Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA PRVA

 

„Jebena priroda“, opsuje, „uopće se ne čudim što je čovječanstvo pokušava uništiti.“ Glasno je hraknuo, još uvijek zanesen mislima, i ispljunuo žutozeleni izbljuvak na mokru travu koja se prostirala s obje strane šljunčanog puta kojim je trčao. Ljudi najčešće bježe od snijega i sklanjaju se od njegove hladnoće u toplinu svojih skloništa. Ali ne i Charles. On je upravo u čistoći i bjelini snijega vidio spas, stoga je uporno trčao prema savršenim ledenim kristalima koje je vjetar otpuhivao dalje od njega.

Iza sebe je začuo ledeni huk, ne onaj zimskog vjetra, nego nečeg još hladnijeg što svakako nije zvučalo obećavajuće. Taj ledeni huk, koji je imitirao zvuk metalne oštrice dok siječe sve pred sobom, od trave pa do samog zraka i surove realnosti, kao da je dopirao sa svih strana svijeta. Kako se približavao, zvuk je ispunjavao golemi prostor okružujući Charlesa sve dok više ništa drugo i nije mogao čuti.

Od jeze i straha počne se tresti cijelim svojim tijelom koje je već prešlo šezdeset i sedam godina. Nošen strahom, potrči poput dječarca. Lijeva-desna, lijeva-desna… još je više ubrzao sve dok ga lijeva noga nije izdala. Spotaknuo se i pao na nimalo mekan niti udoban šljunak.

– Jebena lijeva, prokletnica! – vikao je obraćajući se svojoj nozi. – Izdajnice! Trebao sam te amputirati u mladosti. U Charlesovom se umu pojavi slika njega samog dok nestrpljivo stoji pred bolničkim šalterom i zbunjenoj sestri daruje svoju lijevu nogu. Pridigao je svoje bolno i izgrebano tijelo koje ga je, s lijevom nogom kao predvodnicom, polako izdavalo. Sada se, uz nepoznatog progonitelja, morao boriti i s pobunom vlastitoga tijela.

– Samo da se domognem snijega – rekao je sebi u bradu. Iz nekog razloga, smatrao je da će mu snijeg i njegova bjelina pružiti barem privremeni spas. Tome se nadao, ali nada i realnost ne plešu uvijek istim ritmom.

Njegovo još uvijek snažno, ali ipak godinama istrošeno i staro tijelo, drhtalo je u ritmu panike i gole prestravljenosti poput mladog vojnika u prvoj bitci. Metalni huk približavao se svojim sablasnim i hladnim prisustvom, neprirodnim poput snježne oluje u tropima.

– A, jebi ga… – reče hrapavim, zadihanim glasom. – Prije ili poslije…

Polagano je okrenuo glavu. Vratne mu žile zaškripe poput istrošenih šarki. Nad krošnjama drveća nadvilo se sivilo sumraka, a nad nedalekom šumom noć je već dominirala svojom prozračnom, istovremeno gustom tminom. Negdje na polovici puta između šume i Charlesa trčala je spodoba u crnom. Lice joj nije mogao vidjeti jer je bilo skriveno crnom kukuljicom, ali jedan, oku ne baš ugodan detalj, dao je naslutiti njene crte lica – nije ih imala; mogao je vidjeti samo obrise gole lubanje. S licem ili bez, spodoba je u desnoj ruci nosila kosu koja je proizvodila taj jezivi metalni huk.

Smrt se poput iskusnog etiopijskog maratonca približavala Charlesu koji se, utažene znatiželje, još brže zaputio ka snijegu.

– Snijeg! Oh, da… snijeg – ponavljao je poput mantre, kroz uzdahe pokušavajući ugrabiti čim više zraka koji je nestajao u metalnom huku.

Njenom blizinom jačao je i metalni huk, kao i hladnoća, kao i strah koji se probijao do koštane srži, čak i one mentalne. Sve je oko Charlesa trenutno bilo veliko i ljepljivo. Ponovno je zastao, snaga ga je izdala i nije mogao dalje.

