere redovito dolazila na martini, prije nego bi odlazila u dnevni boravak na meksičke sapunice.

– Nemaš pravo zabadati nos u moje stvari!

– Znači istina je! Viđaš se s protestantkinjom?!

– Nije protestantkinja, nego…

– A što onda radi u Orange Houseu? Pere prozore?

– Martha, molim te, ne govori tako o Opheliji!

– O, Ophelia, zgodno ime za jednu protestantkinju – reče Martha i rukom signalizira mladom konobaru. – Ova vijest zaslužuje još jedno pićence.

– Mislim da me sav alkohol ovoga svijeta ne može učiniti sretnijim nego što sam trenutno.

– Imaš li ti uopće pojma u što se upuštaš?

– Nemam – iskreno će Charles. Znam samo da mi je lijepo i ništa to ne može pokvariti!

– Ipak si ti katolik i stanuješ u katoličkom domu, a ona protestantkinja. Ta kombinacija neće donijeti ništa dobro. Ali ti radi što hoćeš, samo nemoj reći da te nisam upozorila.

– Na što? – reče ljutito Charles.

– Na opasnost.

– Kakvu opasnost? Molim te, Martha, prekini s time – iskapi piće i krene prema svojoj sobi.

– Tu će se još svašta dogoditi – vikala je za njim Martha.

Charles ubrza korak i umjesto u sobu, izađe iz doma. Zapalio je cigaretu i zagledao se u lanternu u parku koja se svojom toplom žućkastom svjetlošću borila protiv sve gušće magle. „Eh, što ti je život“, pomisli Charles. „I kad hoćeš postupiti ispravno poput ove lanterne, svijet se uroti protiv tebe samo da ti oteža i natjera te da preispitaš svoje odluke. I ja sam poput lanterne u magli. Svijetlim, iako svakim danom sve slabije, a okružen sam tamom i maglom. Ali ja i dalje svijetlim i činit ću to dok god u meni ima ljubavi. Ljubav je moja snaga i gorivo… u borbi protiv svijeta.“

Charles se nasloni na lanternu i osjeti vlagu i hladnoću metala. Neobično je zujala, poput elektriziranog bumbara u proljeće. Bio je to vjerojatno lanterski vapaj prije nego li se ugasi i na mjesto sadašnje žarulje dođe druga. „Možda smo svi mi“, pomisli, „zapravo tek žarulja u lanternama. Dok svijetlimo smo dobri, najbolji. Svima zanimljivi i simpatični. Ali kako vrijeme odmiče sve više se udaljavamo od svijeta i stvarnosti, i počinjemo zujati. Možda ja nesvjesno poput magneta privlačim smrt pa mi dolazi u snove. Bilo bi dobro kad bih i ja mogao začuti taj zvuk pa pronaći neki prekidač u sebi. Dobro pretražiti vlastito tijelo, dušu i um, pronaći taj crveni prekidač kojeg skriva sigurnosno staklo na kojem piše U SLUČAJU NUŽDE RAZBITI STAKLO. E, pa s guštom bih ga razbio i počupao sve žice i kablove, i zauvijek prekinuo taj zvuk.“

– Laka ti i mirna noć – reče i baci dogorjelu cigaretu i zaputi se u dom u sobu broj 24.

U sobi je gorjelo svjetlo što je bilo neobično budući da Maxu svjetlo nije trebalo. Uđe u sobu i na prvi pogled ne primijeti ništa neobično. Max je i dalje spavao, a ono malo pokućstva u sobi uglavnom je bilo nedirnuto. Sve osim Charlesova kreveta.

– Bok, mili, već te dugo čekam – reče Oliva koja je ležala na krevetu, odjevena u prozirnu spavaćicu.

– Oliva?! – vikne zaprepašteno. – Što ti radiš ovdje?

– Wilson je u bolnici i skroz sam tužna. Tužna sam po cijelom tijelu – reče glasom koji je trebao biti seksi i počne rukama prelaziti „tužnim“ mjestima.

– Ti nisi normalna! – izdere se Charles.

– Istina, luda sam za tobom. Još u tom novom odijelu… odmah bih ga strgala s tebe!

– Oliva, slušaj, nisam raspoložen za tvoje šale!

– Ja se uopće ne šalim – ozbiljno će Oliva i krene prema njemu. – Dođi, mili, da te tvoja Oliva skine iz tog novog odjelca.

– Oliva, ne približavaj mi se!

– Što ćeš? Vrištati? – upita i nastavi se kretati teškim koracima.

– Oliva, ozbiljno ti govorim!

