Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA OSAMNAESTA

Na putu do bolnice odmjeravao se u raznim izlozima i prozorima još desetak puta i činio je to primjetno, izazvavši pokoji osmijeh ili podsmijeh uglavnom mlađe ženske populacije. „Neka, neka, samo se vi smijte, glupače prazne balave“, pomisli kad je začuo zavodnički zvižduk zbog čega se refleksno okrene, više zbog navike nego znatiželje, i ugleda Marthu na drugoj strani ulice. Ona mu mahne i on krene prema njoj.

– Oho, koji komad, nema šta – reče posprdno Martha.

– Pa bilo je vrijeme da zamijenim ono staro odijelo – stidljivo će Charles.

– Mijenjaš li samo odijelo ili i nešto drugo? – upita Martha i digne svoje nacrtane obrve.

– Samo odijelo. Kako je Wilson?

– Više ne krvari, ali je i dalje spreman za noćnu akciju. Doktor kaže da bi ga mogle izjahati sve sestre u bolnici, a on bi i dalje bio oran – reče Martha i počne se glasno smijati. – Bolji je od seks predatora – nastavi kroz smijeh.

– Osim, dakako, ako Wilsonu ne otkaže „baterija“ pa ne otegne papke.

– Da, stvarno, tko bi rekao da je Wilson to u stanju – reče Charles više s osmijehom olakšanja, nego što se stvarno zabavljao.

– A ti? Kamo ćeš ti tako upicanjen? – znatiželjno će neumorna Martha.

– Pa kod Wilsona, gdje bih išao?

– Moš’ si mislit. Kako hoćeš, sve ja prije ili poslije saznam.

– Ozbiljno ti kažem, idem kod Wilsona u bolnicu.

– Dobro, dobro, on ti je u sobi broj 13.

– Hvala – skrušeno će Charles. – Jel’ tamo i Oliva?

– Imaš sreće, nije. Otišla je s upraviteljem i dalje napaljena poput svrake.

– Vidimo se u domu – reče i krene dok je Martha ostala na mjestu promatrajući ga.

– Nadam se našem domu – reče naposljetku.

– Nego kojem drugom?

– Prije ili poslije, ja uvijek sve saznam – nadoda i krene svojim putem.

– ‘Prije ili poslije’… – raskrevelji se tiho da ga Martha ipak ne bi čula. – Vještica!

U sobi broj 13 bilo je mračno i tiho. Wilson je spavao na leđima, a Charles ga probudi glasnim smijehom koji nije mogao zatomiti vidjevši izbočinu u predjelu prepona.

– Ej, prijatelju – reče Wilson glasom pretjerano naglašavajući svoju bol i patnju.

– Kako si?

– Pa, eto, bolnički – tužno će Wilson.

– A kako je… hm, tvoja spravica?

– Nikad bolje – kratko će Wilson. – Nevjerojatno, ali nikad u životu nisam imao ovako dugačku erekciju.

– Naravno da nisi, Wilsone, ona je umjetno izazvana.

– Poput rasplodnog sam bika. Doktori kažu da sam medicinsko čudo i onda se počnu smijati. Oš’ vidit? – upita ponosno.

– Ne bih, hvala – odlučno će Charles odgurujući se na stolici.

– E, pa to su bile dobre vijesti.

– A koje su loše?

– Oliva će me ostaviti.

– Ma daj, nije moguće.

– Je, je, rekla je.

– Ma što pričaš, vas dvoje se stvoreni jedno za drugo!

– To sam i ja rekao. Rekla mi je da sam niškoristi, ovakav u bolnici.

– Pa spustit će ti se valjda. Mora, Wilsone.

– Meni ne smeta, samo da nema tih sprava oko mene, čine me nervoznim. A i ne mogu se popišati.

– Sprave su tu da budu sigurni da sve radi kako treba, a za ovo drugo… bit će sve u redu, vidjet ćeš.

– Hvala ti, prijatelju. Hoćeš li, molim te, razmaknuti zavjesu da malo sunca uđe u sobu – Charles krene prema prozoru i povuče zastor kad začuje poznati glas.

– Vuk odijelo mijenja, ali ćud nikada – reče glas.

Charles se okrene, zaslijepljen od sunca, i nakon nekoliko sekundi razazna poznatu njušku nekoliko metara od sebe.

– Oh, to ste vi, doktore… hm, Stewart!

– Jeste li i vi ovdje zbog neke budalaštine?

– Ne, ne samo sam u posjeti prijatelju – reče Charles i prstom pokaže na Wilsona.

– Ah, staračka posla. Tijelo im ne da, a oni bi svejedno htjeli. Nadam se da ne međusobno.

– Zašto ne? – upita Charles.

– Molim? – namršti se Stewart.

– Mislim, ovo je slobodan svijet – nastavi Charles. – A našu ljubav ionako više ne možemo fizički prakticirati.

– Pa naravno – reče Stewart.

– Doktore… – pokuša se u razgovor umiješati Wilson.

– Samo budite strpljivi! – prekine ga Stewart i okrene se prema Charlesu.

– Oh, ma nisam mislio na to, kao što vidite uvijek postoji Viagra. Wilson, ljubav mog života, je bolestan.

– Ma bolestan, svi ste vi bolesni!

– Mislim, ozbiljno bolestan – nastavi Charles.

– Ali, ja… – ubaci se Wilson.

– Ti si nekakav doktor pa znaš? – upita Stewart.

– Nisam doktor, ali sam njegov ljubavnik i znam da je bolestan.

– Od čega boluje, osim od nabreknutog penisa?

– AIDS – kratko i ozbiljno će Charles.

– Molim?

– A-I-D-S.

– AIDS! – ponovi uspaničeno Stewart. Takve stvari moraju se reći, idiote stari! – izdere se na Wilsona i otrči kroz vrata.

– Ali, doktore… – poviče neuspješno za njim Wilson, a Charles se zadovoljno nasmije. – Šta to učini? – upita Wilson.

– Ma ništa, prijatelju, vraćanje starih dugova. Ne brini se, ovaj ti neće više dosađivati.

– Dobro, kad ti kažeš, ali što si mu ono rekao da imam?

– AIDS.

– A što je to?

– Pa dobro Wilsone, gdje si ti odrastao?

– Na najvišem irskom brdu! Ali ne znam kakve to veze ima s tim AIDSOM. Što je to?

– Ma ništa, vitaminski dodatak za bolji seks – reče Charles i pogleda na sat. – Wilsone, prijatelju, moram poći sada. Ali vidimo se uskoro u domu.

– Hoćeš li, molim te, pripaziti na Olivu – ponovno će Wilson s lažnim prizvukom bola u glasu. – Želim joj kupiti zaručnički prsten kad izađem. Hoćeš li mi pomoći u tome?

– Naravno, ali sad stvarno moram ići.

– Kamo žuriš?

– Ah, prijatelju, ljubavni boj se nastavlja – veselo će Charles i napusti bolnicu ne bi li izbjegao doktora Stewarta koji je vrlo vjerojatno izbjegavao Charlesa.