„Ako nastavim“, pomislio je, „samo ću smrti učiniti uslugu.“ Srce mu je udaralo poput crkvenog zvona čije konope poteže svećenik nakon mlade mise, još opijen od vina. Huuuuk – smrt se približavala, a Charles ju je promatrao. U nedostatku boljeg rješenja, pribjegao je onom iskonskom. Zgrabio je u hrapave dlanove par povećih kamena sa šljunčanog puta i krenuo je njima gađati, ali nažalost po njega, niti jedan nije pogodio cilj. Smrt je predvidjela njegov očajnički potez i počela trčati u cik-cak linijama, malo lijevo, malo desno, ali i dalje prema Charlesu, sve dok mu se nije približila na svega nekoliko nebitnih metara. „Čudno je to“, pomislio je, „kada se metri pretvore u najbitnije sekunde života, kada si svakim metrom kojim se udaljavaš, zapravo, produžuješ život. Metri se dijele na decimetre pa konačno i milimetre sve dok jednostavno (ne)staneš.“

Hladni, metalni huk sada je bio jači no ikad, smrt je zamahnula kosom i…

Charles se probudio mokar, ne od znoja, već mokraće. Otvorio je oči i prva stvar koju je ugledao bio je izrazito bijeli strop iznad njega, što ga u prvom trenutku podsjeti na mramornu nadgrobnu ploču. Naglo je okrenuo glavu u pravcu prozora i ugledao jutarnje sunčeve zrake kako se stidljivo probijaju u unutrašnjost sobe. Drvo koje se nalazilo ispred prozora bacalo je sjene svojih grana na bijeli zid sobe broj 24, staračkog doma Verona, u kojoj su obitavali Charles i njegov cimer Max.

Na zidu sobe ugleda sjenu vrapca ili slavuja (ili pak neke druge ptice, bilo je teško reći) i u toj pernatoj životinjici, sinonimu za slobodu, Charles pronađe barem privremenu utjehu. Međutim, trebalo se pozabaviti drugim problemom, onim natopljenih gaća. Charles je često imao mokra buđenja iako se trudio da ne konzumira nikakvu tekućinu nakon 18 sati. Unatoč tome uredno se nakon svakog noćnog susreta s dotičnom gospodičnom olakšao za barem litru mokraće. Kao da posjeduje neiscrpnu zalihu pišaline.

– Mogao bih je pakirati u boce i prodavati ostalim stanarima doma kao najnoviji lijek za reumu. Ionako su stari i smrde, njima je svejedno.

Pogledao je na sat s likom Pere Kojota Genija na istrošenom noćnom ormariću koji je izgledom više pripadao nekoj poljskoj bolnici u vrijeme Prvog svjetskog rata, nego de luxe staračkom domu Verona. Da su de luxe bile samo prazne riječi na papiru, znali su svi osim ravnatelja koji ih je jednostavno obožavao koristiti u svakoj prilici. Njemu je sve bilo de luxe. Od podruma pa do krova, sve je bilo de luxe u de luxe staračkom domu Verona. Krevet u kojem je Charles ležao bio je izrađen od de luxe ruzinavog željeza, a kao potpora madracu služila su trula ormarska vrata skinuta s de luxe Charlesovog ormara. Da stvar bude još gora, čak je izgovarao tu frazu na potpuno pogrešan i iritantan način. Iz njegovih usta je to zvučalo otprilike kao „deee luheeee“! Užas. „Vjerojatno mu je i vlastito govno de luxe, ako ga posere na de luxe toaletu u de luxe staračkom domu Verona“, pomisli Charles i brzo izbije iz glave de luxe govnastog ravnatelja te vrati pogled na starog dobrog kojota koji je sada pokazivao 8 i 30.

Do prve vizite napornih dadilja u jednoličnim uniformama s dizajnerskim potpisom Majke Tereze, imao je još pola sata. Sasvim dovoljno vremena da obavi ono što se obaviti mora. Charles, prgav i ponosan kakav je bio, nikako nije mogao dopustiti da ga netko uhvati zapišanog poput derišta, zato je osmislio plan koji se već nekoliko puta pokazao uspješnim.

