Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA DVANAESTA

– Hvala Bogu da si došao jer ona se već tri puta spremila i tri puta zaboravila zašto se spremila.

– Evo me – strpljivo reče Charles i ponovno osjeti nesigurnost u vezi cijelog plana.

– Spasi me, molim te! Odvedi je 200 metara odavde i ona će zaboraviti odakle je i nikada se neće vratiti.

– Pa mislim da to baš i ne bi bilo lijepo – ljubazno će Charles.

– A kao tebi je odjednom stalo do gospodskih manira i lijepog ponašanja. Priznajem da si i mene malo iznenadio, ali znam ja tebe – reče Martha. – Vuk dlaku mijenja, ćud nikada!

– E, pa – prekine je Charles, ozlovoljen njenim izlaganjem – da, promijenio sam se, a i tebi ne bi bilo zgorega razmisliti o promjenama, Martha. Nisi više mlada.

– Idiote! – zadere se Martha. – Oliva, dolazi više!

– Zašto? – upita Oliva iz unutrašnjosti sobe. – Idemo negdje?

Martha prevrne očima i vikne:

– Charles je ovdje, došao je po tebe.

– Tko?

– Pa Popaj, jebote!

– Ah, moj mornar Popaj! Stižem, samo da se obučem.

– Oliva, već si obučena.

– Ah, da – reče Oliva i pojavi se u crno-bijeloj zebrastoj haljini i bundi s leopardovim uzorkom koju su nastanjivale četiri kolonije moljaca. Izgledala je poput nove, neistražene životinjske vrste iz Afrike. – A gdje su moji konjići? – zakrešti Oliva.

– U tvojoj ruci – zakrešti Martha.

– Ah, dobro onda, ne moraš odmah vikati. Ako si ljubomorna što ja, a ne ti, izlazim s Popajem lijepo to reci.

– Hajde, hajde, samo otiđite već jednom – reče Martha i duboko uzdahne.

– Oh, tako mi je drago da vas vidim. Predivno ste obučeni – slaže Charles i poljubi Olivinu ruku, lijevu jer je u desnoj držala konjiće.

– Oh, mornaru moj. Hoćemo li poći? – reče zaljubljeno Oliva.

Oliva prihvati Charlesa ispod desne ruke pa lagano krenu kroz hodnik u vjetrovit dan i prema popodnevnoj ljubavnoj avanturi.

Charles i Oliva šutke su prošetali kroz dom. Njihova prisna pojava izazvala je nekoliko desetaka znatiželjnih pogleda koji su odmah počeli sa svojim pričama. Charles je zbog toga, nesvjesno ubrzao.

– Oh, Popaje, pa nisi me valjda izveo na trčanje? – uzbuđeno upita Oliva.

– Želim iskoristiti što više sunca kako bi mogao uživati u tvojoj ljepoti.

– Slažem se, u mojoj se ljepoti najviše uživa za sunčanog vremena – skromno će Oliva. – A i moji konjići obožavaju sunce i uzbuđeni su zbog vožnje autobusom.

Zbog nelagode koju je osjećao dok su se šepurili domom, Charles nije primijetio ljudsku spodobu u bijelom baloneru i crnom cilindru, kako se skriva nekih stotinjak metara iza njih. Bio je to Wilson koji ništa nije htio prepustiti slučaju. Ipak njegova draga šeće s drugim i on je morao biti prisutan, sve imati pod svojim budnim okom. Budno oko u Wilsonovom slučaju nije značilo i oštar vid, ali Wilson se vodio zvukom vlastitoga srca koje je kucalo samo za Olivu. Odmah po izlasku iz doma, istovremeno opijen vlastitom zaljubljenošću i isfrustriran ljubomorom, ali i uživljen u svoju ulogu tajnog agenta, sakrio se iza ružinog grma i iz prve ruke saznao da ljubav ponekad i boli. Ostatak puta do autobusne stanice ipak je pažljivije birao svoja skrovišta, iako je zbog mrene umalo počeo pratiti pogrešan par.

Charles i Oliva ukrcali su se na autobus, a Wilson je još neko vrijeme ostao skriven u grmlju. Kada se njihov autobus dovoljno udaljio, izišao je iz svog skrovišta i sačekao sljedeći.

