Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA OSMA

Novi je dan Charlesovog novog života osvanuo tmuran i kišovit. Hladni je vjetar u nekoliko sati dovukao ne samo jesen, već i zimsku temperaturu. Ustao je iz kreveta i ogledao se po sobi u kojoj je i dalje vladala ista letargija koju je i ostavio, iako mu se sad sve nekako činilo tužnije i nekako usamljenije. Sve je u toj sobi, uključujući i Maxa, suvereno vladalo svojim prostorom kao i do tada. Približi se prozoru i pogleda u prvi pravi jesenski dan. Nebo je bilo prekriveno oblacima svih nijansi sive boje. Ledena kiša nošena hladnim vjetrom na refule je udarala u prozorsko okno, stvarajući tako mutne slike grada i poluogoljenog drveća u parku doma Verona.

Znao je da će danas pisati, imao je taj poseban osjećaj u glavi, poput ugodnog titraja ptičice koja se tek rađa i napušta svoju ljusku. Misli koje su se rojile u glavi kao da su oživjele i postale riječi na papiru.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Možda prije ništa nije postojalo. Možda se sve stvorilo upravo sada, u ovom trenutku kada vrh olovke dotiče papir. Ako je to istina, moj život tek sada počinje ovim novim spoznajama i osjećajima. Bit će to kratak život, to znam. Jer malo toga što započne u 67-oj godini života dugo potraje, ali ti osjećaji… Oni su zapravo život, to sada znam, a ono prije… Ono prije je bilo ništa, ništa doli samog hoda po zraku, hoda u ništavilo. Kao da sam lebdio nesvjestan ničega jer ničega zapravo nije niti bilo. Čudno je to. Možda je tako slijepcima koji pred kraj života nekim čudom progledaju i vide svu ljepotu svijeta. Hodao sam amputiran i zakinut kroz život, svojevoljno. I sada to malo boli. Za sada malo, ali boljet će još više i više. Znam da hoće. Sada, upravo sada želim duboko uzdahnuti ovaj svijet u svoja pluća i ispuniti svoje tijelo novim životom. Držat ću zrak u plućima dugo koliko god mogu jer kada ga ispustim znam da će mom kratkom novom životu biti kraj.

Odloži olovku pokraj papira i duboko uzdahne. Nakon što je izdahnuo, energično spremi svoj uradak u ladicu te odluči krenuti u potragu za Ophelijom. Presvukao se u svoje jedino odijelo, obukao kaput i ukrao Maxov kišobran pa se zaputio u hladni i kišni dan u potragu za svojom voljenom jer je znao da negdje ispod svih ovih sivih i kišnih oblaka diše njegova Ophelia i on će je pronaći. To je bio njegov jedini cilj novog života.

Vani je jesen bujala svom snagom. Hladni je vjetar nosio krupne i naizgled beskonačne kapi kiše, lišće je prekrilo zemlju zlatnožutim bojama poput tepiha za doček selebritija, ovdje zvanog zima. Priroda je išla svojim putem, a Charles je svojim tempom koračao uz nju. Vani je bila jesen, no u njemu je vladalo proljeće – pravo svitanje na zapadu njegova života.

Dok je stigao do autobusne stanice s Maxovim kišobranom, koji se pokazao korisnim koliko i Max, bio je mokar kao miš. No Charles kao da je odjednom postao imun na sve vanjske utjecaje. Pred sobom je imao samo jedan cilj – pronaći Opheliju. „Kako se život može u hipu promijeniti… i to u 67-oj godini života? Možda se ne mijenjam“, poručio mu je drugi glas u glavi. „Možda je ovo samo infantilni egzibicionizam jednog životnog propalice prije smrti.“ Međutim, znao je da tome nije tako, osjećao je to, i to je bio sav dokazni materijal koji je trebao.