Prvo je trebalo provjeriti načinjenu štetu. Plahta je u središnjem dijelu bila natopljena kao voćka poslije kiše, donji dio pidžame u predjelu prepona bio označen mokrim lukom, a gaće da ne spominjemo. Brzo je ustao i krenuo prema ulaznim vratima sobe, tek tako, za svaki slučaj, iako je iz svog boravka u ovoj rupi (iz nekog razloga nazvanoj Verona) znao da nikada, ama baš nikada, „negodovateljice“ nisu uranile. Tiho je otvorio vrata sobe. Ne zbog obazrivosti prema svom usnulom cimeru Maxu, jer je taj pajac spavao otkad je Charles došao u dom, već zbog još uvijek prisutnog osjećaja straha spram crne maratonke iz noćne more koji je ostao visiti kao memorijabilija iz nekog od svjetskih ratova. Sjećanje na san još je odzvanjalo prostorima njegove svijesti, a metalni huk kose kao da mu se urezao u mozak. S druge strane vrata nije ugledao smrt, već dobro poznat prizor pustog hodnika čiji je sivi mramorni de luxe pod bliještao svojom čistoćom. Negdje desno od sobe 24 čulo se glasno hrkanje nekoga tko očito nije imao problema s noćnim morama. Charles uzdahne od olakšanja, zatvori vrata i krene u realizaciju svog savršenog plana.

Lagani propuh, koji je uvijek strujao hodnikom i na trenutak ga osvježio, brzo je zamijenio vonj ustajale mokraće i prdeža dvojice cimera. Prvi je Charlesov poriv bio da otvori prozor i pusti malo kasnoljetne jutarnje svježine, ali ubrzo shvati da to nije najbolja ideja unatoč smradu. Zbog njegovog plana bolje je da negodovateljice misle kako nije ustajao iz kreveta.

Jedna od prednosti de luxe staračkog doma bila je u tome što su sve sobe, uključujući i inventar, bile identične. Svaki krevet u svakoj sobi bio je isti. Zašto? Navodno su time sprječavali eventualnu ljubomoru i zavist koje su u poznim godinama itekako prisutne, a problemi s cijenom boravka time su svedeni na najnižu moguću razinu. Ovako su automatski svi jednako de luxe sretni koliko se može biti u mjestu kao što je starački dom. Kako je to ipak de luxe starački dom, ravnatelj je išao u takve krajnosti da su čak i pidžame bile iste (naravno, za one nesretnike koji nisu imali za vlastite), a kako niti Charles niti Max nisu imali nikoga od uže (Charles čak niti šire) obitelji koji bi ih posjećivali i donosili im poklone i pidžame, obojica su uvijek bili u tamnozelenim de luxe pidžamama s oznakama staračkog doma Verona. Samo su im još nedostajali brojevi pa da izgledaju poput pravih zatvorenika. Al’ u svakom nedostatku treba pronaći prednost, a Charles je u tome bio velemajstor.

Najprije se tiho približio svom nikad budnom cimeru i lagano ga protresao. Kako nije bilo popratne reakcije u obliku buđenja, lagano približi svoje usne Maxovom uhu i polutiho zafućka. Kako niti to nije davalo nikakvog efekta, on se prebaci na sljedeću razinu svog plana. Prvo je sklonio prekrivač s Maxa i svukao mu donji dio pidžame zajedno s gaćicama. Tada shvati zašto Max stalno spava. Njegov je dragi cimer imao erekciju. I to kakvu erekciju, kao da se nalazi među deset mladih Šveđanki na nudističkoj plaži. Charles, koji erekciju nije doživio duže vrijeme, zapita se stoji li njegov mišonja tako uspravno dok on sanja. Nakon što je na pod odložio Maxove gaćice i donji dio pidžame, polako dogura svoj mokri krevet pokraj Maxovog i nježno, što je nježnije mogao, prebaci Maxa na svoj pišalinom natopljeni madrac. Nadao se da se Max neće baš sad odlučiti probuditi ili još gore prdnuti, ali ništa se od toga nije dogodilo. Max je i dalje mirno spavao, s erekcijom napaljenog magarca.

