Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA PETA

Vrijeme do Berthinog sprovoda protjecalo je sporo, ali obveza je bilo napretek. Trebalo je dati razne izjave raznim doktorima i mrtvozorniku. „Ne, ja nisam bio blizak s Berthom“, „Nisam bio kraj nje u trenutku njene smrti“ i „Ne, ja joj svakako nisam prodao vibrator“ Charles je, kao jedan od svjedoka, morao razgovarati sa svima njima i nikako se nije mogao oteti dojmu da su se svi ti bolničari, upravitelj i njegovateljice uglavnom zabavljali kada je prepričavao dio sa seks predatorom. Izraz njihovih zajapurenih lica mogao je značiti tri stvari: strahovitu bol, nelagodu izazvanu proljevom ili pak mogućnost da se spremaju puknuti od smijeha.

Noć prije sprovoda Londonderry je zahvatila prva jesenska oluja, iako za vrijeme sprovoda nije kišilo tako strašno. Charles je lagano koračao u sredini kolone od pedesetak ljudi, svi odreda stanovnici staračkog doma Verona. Na kraju se uspostavilo da su sve one priče o Berthinoj tobože velikoj obitelji zapravo laž. Bertha je još kao jako mlada ostala udovica u braku koji su dogovorno sklopili njezini roditelji s roditeljima njezinog pokojnog supruga. Ovdje ljubav nikada nije postojala, a da stvar bude još gora, za Berthinog se supruga samo pretpostavljalo da je mrtav jer nikada nije pronađeno njegovo tijelo, kao niti puno dokaza za njegov nestanak. Nitko nije mogao direktno povezati Berthu s njegovim nestankom, ali nemaštovitim ljudima nije lako povezati te dvije stvari. Tako je Bertha postala sretna, mlada udovica pod prilično sumnjivim okolnostima, što je sada kada je svo prljavo rublje izašlo na vidjelo, samo još više dalo krila gerijatrijskim naklapalima i strasnim prepričavaocima zgode poznatije pod kodnim imenom „Berthin svršetak“. Predvodnik i huškač svih tih priča bila je, sada nakon što je saznala da ju je najbolja prijateljica godinama lagala, upravo Martha. Čista zloba i licemjerje. Njezino uplakano i razmazano lice od prije dva dana, danas je zamijenilo postojano, uredno našminkano lice koje više nije odavalo tugu, već podsmijeh. „Život je varljiv“, pomisli Charles. „A kakva li je tek onda smrt?!“

Kolona se sporo približavala mrtvačnici gdje se nalazio lijes s Berthinim tijelom. Sprovod je u potpunosti plaćao dom i Charles je s nestrpljenjem čekao da vidi kakav su de luxe lijes odabrali za Berthu. Uz njega je hodao Wilson koji je konačno prestao ponavljati svoje molitve. Čak je i on, nakon što je saznao neke sočne detalje iz Berthine prošlosti, promijenio ploču.

– Sve u svemu i nije bila loš komad – reče Wilson.

– Nije bila moj tip – strogo odgovori Charles.

– Tvoj tip? – ponovi Wilson i tiho se nasmije. – Zar ti imaš tip? – upita.

Već pomalo iziritiran prisustvom Wilsona i njegove tri dlake koje su stršale poput radio antena, Charles odgovori:

– Da, ja imam svoj tip žene – reče i pomisli na Opheliju. Pomisao poprati ugodno-neugodni grč u želucu. – A ti bolje nemoj ni razmišljati o tome jer moj se tip žene ne pali na trodlake starce.

Wilson se nije dao smesti pa nastavi:

– Eh, prijatelju nisi ni ti nekakav Brap Ditt. Kladim se da bih prije tebe pokupio i Berthu i taj tvoj tip žene.

Charles, kojem je čak i ovo indirektno spominjanje Ophelije izazvalo bijes i ljubomoru, jedva se suzdrži da ne opali Wilsona točno u njegovu zubnu protezu.

– Možda nisam – smireno odgovori Charles – nekakav poznati glumac, ali dovoljno znam da ti kod mog tipa žene ne bi prošao niti kao potencijalno zgodan, čak i da te promatra s 200 metara udaljenosti. A što se Berthe tiče, još ti je mogu srediti. Pretpostavljam da je još uvijek malo topla, a s obzirom na to kako je umrla, sumnjam da bi je ti još mogao dodatno zadovoljiti.

Wilson na ovo konačno zašuti i požuri naprijed ka početku kolone i nastavi pokunjeno hodati uz Marthu.

