Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA PETNAESTA

U autobusu nije bilo gužve, ali su stanice odmicale sporo kao da ih je netko preko noći izgradio još nekoliko. „Kao da putujem u New York“, pomisli. Zbog nestrpljivosti izađe dvije stanice prije i odluči ostatak prehodati. „Ionako sam krenuo prerano“, pomisli, „a moram i Wilsonu kupiti Viagru.“

Hodao je tako i upijao svježi listopadski zrak i stidljive zrake jesenjeg sunca. Malo se oraspoloži, ali ga optimizam nije dugo držao. „Joj, što ako ne dođe?“

– Ne brini, doći će, stara budalo! – reče samom sebi dovoljno glasno da se predstavi kao netko tko voli pričati sam sa sobom.

Skrenuo je lijevo u Tower Street, koja je vodila do glavne ulice. Zvonce na vratima ljekarne naznačilo je njegovu prisutnost. Nestrpljivo u redu čekale su tri starije žene pa on pristojno stane na začelje reda. Odmah nakon njega ušle su i dvije gospođe.

– Hajde, brže više! Čekam sigurno već tri minute – nervozno će gospođa.

– Oprostite, gospođo – ljubazno odvrati apotekarica. – Ovdje ne prodajemo lijek za strpljenje.

– A drogu za užurbanost?

– Evo vaši lijekovi – reče iziritirano prodavačica. – Sljedeći!

– Mene bole ruke, leđa, glava i zub – reče druga starica.

– Otiđite kod doktora – odbrusi joj starica koja je stajala ispred Charlesa. Prodavačica samo zakoluta očima i da joj Aspirin Plus C.

– Ali to već imam doma.

– Sad ćete imati dodatnih zaliha – ljutito odbrusi gospođa ispred Charlesa i odgurne staricu.

Charles, koji je sve ovo šutke promatrao, odjednom osjeti nelagodu te se nervozno okrene iza sebe i suoči se s ljutitim pogledima.

– Gospodine, izvolite, vi ste na redu – reče prodavačica, sada već i ona očito ljuta.

– Ovaj… – započne Charles.

– Mi čekamo. Mene sve boli i jedva stojim na nogama stojim, a ti bi se prenemagao!

– Viagru – ispali Charles. Prodavačica se nasmiješi kao da ju je Charles uspio malo oraspoložiti i ode do ladice u stražnjem dijelu.

– Ti se ne bi prenemagao, ti bi se pojebao?

– Nije za mene, za prijatelja je – reče Charles.

– Ah, to svi kažu. Vi muški smradovi samo na jedno mislite.

– Evo, gospodine, izvolite. Savjetujem vam da razgovarate s liječnikom s obzirom… na vaše godine.

– Hvala – Charles izvadi novčanik, plati i spremi tablete u prednji džep svog sakoa.

– Sigurno i na kurve trošiš pare, jel’ da? – ljutito ga upita starica.

– Bolje na njih, nego na takve ružne vještice! Nadam se da za tvoju bolest nema lijeka – reče Charles i brzim korakom izađe iz ljekarne. „Koja ludnica“, pomisli. „Platit ćeš mi za ovo, Wilsone.“

Charles je imao još pola sata do sastanka s Ophelijom pa se zaputi do cvjećarne. Na putu ugleda crkvu i na trenutak zastane kraj nje. U njemu se probudi osjećaj nelagode kao da ga je nekakva sila istovremeno privlačila i odbijala poput magneta. Instinktivno je pogledao prema nebu i trenutno nad sobom ugledao komad plavog neba obasjanog suncem dok su sa svih ostalih strana poput okupatorske vojske prijetili crni oblaci; strpljivo su gradili svoj kišni obruč oko nebeskog plavetnila. Nesvjesno napravi nekoliko koraka prema ulazu crkve i tada naglo stane.

– Kvragu! – reče taktično Charles i starica u crnini koja je sjedila na ulazu reče:

– Ovo je katolička crkva, a ako trebate vraga svratite do prokletih protestanata! – nastavi svoju molitvu.

– Dobro, dobro! – kako bi se otarasio starice, ipak uđe u crkvu.