U gradu, Charles predloži da popiju čaj u jednom od brojnih kafića na ulazu u gradski park. Sjeli su u pub znakovitog imena Sailor’s Love i naručili dva čaja.

– Oh, moj dobri mornaru, baš sam sretna – reče uzbuđeno Oliva.

– I ja sam isto, predraga Oliva. Osjećam se kao da sam cijeli život čekao upravo ovaj trenutak s tobom, da konačno saznam što to znači sreća – reče usiljeno Charles.

– Ti znaš tako lijepo s riječima, Popaje. Nadam se da su ti i druge vještine tako dobre – reče Oliva i položi ruku na Charlesove prepone, na što nije dobila traženu reakciju, osim što je Charles od iznenađenja po sebi prolio vrući čaj.

– Sve u svoje vrijeme, draga moja, sve u svoje vrijeme – reče i skrene pogled k prozoru na kojem je ugledao Wilsonovu presmiješnu pojavu i Charles vrisne. Wilson naglo odstupi jer je shvatio da je otkriven, spotakne se o vlastite noge i padne na tlo.

– Pa mislim da bi trebali prvo prošetati parkom, lijep je dan i…

– Može i šetnja sada. A poslije… – reče Oliva i obliže usne. Charlesu dođe da povrati ono malo čaja što je uspio popiti. Nikad u životu mu nije bilo tako neugodno, odluči brzo platiti i odvući ovo stvorenje van.

Charles se osvrne oko sebe, ali nije više vidio Wilsona. „Možda je odustao“, pomisli Charles, iako je nekako sumnjao. Prvo su se zaustavili na štandu gdje Charles kupi vrećicu sa sjemenkama, a na susjednom štandu kupi Olivi buket ruža.

– Cvijeće cvijeću – reče i pruži Olivi ruže.

– Oh, moj mornaru – reče tobože iznenađeno Oliva. – Za ovo ću te morati nagraditi.

„Mislim da sam si malo povratio u usta“, strese se na pomisao, ali ne reče više ništa.

Charles i Oliva lagano su koračali šljunčanim putem koji je vijugao između borova, hrastova i otočića s cvijećem. Miris cvijeća i rosne trave Charlesu je posebno odgovarao. Budio mu je optimizam, a optimizma mu je manjkalo. Kada su se približili centralnom dijelu parka Charles na dobro poznatoj klupici prvo ugleda jato golubova, pa mrskog mu patuljka i, konačno, svoju jedinu i najljepšu Opheliju. Na trenutak je zastao i samo je gledao. Danas je odjenula bež komplet, suknju i sako, a sve je to upotpunila crvenom svilenom maramom. Njena duga crna kosa bila je svezana u konjski rep, a lice bijelo poput prvog planinskog snijega presijavalo se na suncu i isijavalo sreću. Bila je nasmiješena i prelijepa. „Čista suprotnost od Olive“, pomisli i krene prema njoj.

– A kamo sad idemo? – upita Oliva.

– Idemo pozdraviti moje prijatelje. Jedva čekam da ih upoznam s tobom – iskreno reče Charles. – Oh, ponovno se srećemo. Kako je to lijepo – reče Charles i privuče Olivu bliže klupici na kojoj su sjedili Ophelia i patuljak Billy. Golubovi su malo ustuknuli kada je među njih stupila Oliva u svojoj opravi.

– Dobar dan, gospodine Charles – reče Ophelia i njezin pogled skrene na Olivu. – Dobar dan i vama.

– Ovo je Oliva – predstavi je Charles te nastavi – Ovo su Ophelia i Billy.

– Drago mi je – reče ljubazno Oliva, a već sljedeći trenutak glasno vikne: – Popaje, ovaj Billy bi mogao jahati moje konjiće. Patuljak krene nešto reći, ali ga Ophelia preduhitri:

– Mislim da Billy neće jahati vaše konjiće.

Charlesu nije trebalo dugo da se zacrveni od neugode.

– Dobro onda. Ali zato ću ja jahati tebe, Popaje.

Ophelija se nasmije i upita: – Tko vam je taj Popaj?

– E baš je glupa – reče Oliva i pokaže na Charlesa. – Pa moj mornar Popaj.