Bilo je prekasno jer se već sljedećeg trenutka Oliva baci na njega i oboje se uz glasan tresak i škripu federa sruše na krevet. Olivinih 100-tinjak kilograma uspjeli su mu ublažiti pad. Došlo je do natezanja i okretanja, a Oliva je strastveno vikala:

– Dođi, cakani, da te poljubim!

– Ma skidaj se s mene, beštijo bestidna! – vrisne i naglo je odgurne pa Oliva poljubi naslon kreveta. Vrisnula je i ljutito ga pogledala, a iz nosa je krenuo tanak mlaz krvi.

– Krvarim! Vidi što si mi uradio, idiote nezahvalni! Razbila sam nos.

– Tko te tjerao da skačeš po meni?

– Budalo jedna matora! – vikne na rubu plača i napusti sobu.

Charles je ostao ležati na krevetu čekajući da mu se vrati dah. „Pa da ne povjeruješ! Znao sam da joj nisu sve na broju, ali što je previše, je previše!“ Kad se pribrao, odluči da je vrijeme za spavanje jer više ne bi ni mogao podnijeti. Zaspao je brzo, izmoren ali pomalo i zabavljen proteklim danom.

Probudio se već oko šest i više nije mogao zaspati pa se, nakon što se nekoliko puta bezuspješno pokušao zaspati, ipak odluči ustati. Negdje u sebi, nadao se jutarnjoj erekciji, ali njegov je vjerni pratitelj očigledno mislio suprotno. „Moram kupiti Viagru“, pomisli i zaputi se prema kupaonici. Dok se umivao gledao je tamnozelene i crne pločice koje su dominirale ionako sumornom prostorijom. „Večeras ću ionako spavati u hotelu“, pomisli hrabreći se, „i imati kupaonicu samo za sebe. I Opheliju, naravno.“

Nakon što je obavio sve radnje koje su ga vezivale s kupaonicom, zaputi se u kantinu popiti kavu. Ako ga sjećanje ne vara, ta se rupa otvarala u šest ujutro. Upravitelj je želio iskoristiti sve mogućnosti radnog vremena jer je većina „stanovnika“ ustajala prilično rano, a s obzirom da je velika većina, u koju na sreću nije spadao kao jedan od mlađih pripadnika domske populacije, bila slabo ili nikako pokretna, nije bilo alternative veronskoj birtiji bezobrazno smiješnog naziva Zlatna kapljica za zlatno doba. Konobar, stariji muškarac duge sijede kose, šutke položi šalicu na šank i nastavi sa svojim barskim poslovima. Međutim isti ga nisu sprječavali da započne razgovor.

– Obaveze?

– Može se i tako reći.

– Baš me zanima kakvih obaveza ima umirovljenik u staračkom domu.

– Pa mislim da ćeš to brzo saznati. Mislim s obzirom na tvoje godine – reče Charles, u nadi da će ga konačno skinuti s vrata.

– Ha, ha, ha – nasmije se barmen iritantno. – Sviđaš mi se.

Barmen na trenutak zašuti pa reče ozbiljno:

– Nisam mislio seksualno.

– Ah, onda ništa.

– Šta ništa? Ne znam što si ti pomislio pa došao ovdje isprobavati svoje pedofilske sklonosti.

– Pedofilske, mislim stvarno…

– Da, da znam ja vas stare pervertite. Dolazite ovdje i buljite mi u stražnjicu. Sram vas bilo.

– Slušaj me ti… barmenu! Čak kad bih i bio p… homoseksualac, sigurno ne bih gubio vrijeme na tebe, već na nekog profinjenog prodavača odijela, i to muških. Čak i u tom slučaju, teško da bi se naš odnos mogao smatrati pedofilskim, seksualno neodgojeni divljače – završi Charles, ostavivši nepopijenu bljuzgu od onoga što tamo nazivaju kavom i napusti kantinu.

– Nađi si nekog svojih godina – čuo je barmena kako viče.

Vratio se u sobu, malo „popričao“ s Maxom, uzeo notes iz ladice i zaputio se van. Odlučio je doručkovati u gradu i ondje provesti cijelo prijepodne sve do sastanka s Ophelijom.

U autobusu nije bilo gužve jer je još bilo rano za školarce. Tek pokoja žena ili muškarac, snenog i umornog izraza lica, kao da imaju spoj sa smrću. Charles je, u usporedbi s njima, izgledao poput pubertetlije.

Vani je bilo hladno i maglovito, ali to nije smetalo zaljubljenom Charlesu da se poput „mačka u veljači“ šepuri ulicama grada.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.