Ondje je vladao spokoj i mir. Kroz šarene vitraje sunčeva je svjetlost dobivala novu dimenziju pa se unutrašnjost doimala poput samog neba. Charles se nespretno prekriži te krene prema oltaru. Znao je da se nije došao moliti, ali mu je trebalo hrabrosti, a to je u spokojnosti crkve i našao. Osjećao se poput sunčevih zraka koje su se lomile kroz crkvene vitraje, bio je šaren, lagan i smiren. Još se jednom prekriži te napusti crkvu nešto hrabriji, nego kad je ušao. Gledajući u pod htio je izbjeći ponovni razgovor sa staricom na ulazu, ali ona za njega ionako nije više imala interesa jer je listala Playboy. „Ludnica“, pomisli Charles i nastavi svojim putem.

Nakon što je kupio veliki buket crvenih ruža i sjemenke za golubove, Charles se zaputi prema klupici gdje se trebao naći s Ophelijom. Osjećao se poput neba pred oluju. Stigao je do klupice u četrnaest i pedeset. „Još deset minuta“, pomisli i sjedne, u jednoj ruci držeći cvijeće, u drugoj smeđu kartonsku vrećicu. Htio je zapaliti cigaretu, ali se predomisli. Nije znao puši li Ophelia pa bi joj možda smetalo. U nedostatku boljeg rješenja počne cupkati nogom. Nakon što mu je to dosadilo, pogleda na sat koji je pokazivao 14 i 53. Oko sebe je vidio jedino djecu u igri, tinejdžere koji se sretno i bezbrižno grle, tu i tamo koju stariju osobu u svom sporom kretanju. Pogledao je ponovno prema nebu; iako su se oblaci primakli suncu, bio je gotovo siguran da neće biti kiše.

Kada je ponovno pogledao u desnu stranu, ugledao ju je kako se približava sigurnim korakom. Bilo je 14 i 55 i odjednom je sve krenulo po krivu: grč u želucu postao je toliko snažan da je Charles poželio da se nalazi u situaciji u kojoj bi mogao zaplakati i kakati istovremeno. Kroz glavu su mu sijale bolne adrenalinske munje kao da je drogiran, a srce mu je počelo pumpati krv dvostruko, trostruko brže.

– Evo je, dolazi – rekao je slabašnim šapatom ranjenog čovjeka, ustao i krenuo prema Opheliji koja se, nakon što ga je ugledala, osmjehnula osmijehom koji je Charlesu u trenu zavidao sve emocionalne rane i izliječio sve unutarnje bolesti i strahove. „Ako je ovo sreća“, stigao je još pomisliti, „mogu odmah umrijeti.“

– Dobar dan – reče Ophelia i ponovno se nasmiješi niskom bijelih zubi.

– Ovo je za tebe… Vas – reče zbunjeno Charles i drhteći pruži ruže Opheliji.

– Oh, hvala ti. A ovo? – upita pokazujući na smeđu vrećicu. – I to je za mene?

– Ovaj… ne, zapravo, to su sjemenke za golubove.

– Ah, tako – tužno reče. – Znači, samo ruže? – reče i nasmije se.

– Ovaj, oprosti…

– Šalim se. Imam i ja nešto za tebe, ali hajdemo prvo sjesti.

– Savršeno te razumijem – reče Charles i sjeti se da se to možda ne odnosi na njega. Još je nedavno trčao sav zapišan kroz grad bježeći od doktora Stewarta.

Sjedili su na klupici jedno kraj drugo bez ijedne izgovorene riječ ili pokreta tijela. Charles je bio toliko preplašen i samo je plitko disao dok mu nije nestalo zraka pa se zakašljao dok nije pomodrio.

– Pa onda, hoćemo li nahraniti te golubove ili što? – upita Ophelia.

On izbaci iz vrećice šaku sjemenki. Golubovi se nisu dali omesti nikakvom neugodnom stidljivošću, već su u velikom broju navalili na svoj neočekivani obrok.

– Ti se uglavnom sa svime slažeš? – upita ga kroz osmijeh.

– Slažem – započne Charles pa naglo zastane. – Pa samo ako mi je u nečijem društvu ugodno.

– Misliš na društvo golubova?

– Ne na golubove, ovaj… da i na njih, ali prvenstveno na tebe.

– Dosta sigurno to tvrdiš, iako me još ne poznaješ, ali valjda ste vi pisci takvi. Vi možda znate bolje.

– Valjda – nesigurno reče Charles i pokaje se što joj je ikada rekao da je pisac.

– Kad smo već kod pisanja – nastavi Ophelia. – Evo nešto i za tebe – iz torbice izvadi olovku od crne keramike ukrašenu srebrnom drškom i srebrnim rubovima. Charles nije znao što bi rekao.

– Hvala – odluči se za najjednostavniju opciju. – Hvala ti puno, jako je lijepa.