Kada su konačno stigli do mrtvačnice, kiša je počela stidljivo rominjati, kao da i ona želi neprimjetno sudjelovati na Berthinom posljednjem ispraćaju. Svi su se okupili unutar malene i zagušljive prostorije. „Pa gdje je taj, barem simboličan, vjerski optimizam“, upita se Charles. „Navodno se ide na bolje mjesto“, ali se brzo sjeti životnih navika pokojnice i zaključi da Bertha sada sigurno nije na nebu, ako Biblija govori istinu. „A i što će tamo“, pomisli, „Ionako s neba konstantno kiši.“

Svi su unutar mrtvačnice bili tihi, ne iz dostojanstva, već zbog straha. Staviti grupu od pedesetak gerijatričara u tako malu prostoriju u kojoj svaki predmet, a posebno središnji plato na kojem se sada nalazio jeftini de luxe smeđi lijes bez ijedne ukrasne rezbarije, ravan poput vječnosti podsjeća na smrt isto je kao da klaustrofobičnog dijabetičara zatvorite u čokoladnu kutiju.

Svi su, uključujući i Wilsona, Marthu i Charlesa gledali u pod i jedva čekali da sve ovo završi. Svećenik je došao u svojoj bijelo-ljubičastoj halji i otpočeo misu. Njegov jaki irski naglasak naglo je prekinuo „smrtnu“ tišinu i nekako je svima odjednom bilo zanimljivo promatrati tog 30-godišnjeg pastoralca čija je bradica više podsjećala na imidž nekakve rock-zvijezde, nego li svećenika. Charles se zapitao postoji li katolički fashion guru i zaključio da je nakon inkvizicije u katolika apsolutno sve moguće. „Ako zaista postoji katolički fashion guru, zar se ne bi onda Papa trebao nekada i presvući, a ne da je stalno u istom odijelu?“ Pokušao je nastaviti pratiti misu, ali se nije mogao usredotočiti. Gorak okus noćnih mora na ovom mjestu bio je jači no ikad. Bojao se smrti kao i svi, a zbunjivala ga je činjenica da je donedavno prema smrti bio koliko-toliko ravnodušan. A sada, kada piše autobiografiju, kada i sama pomisao na Opheliju u njemu izaziva neobičan osjećaj, te nakon Berthine smrti, konačno je shvatio da ne želi umrijeti. Barem ne još. Ne dok ne dokaže životu da je nešto vrijedio.

Svećenik rock-zvijezda naloži im da sjednu, što oni i učiniše, da bi potom nastavio misu svojim monotonim i jednoličnim glasom. Govorio je o životu, i o životu, i o životu, i o nebu, i o životu.

– Život je rijeka – reče svećenik. – Ne, ne, život je more – nastavi naglo pa se predomisli. – Život je također i cvijet u kosi ove naše pokojnice. Niti jednom riječju nije spomenuo smrt, iako je držao misu u mrtvačnici. Charles na trenutak zadrijema. Usnuo je san koji je podsjećao na njegovu, već klasičnu, noćnu moru. U snu se nalazio i svećenik rock-zvijezda koji više nije govorio jednolično i monotono, već snažnim afektirajućim glasom. U lijevoj je ruci omamljeno držao kalež iz kojeg se prolijevalo vino, a desnu je optuživački usmjerio ka Charlesu.

– Ti! – vikao je svećenik. Ti si stavio tablete za spavanje u moje vino. Zbog tebe se urušila moja vjera u Svevišnjeg! Ti, prokletniče!

Iza svećenika se odnekud pojavio onaj naciknjižničar u jednoj ruci držeći fotografiju Pape, a u drugoj veliki transparent na kojem je pisalo CHARLESA NA LOMAČU. Negdje iza skupine pripadnika staračkog doma Verona začuo je upraviteljev glas kako govori:

– Charlesa na deee luheee lomaču! Ovo je rezultiralo općim odobravanjem svih štićenika, s upraviteljem, Wilsonom i Marthom kao predvodnicima. Charles se samo uznemireno skupio. Da se mogao nekako skriti u sebe, to bi vjerojatno i učinio. Mislio je na Opheliju, ali nje barem u ovom snu nije bilo.

Svu tu huškačku graju prekinu potmuli zvukovi iz Berthinog lijesa. Začulo se TUP-TUP-TUP! Poput glasa iz nekog drugog svijeta koji nikako ne bi smio biti prisutan. Opet potmulo TUP-TUP-TUP. Svi u mrtvačnici zašute i barem nakratko skrenu svoju pozornost s Charlesa koji nije bio siguran što je trenutno gora opcija. Njegova lomača ili Berthino uskrsnuće.