– Ali zar vi niste Charles Down, pisac?

Charles je poželio da se zemlja otvori pod njim istog trena. Ili barem da se pojavi smrt iz njegove noćne more i riješi ga svih muka.

– Pih, kakav bezvezan pisac! On je moj mornar Popaj i on mi je kupio ove konjiće. Vidite ih.

– Dobro, vidjeli smo tvoje konjiće – reče iziritirano Billy.

– E, nećeš ih jahati, mali, da znaš! – Oliva ljutito napući usne.

Charles konačno skupi snage prozboriti i spriječiti katastrofu koja je prijetila.

– Ja se ispričavam zbog Olive, ona se ponekad malo zanese. U svakom slučaju bilo mi je drago ponovno vas vidjeti – ljubazno će Charles.

– I nama je, hm, bilo drago – više se nasmije, nego li nasmiješi Ophelia.

– Ja ću je sad odvesti na drugu klupu. Doviđenja.

– Odvedi je u zoološki vrt – prozbori konačno Billy na što mu Oliva isplazi jezik.

Charles je morao brzo misliti. Što sad? Susret je obavljen i ispao je gori nego li je Charles ikada mogao zamisliti. Sada mora ponovno razmotriti situaciju. Sjedio je dvadesetak metara dalje s Olivom.

– Što ćemo sad raditi? – upita Oliva.

– Sad ćemo hraniti golubove – odgovori Charles i zagleda se u patuljka i Opheliju koji su doslovno umirali od smijeha. Ovo nije bio dio njegovog plana. Trebao je Olivom rastužiti Opheliju, ne ju zabaviti. Iako, bilo je lijepo gledati je kako se smije, lijepo i mučno jer on nije bio taj koji se smije s njom. Morao je brzo djelovati.

– A kad ćemo hraniti konjiće? – zakrešti Oliva.

Charles skrene pogled na Olivu i prvi put je uistinu pogleda. Njezini debeli prsti i izborani obrazi bili su privlačni poput trule jabuke; njen nos, velik i širok, podsjećao ga je na dva velika ispušna ventila nekog jako ružnog auta, a brkovi na trnje u ukletoj šumi. Na drugom strani, Ophelia i Billy i dalje su se zabavljali na njegov račun.

„Sada ili nikada“, pomisli Charles i ponovno pogleda Olivu, a želudac se zakomeša.

– Sada ili nikada – ponovi. Još jednom je pogleda, njene obraze, upale sive oči, jumbo nosnice i crne brkove, čvrsto zatvori oči i konačno je poljubi! Sudar njihovih proteza malo je poremetio redoslijed u Charlesovoj usnoj šupljini, ali kad su se jezici dotakli, bio je gotovo siguran da će povratiti. No umjesto da to uistinu učini, osjeti udarac nakon čega se našao na šljunčanom tlu ispred klupice.

Wilson koji je čitav događaj promatrao iz prikrajka, više se nije mogao suzdržati. Sve ostalo je pregrmio: i konjiće, i ruže, i šetnju, i čaj, čak i držanje za ruke, ali poljubac nije mogao. Wilson inače nije bio sklon nasilju, ali konačno prokuha od bijesa i potrči brzo, kako nije trčao posljednjih 20-ak godina i u naletu srdžbe skoči na Charlesa. Crni cilindar spao mu je s glave već u startu, a njegove su malobrojne dlake stršale na glavi poput ticala nekog otrovnog kukca. Wilson je prvo bio sretan što je poljubac uspio prekinuti na samom početku, a u sljedećem trenutku nesretan kada se zajedno s Charlesom bolno prizemljio na šljunak.

– Oh, tuča, tuča, gledajte moji konjići – vikala je Oliva. Charles je ostao nijem od šoka, pribrao se tek toliko da izbjegne Wilsonovu desnu šaku kojom je, umjesto Charlesova nosa, pogodio tlo.

– Aaaa – poput Tarzana je urlao Wilson.

– Jesi li ti normalan? – glasno ga upita Charles.

– Tuča, konjići, tuča! I to zbog mene, juhu – vikala je Oliva.