– Za nekog tko je skoro žrtvovao svoj život samo da me vidi, to je premali poklon.

– Tko je žrtvovao svoj život? – njegova logika zaključivanja u ovakvom stanju bila je ozbiljno narušena.

– Zabavan si i to mi se sviđa, jer je smijeh ono što mi najviše treba.

– Hvala – zadovoljno reče Charles, sretan što joj je uspio dati ono što joj treba.

– Dugo si u domu? – upita ga Ophelia.

– Ne, godinu dana i shvatio sam da je to ugodna promjena nakon svega što sam prošao u životu. Ti?

– Dvije godine. Prva je još bila kakva-takva, a druga je katastrofa – reče Ophelia i osmijeh nestane s njena lica.

– Žao mi je što to čujem.

– Proći će i to – reče i nasmiješi se. – Nego, zašto bi samo ptičje proždrljivice jele? I ja sam gladna. Hoćemo li ići nešto pojesti?

– Slažem se… ovaj, da! Može, tu blizu ima restorana, valjda je neki od njih dobar – reče i ustane, pruživši ruku Opheliji.

Ušli su u restoran znakovitog imena 1st Date i izazvali veliku pozornost ostalih gostiju kao najstariji potencijalni par u restoranu. Ako je to i primijetio, Charles jednostavno nije registrirao. Nije se mogao usredotočiti ni na što i to ga je izluđivalo. Stalno je strepio od neke pogreške zbog čega je od željenog samopouzdanja pružao upravo suprotni dojam.

– Dobar dan – reče mlada konobarica srednjeg rasta i smeđe kose zavezane u konjski rep. Njezin naglasak odavao je slavensku pripadnost. Charles pogleda u pločicu s imenom i pročita ime Kata.

– Izvolite? – upita Kata.

– Dobar dan i vama – pristojno odgovori Ophelia dok je Charles i dalje gledao u pločicu s imenom.

– Stol za dvoje, pretpostavljam?

– Odmah ću vas odvesti – Kata im pokaže put prema stolu koji se nalazio tik do velikog prozora s pogledom na sivu i užurbanu glavnu ulicu. – Izvolite.

– Hvala vam najljepša – ljubazno doda Charles i izvuče stolicu Opheliji, a onda i sam sjedne nasuprot njoj.

– Lijepo je ovdje, sviđa mi se. Tebi?

– Je, lijepo je. Oprosti, ali moram na WC – Charles brzo ustane i udalji se od stola. Nije stvarno imao potrebu, već se išao umiti i pokušati se koncentrirati. Iako je do sada sve išlo prilično dobro, Charles je umislio da je katastrofalno.

– Oprosti – reče Charles.

– Naručila sam nam dva whiskeyja. Inače ne pijem, ali vidim da bi tebi dobro došao jedan.

– Zašto? – upita.

– Pa ne znam jesi li primijetio, ali izgledaš prilično napeto. Ili se možda varam?

– Pokušao sam improvizirati, ali jednostavno nije uspjelo.

– Valjda sam previše uzbuđen – brzo to izgovori i skine sako, nespretno i nezgrapno i na trenutak mu sklizne iz ruku, a iz prednjeg džepa na stol padne kutija Viagre. Kata, koja je upravo pristizala stolu, počne se smijati i nešto glasno reče na nekom od slavenskih jezika što je uspjelo nasmijati i konobara na šanku.

– Ovo nije moje – brzo reče Charles.

– Ne, ispalo je iz mog džepa – reče Ophelia kroz smijeh.

– Ne, zaista.

– Vidim da si poprilično uzbuđen zbog mene – reče Ophelia.

– To je za Wilsona, onog mog prijatelja. Vidjela si ga jučer.

Charles brzo spremi Viagru. „Wilsone, ti si mrtav čovjek“, imao je taman vremena pomisliti. – Oprosti – reče Charles.

– Sve je u redu.

– Ali želim objasniti – reče Charles i započne priču o Wilsonu i Olivi, što mu je konačno pomoglo da se malo opusti. Sve je istresao iz sebe, sve što se dogodilo otkad je Oliva stigla u dom. Ophelia se nije prestajala smijati i Charlesa to dodatno ohrabri. Što više, toliko se glasno smijala da je izazvala zavist kod mlađih gošća čiji se pratioci i nisu pokazali nekim zabavljačima.

– A ja sam pomislila da ste ti i Oliva par – kroz smijeh i suze reče Ophelia.

– Ma ne, ne – reče s gađenjem Charles. – Oliva je bila tu da te učini ljubomornom.