Lijes se polako otvori. Njegove šarke zaškripe onostranim užasom i iz njega izađe Bertha, jedva prepoznatljivog lica odjevena u crnu haljinu. Kao da je već godinama mrtva, a ne tek dva dana. Bertha se uspravi i osovi na noge još uvijek ne napuštajući lijes. U desnoj je ruci držala vibrator. Njegova žarko crvena slova kojima su ispisane riječi SEX PREDATOR Charlesu su djelovale prijeteće, ali stvar koja se nalazila u Berthinoj lijevoj ruci užasne ga još više. Bio je to njegov notes, njegova autobiografija. Bertha pogleda unutar notesa svojim tupim i bezbojnim očima i počne se smijati glasom koji je besprostorno odjekivao. Charles se strese od jeze i, iako je htio oteti svoj notes iz Berthine ruke, ostane kao ukopan na svom mjestu u mrtvačnici, na gradskom groblju Londonderrya.

– Mislio si da možeš pobjeći smrti – obrati mu se mrtva Bertha svojim jezivim glasom. – Nitko ne može pobjeći smrti – reče i baci notes na pod. Charles se pridigne, ali u to Bertha iskoči iz lijesa i stane između Charlesa i njegovog notesa.

Bertha upali vibrator koji počne zujati onim iritantnim zvukom i čvrsto ga uhvati za rame, okrene ga i krene svojim SEX PREDATOROM ka njegovoj stražnjici. Charles počne histerično vrištati, toliko glasno da je sam sebe probudio usred mise.

Iz sna se trgnuo tako naglo da je pao sa stolice i dalje vrišteći što je za sobom povuklo gotovo erupcijsku reakciju ostatka grupe. Najprije je počeo vrištati Wilson, što iz straha, što iz zbunjenosti, zatim Martha kojoj su se priključili ostali. Starci, koji su s obzirom na okolnosti ionako bili na rubu panike, svi su odreda počeli vrištati i bježati iz mrtvačnice.

– Ljudi moji – netko iz grupe panično vikne. – Pa Bertha ustaje iz lijesa!

Ove su riječi samo još dodatno pojačale sveopću pomutnju. Svećenik rock-zvijezda zgrabio je Bibliju i kalež s vinom te se, također, dao u paničan trk pred masom uplašenih i dezorijentiranih staraca. U mrtvačnici je ostao jedino Charles koji se zbog stampeda tek sada uspio dignuti s poda. Vani su vriskovi i plač dosegli svoj kakofonični vrhunac, da bi potom polako jenjavali, dok je glasovnu dominaciju sve više preuzimao upravitelj, pokušavajući smiriti uznemirenu rulju. Charles laganim korakom izađe van, još uvijek ne shvaćajući da je upravo on uzrok svoj toj strci. „Valjda je misa već završila“, pomisli, ali nakon što je izašao svi su pogledi bili upereni u njega, a niti jedan nije djelovao prijateljski.

Svećenik koji je u ruci još uvijek držao pun kalež vina reče:

– Mislim da bi to bilo to, barem što se mise zadušnice tiče. Amen – zaključi i eksira vino iz kaleža.

Ubrzo su došli nosači lijesa pa se grupa ponovno konsolidirala i dostojanstveno u povorci, s Charlesom na začelju kolone, nastavila pratiti Berthin lijes. Kiša je na trenutak prestala padati što je malo olakšalo ovu i onako tešku dužnost. Sam je ukop prošao bez incidenata. Svećenik je izmolio još par molitvi, grobari su položili lijes u raku i zemljom zauvijek sakrili Berthi pogled, pa makar i na oblačno nebo. Nitko nije plakao, ali su svi odreda bacili komad zemlje u raku, na jeftin lijes kojeg je upravitelj ponosno svima pokazivao. Svećenik je odjurio, na crnoj vespi na kojoj se ispod sjedala nalazila naljepnica s natpisom Megadeath, za svojim pastoralnim poslovima, a ostali se polako, u koloni zaputili prema izlazu gradskog groblja Londonderrya.

Negdje na polovici puta, grupa štićenika staračkog doma Verona naišla je na grupu štićenika staračkog doma Orange Housea koja je ondje ispraćala nekog svog preminulog prijatelja. Grupa od pedesetak staraca predvođena protestantskim svećenikom, tiho je hodala iza lijesa.

– Uh, evo ih prokleti protestanti – reče Wilson koji je sada opet hodao uz Charlesa. Charles samo digne glavu i oči mu se dvostruko otvoriše, a sva ostala čula pojačaju svoju osjetljivost. Grč u želucu sada je bio najjači, gotovo bolan. „Možda je Ophelia među njima“, pomisli i zamalo to izgovori naglas, pred Wilsonom.