Ušao je u autobus koji ga je odvezao ravno do gradskog parka gdje je upoznao Opheliju. Na ulazu u park, kupio je vrećicu sjemenki ne bi li se tako iskupio za incident koji je prouzročio kada je nespretno pao među golubove. „Te pernate beštije, da nije bilo njih…“, Charles ljutito pomisli, ali se iznenada smiri. Jače je stegnuo vrećicu sa sjemenkama i zaputio se kroz park prema klupi gdje je upoznao nju. Klupa je sada bila prazna. „Možda će ipak doći“, pomisli i pogleda na veliki sat u središtu parka koji je pokazivao 13 i 30. „Još je rano, a i kiša je“, zaključi i sjedne na mokru klupicu što je njegova prostata vrišteći dočekala.

Sjedio je tako sam na kiši, u jednoj ruci držeći kišobran (više je izgledao kao središnji dio kotača bicikla, na kojem se jedva u tragovima nazirala tkanina), a u drugoj je čvrsto držao vrećicu sa sjemenkama, kao da ista ima neku telepatsku moć prizivanja Ophelije. Sljedećih pola sata gledao je čas lijevo, čas desno, čas u rijeku Foyle, ali ništa se bitno nije dogodilo. Isfrustriran svojom nemoći, otvorio je vrećicu i počeo bacati sjemenke na zemlju ne bi li tako prizvao gladne golubove, ali i taj se pothvat pokazao uzaludnim. Kiša je toliko padala da su se čak i golubovi sakrili i nije im padalo na pamet napustiti svoja skrovišta niti zbog hrane. Samo je Charles sjedio sam, sav promrzao i mokar – zaljubljen. Kihnuo je jednom, još jednom pa još jednom. Sjedio je tako još neko vrijeme dok se konačno nije počeo tresti od hladnoće pa odluči promijeniti plan, posjetit će još jedno mjesto na kojem ju je vidio, gradsko groblje. Charles se pridigne i brzim korakom zaputi prema autobusnoj stanici. „Osjećam se poput tajnog agenta koji traži serijskog ubojicu“, pomisli pa se brzo prekori što je nekog tako divnog kao što je Ophelia usporedio s ubojicama. „O, Ophelia, moja Ophelia, reci mi gdje si“, reče sarkastično.

Autobus je stigao brzo i Charles je bio jedini putnik koji se vozio do posljednje stanice. Uspio se malo ugrijati pa nešto bolje volje i pun nade krene prema sivom groblju.

Hodao je kroz kišom natopljenu glavnu aveniju i sve gledao oko sebe, ali nigdje nikome nije bilo niti traga.

– Ah, što si i očekivao, jarce stari? – upita sam sebe, drhtavim i promrzlim glasom. Para koja je izlazila iz njegovih usta brzo se stapala s maglom i Charles osjeti strah. Prvi se put nakon nekog vremena sjetio noćne more sa smrću. Nalet vjetra je bio žestok i negdje se začuje glasno škripanje. Charles ubrza korak i nesvjesno zakorači u njemu nepoznati dio groblja pa stane lutati među grobovima, tresući se poput živog mrtvaca.

Vjetar se i dalje igrao njegovom maštom; sada mu se pričinjalo da čuje vrisak i huk smrtne kose. Uspaničeno se osvrne oko sebe i ugleda – smrt. Njegov mjehur skoro ponovno popusti. Razlog što to nije učinio do kraja je bio taj što Charles nije vidio pravu smrt, nego onu naslikanu. Zagledao se u nadgrobnu spomenik koji je na veoma slikovit način opisivao pobjedu vjere nad vječnom pratiteljicom. Iznad mramorne ploče nalazio se veliki bijeli križ, a s njegova dna siktale su munje u smjeru Smrti koja je bila naslikana upravo onako kako ju je Charles doživljavao u svojim morama – u crnoj kukuljici, „lica“ bez lica, pogleda uporno uperenog prema njemu te sablasnom kosom u desnoj ruci. Umalo vrisne kada pored njene slike i prilike ugleda uklesane riječi: I WILL COME. Kad se malo sabrao, shvatio je da je, ustvari, vidio samo ime pokojnika, IRWIN CAINE.