Wilson zamahne lijevom šakom i pogodi Charlesa točno u nos. Udarac nije bio toliko snažan, koliko iznenađujući, ali ipak dovoljan da iz njegova nosa potekne tanak mlaz krvi. Kada je ugledao krv, Wilson stane i prepadne se.

– Ma skini se s mene – zaurla Charles, odgurne Wilsona, pridigne se i rukama pritisne nos ne bi li zaustavio krvarenje.

– Tuča, tuča – vikala je i dalje Oliva kreštavim glasom što je privuklo više znatiželjnika, nego sam incident između Charlesa i Wilsona. – Još tuče, još tuče, konjići moji!

– Oliva, zašuti – ljutito će Charles.

– Oliva, ljubavi, mislim da je bolje ako… – započe Wilson.

– Ti šuti, ni nos ne znaš razbiti kako treba – reče Oliva.

Charles sakrije lice od okupljenih koji su se samo smijali prizoru. Pogleda prema klupi gdje su sjedili Ophelia i Billy. Ona je izgledala zabrinuto dok se patuljak samo cerio. Trenutak poslije, okrenula se i povela Billyja prema izlazu.

– Charles, glupane – reče si u bradu. – A ti si, Wilsone, pravi idiot! – nešto će glasnije.

– Sam si to tražio! – pobuni se Wilson, ali kada Charles krene prema njemu naglo ustukne.

– Sada ćeš dobiti što si tražio! – gnjevno će Charles, ali se brzo smiri. Još desetak dana ranije, Charles bi ga bez razmišljanja izmlatio k’o vola. Sada, kada je našao svrhu u životu, sada, kada je zaljubljen, Charles je najbolje razumio Wilsonove ljubavne patnje jer bi on najradije isto učinio onom patuljastom gadu.

– Oprosti-i-i-i… – zamuca Wilson.

– Oprosti ti – reče Charles i pruži mu ruku. – Hajde, idemo ti pronaći onaj de luxe cilindar.

– Idem i ja s vama – dovikne Oliva. – Mogu se kladiti da će ga moji konjići prvi pronaći!

Nakon što su našli Wilsonov cilindar, ljubavni trokut staračkog doma Verona zaputio se autobusom natrag u dom. Charles je jedva čekao da dan završi; zapravo, očajnički je želio da se današnji dan nikada nije ni dogodio.

„Šta je, tu je“, razmišljao je po povratku, „ne postoji gumica da izbrišem vrijeme, kad bi postojala izbrisao bih cijeli svoj život.“ Kad su došli u dom, obojica su dopratili Olivu do sobe.

– Laka ti noć, junače moj! I krv si prolio za mene – reče Oliva. – Ne brini, žena zna kako se odužiti!

– Ne večeras, draga. Sutra, kada svane novi dan, lijep i svjež poput tvog lica – reče Charles i odstupi.

– Ali… – započne Oliva te krene k njemu, ali Wilson stane između njih i reče:

– Ljubavi, Charles je danas dobio batina od mene pa ne može, ali ja još uvijek imam snage i…

– Ma tko si ti? – upita više histerično nego znatiželjno Oliva.

– Ja… ja s-sam… – zamuca Wilson što je Charlesu bilo dovoljno da se udalji i reče sa sigurne udaljenosti: – Laku noć, zvijezdo moja najsjajnija.

– Laku noć, mornaru moj, sutra ćeš mi uploviti u luku…

– I ja isto – reče Wilson

– Ma gubi se, starkeljo – vikne Oliva u pravcu Wilsona koji je već uhvatio korak s Charlesom.

– Meni ništa više nije jasno – zabrinuto će Wilson.

– Prijatelju – reče Charles i zagrli Wilsona koji mu je već prirastao srcu. – Vjeruj mi, nije niti meni, ali čim postane sve ću odmah podijeliti s tobom.

– Sigurno hoćeš? – upita nesigurno. – Jer ako me opet prevariš…

– Neću, Wilsone, neću. Samo moraš biti strpljiv.

U misli mu se vrati slika zabrinute Ophelije, zabrinute zbog njega, a to je moralo nešto značiti. „Ne smijem odustati“, tješio se. Dva nesretna stanara doma Verona pođu na počinak, svaki sa sobom noseći teško breme neuzvraćene ljubavi.