Središnja aleja gradskoga groblja bila je, na svu sreću, široka dovoljno da se mimoiđu dvije grupe staraca, ali to, ipak, nije spriječilo verbalne okršaje.

– Govna protestantska – netko je glasno rekao iz grupe Verona.

– Katoličke pedofilčine – začulo se iz grupe staračkog doma Orange House. – Dobro smo zapamtili ovo groblje jer ćemo se vratiti i pišati vam po grobovima – opet se začulo iz protestantske skupine.

– Skršit ćemo vam taj vaš starački dom, protestantski bezubnici – vikne Wilson nimalo taktično, s obzirom na činjenicu da ni on nije imao zube.

– Nama katolkinje bez zuba bolje puše – uzvrati netko od protestanata.

Charles, koji se nije obazirao na ova katoličko-protestantska staračka dobacivanja, pogledom je tražio Opheliju i njegov se trud isplatio. Ugledao ju je, a i ona njega, i u Charlesovoj nutrini nešto se preokrenulo. Koračala je u drugom redu kolone obučena u crninu. Na glavi je nosila crni šešir ispod kojeg je uredno bila skrivena njena crna kosa. Pogledala ga je, na što joj je on mahnuo rukama veselo poput djeteta u vrtiću koje silno želi biti primijećeno, čak je i veselo poskočio ne bi li što više izrazio svoje prisustvo. Ona je samo lagano kimnula glavom te nastavila svoj tužni pohod iza lijesa koji je bio nešto skupocjeniji i ljepši od Berthinog.

Bio je izvan sebe od veselja i oduševljenja što je vidio Opheliju i što ga je pozdravila. Nije znao kako to može znati, ali bio je siguran da će moći pisati. „Valjda joj nije preminuo nitko previše blizak“, pomisli zabrinuto i odluči da mora učiniti sve kako bi ponovno došao do nje. „Moram je utješiti“, pomisli i ponovno se oraspoloži zbog same pomisli na njihov ponovni susret. „Oh, Bertha, hvala ti“, pomisli. „Da nisi umrla, tko zna kad bih je ponovno vidio. Donosit ću cvijeće na grob, obećajem“, veselo je razmišljao dok nije začuo tup i šupalj udarac pored sebe.

Netko je iz protestantske skupine bacio kamen koji je pogodio Wilsona točno u ćelavi potiljak. Wilson je, više zbog šoka nego udarca, izgubio ravnotežu i pao na zemlju. Glasno je jauknuo, a iz potiljka mu poteče krv. Charles se sagne i pridigne povrijeđenog Wilsona na noge koji ponovno glasno zajauče kako bi privukao pažnju ostatka grupe.

– Tko je bacio kamen?- povikao je Wilson.

– Onaj koji je bez grijeha – začulo se iz grupe protestanata.

– Svi ćete vi gorjeti u paklu – vikne im Martha.

– I to kaže katolička kurva koja vjeruje u bezgrješno začeće – vikne netko od protestanata.

I tako su se međusobna dovikivanja i psovke nastavile, a dvije su se grupe staraca doimale poput protivničkih navijačkih tabora pred nogometni derbi. Svu tu viku i verbalno vrijeđanje zaustavio je upravitelj staračkog doma Verona s jedne te protestantski svećenik s druge strane.

– Bježite, ha? – vikne još jednom Wilson. – Neće to samo na ovome završiti, kažem vam ja.

Upravitelj ponovno ušutka Wilsona pa ubrza korak prema autobusu, popularno zvanom „jednosmjerac“, koji su uvijek iznajmljivali u ovakvim prilikama.

Bertha nikome više nije bila niti u primozgu. Svi su govorili samo o osveti prljavim protestantima iz protivničkog staračkog doma Orange Housea, a Wilson se pretvorio u tragičnog, ali ipak junaka jer je unatoč ozljedi verbalno bio najaktivniji.

Charlesa sve to zajedno uopće nije interesiralo, niti ga je itko u svoj toj strci i pitao za mišljenje. Bilo mu je čak i lijepo promatrati starce, koji se u normalnim okolnostima ne podnose, sada ujedinjene u svojoj mržnji i bijesu djeluju kao homogeno biće.

Kada je „jednosmjerac“ stao ispred doma, Charles prvi izađe iz autobusa i hitro se zaputi prema sobi kako mu ne bi pobjegla ideja za nastavak autobiografije.