Charles se više nije osjećao najbolje i brzo napusti Irwinovo grobno mjesto te se panično da u bijeg. Više mu se nije sviđala ova potraga za Ophelijom. Negdje iz pozadine kao da je kroz vjetar začuo zlokobno dozivanje: „Charles… l WILL COME“. Charlesu utroba odjednom postane pretijesna, kao da su se svi unutarnji organi odlučili stisnuti i nestati. Ulovi ga napad panike te on gotovo trčeći napusti groblje. Sjedio je ponovno na autobusnoj stanici dok su se prvi, nimalo utješni, tračci mraka ispreplitali s maglom. Snažni naleti vjetra prevrnu lanternu na groblju, a Charles protrne na zvuk njenog sudara s betonom.

Pogledao je uplašeno u smjeru groblja, kao da je glavni glumac u nekom filmu Roba Zombiea, ali tamo se ništa osim magle nošene vjetrom nije kretalo. „Što sve čovjek neće raditi zbog ljubavi“, pomisli, „A sutra sve iz početka. Ophelia, gdje si – da si, ja ću te pronaći.“

Kada je stigao u dom, prvo se zaputio na večeru u blagovaonicu. Bio je petak i uobičajeni menu tim danom bio je riblji. Iako nije bio veliki ljubitelj ribe, pojede dvije porcije i začudi se koliko ga je ova ljubavna potraga iscrpila. Svi njegovi sustanari u miru su objedovali svoje riblje obroke, muku mučeći s kostima jer jesti ribu s umjetnim zubalima gotovo da je nemoguća misija, u kojoj se najbolje ne bi snašao niti Tom Cruise. U ugodnoj toplini blagovaonice, čovjek je mogao zaboraviti hladnoću i kišu koja je vladala vani; jedino što je donekle dočaravalo jesenski ugođaj, osim tihog rominjanja kiše po prozorima, bilo su topla i prigušena svijetla. Dani su postali kraći, a to je dodatno naglasilo manjak životne energije i radosti u Veroni. Ljeto, sunce i dnevna svjetlost lijepe su i, naizgled, sitne radosti za pripadnike treće životne dobi, dok su noći nešto sasvim drugo. One su duge, crne i nadasve bolne, prepune unutarnjeg nemira i neizvjesnosti, jer nikada sa sigurnošću ne mogu znati hoće li dočekati svitanje novog jutra. Noći su u staračkom domu poput neke morbidne lutrije u kojoj srećke izvlači Charlesova stara poznanica iz noćnih mora. Kada dani postanu kraći, starci se osjećaju pokradeno, kao da je oduzeto ono malo veselja koje je preostalo.

Nakon večere većina se njih povlačila u zajedničku prostoriju gdje su tražili bijeg od stvarnosti praćenjem TV programa i svima omiljenim latinoameričkim sapunicama. Kretali su se tiho i dostojanstveno kao da su na sprovodu, neki su prstima kopali po zubnoj protezi kako bi se uvjerili da im nije promakla niti jedna kost.

Charles nije otišao za njima, imao je on većih briga. Njegova ljubavna potraga i sumorna atmosfera za vrijeme večere natjerale su ga na razmišljanje o životu, ljubavi i Opheliji. Za Charlesa je semantika između sva tri pojma stavljala znakove jednakosti.

Bacio je zadnji pogled kroz hladnu i kišnu londonderrijevsku noć prema parku, ugasio opušak i krenuo u krevet. Prije nego li je zaspao, poželio je da sutra pronađe Opheliju i gotove nesvjesno se počne moliti što nije radio još od vremena kada je bio ministrant, a tada su njegove molitve za razliku od ove današnje bile lažne.