Ubrzo je Kata donijela hranu: zelene rezance s plodovima mora za Opheliju, a za Charlesa svinjski odrezak s krumpirom, što je bilo i Katino omiljeno jelo, barem je tako tvrdila.

– Hvala ti na divnom popodnevnu – reče Ophelia.

– Toliko sam te želio vidjeti da bih učinio i puno više da bih to dobio – pocrveni i spusti pogled. Ona ga preko stola uhvati za ruku i kroz njega prođu milijuni sitnih trnaca ugode.

– Sada znam da sam dobar život spasila.

– Moj je život sada u tvojim rukama – reče Charles. – Znaš kako to ide… – nasmije se.

– Ti si uvijek bio ovako sam ili?

– Da – odgovori i ponovno pogleda u pod. – Ali želim to promijeniti.

– Jesi li svjestan situacije i obaveza koje dolaze kada se s nekim vežeš?

– Pa i ne, ali ti mogu obećati da ću se truditi.

– Onda dobro – reče Ophelia i nasmije se. – Želiš li još malo prošetati?

– Slažem se – reče Charles odlučno kroz smijeh.

Njihove ruke razdvojile su se jedino dok su se oblačili i izlazili iz restorana, potom su se ponovno spojile, prstiju isprepletenih poput dječice kada prolazi pored uklete kuće.

– Ja… nisam uvijek bila sama. Moj suprug Max preminuo je prije desetak godina, ali razveli smo se mnogo prije. Nismo imali lijep zajednički život, ali smo na svijet donijeli prelijepu kćer Lauru… – Ophelia zastane.

– Gdje je sada Laura?

– Nisam sigurna – tužno odgovori Ophelia. – Već godinama ne priča sa mnom i ne dozvoljava mi da vidim unuku Sharon. Ophelia zaplače. Charles je zagrli i ona počne plakati još više.

– Ja… – reče Charles – ja ću ti pomoći da ih ponovno vidiš, i bit ću uz tebe – reče, a Ophelia ga zagrli još snažnije. Kada je zagrljaj malo popustio, pogledali su se, a trenutak kasnije usne su se spojile u poljubac. Nakon poljupca zagrlili su se još jače i strastvenije dok su se u pozadini, na rijeci, patke glasale svojim jezikom, a gore na nebu tamni oblaci gromom najavili svoju sve bližu prisutnost.

– Oprosti što sam se rasplakala.

– Ako mi je to pomoglo da te poljubim, a mislim da jest, sve u redu.

Još su tako šetali kojih pola sata, uglavnom šuteći, zamišljeni, ali zadovoljni. Ruke su im bile čvrsto spojene, a gdjegod bi se i zagrlili.

– Ti si dobra osoba – reče Ophelia.

– Nedavno samo još bio nepodnošljiv i, zapravo, ne znam čime sam zaslužio što sam sada ovdje u tvom zagrljaju.

– Ne vjerujem ti, ali želim da mi sve ispričaš.

– Hoću jednom, samo ne danas, ne želim sve pokvariti.

Večer se spustila brže nego su očekivali. Charles je Opheliju dopratio do autobusne stanice.

– Mislim da je bolje da se još neko vrijeme ne pojavljuješ blizu Orange Housea.

– Ako ti tako želiš, ali moraš znati da me nije strah.

– Znam da nije, ali ne želim pokvariti ovaj dan.

Usne im se ponovno spoje.

– Vidimo se sutra?

– Isto vrijeme, isto mjesto?

– Dogovoreno! – reče Ophelia i uđe u autobus.

– Ugodna vožnja i slatki snovi! – vikne joj Charles.

– I tebi slatki snovi! – odgovori Ophelia i vrata autobuse se zatvore, a Charles sumanuto počne mahati kao da je neće vidjeti stoljećima.

Odjednom je bio prazan kao da mu je netko iščupao sve vitalne organe, osim srca koje je boljelo i mozga koji je proizvodio osjećaj tuge.

Sretan sam što sam živ, i ponosan što sam se uspio promijeniti“, pomislio je. Nije se više ljutio ni na koga, želio je svima pokazati svoju sreću, ali na ulici gotovo i nije bilo nikoga. Kiša je počela rominjati, a mrak se spustio brzinom svjetlosti. Sjedio je sam na autobusnoj stanici, a nešto kasnije sjedio je sam i u autobusu. Razmišljao je o današnjem danu. „Najsretnijem danu mog života“, pomislio je. „’Slatki snovi’ – poručila mi je“.