Nakon što se presvukao u Maxovu pidžamu i navukao njegove smrdljive, ali ipak suhe gaćice, Charles odgura Maxov suhi krevet na mjesto gdje je do maloprije stajao njegov, a Maxa, u zapišanom krevetu, vrati na njegovo mjesto, nakon što ga je prethodno obukao u svoje zapišane gaćice i pidžamu. Brzo se zavukao u suhu i zagrijanu posteljinu, okrenuo se prema prozoru i pustio da ga pogled na ranojutarnje sunce odvede mislima daleko, na neko drugo mjesto. Zatvorio je oči i počeo razmišljati o prošlosti.

Uvijek je razmišljao o prošlosti jer budućnost više nije imala smisla. Činjenica je bila da niti njegova prošlost nije imala nikakvu vrijednost, ali u nedostatku boljeg rješenja, razmišljao je o prošlosti i o svim lijepim stvarima koje je mogao učiniti, a nije. Zapravo, Charles se nije mogao sjetiti niti jedne lijepe stvari koju je napravio. Njegovo je sjećanje bilo jedna velika hrpa ružnih trenutaka i iz te ružne gomile uspomena nije mogao izvući niti jednu lijepu. Možda poneku zabavnu, na pomalo morbidan način, ali nikako lijepu. Često je tako, što iz dosade, što iz osjećaja žaljenja (iako taj osjećaj nikada nije priznavao) boravio u svojim mislima koje su mu uglavnom reflektirale doživljaje iz prošlosti.

Ponekad je imao osjećaj da mu je mozak jedna velika, prazna kino-dvorana u kojoj mu na velikom bijelom platnu vlastita kuja od savjesti projicira samo horor filmove. U ovom koji se trenutno vrtio, vrištali su oni koji su na bilo koji način bili povezani s Charlesom.

Sam Charles vrištao je samo jednom i to prilikom svog rođenja. Prema priči roditelja vrisak je bio toliko snažan i zastrašujući da vjerojatno još i danas odzvanja kutevima rađaonice. Kao da je zapamtio vrisak, život je posvetio misiji da i drugi oko njega vrište identičnim intenzitetom. To prokletstvo i manu (Charles je to smatrao darom i vrlinom) stekao je valjda rođenjem, iako je strog katolički odgoj zasigurno pripomogao u kreiranju Charlesove persone. Bilo je tu raznih epizoda, od njegovog rođenja (kada je još bio relativno mirno i zlatno dijete) do ranog djetinjstva kada je već naveliko tukao svoju mlađu sestru Theresu samo jer je mlađa i jer je to mogao, pa zatim kasnog djetinjstva kada je zapalio spavaću sobu svojih roditelja (mama mu je tada zadobila opekline od kojih se nikada nije potpuno oporavila), sve do školskih dana u kojima je bio uvjerljivo najgori učenik. Jednom je kao tinejdžer u misno vino stavio tucet tableta za spavanje tako da se svećenik onesvijestio prije završetka mise i završio u bolnici na ispumpavanju. Vjernici su ostali šokirani, Charles naravno izgnan iz crkve, zauvijek proklet od šokiranih vjernika, a svećenik se nakon oporavka odrekao mantije i vjere, pobjegao u Aziju i tamo oženio Tajlanđanku duplo mlađu od njega, napravio petoro djece i umro na prilično bizaran način – od nedostatka sna. Sve se to nastavlja s epizodama njegovog besciljnog tumaranja po raznim gradovima u potrazi za raznim nestalnim poslovima, pa sve do danas i staračkog doma Verona te zapišane epizode s cimerom Maxom kao glavnom žrtvom. Ove epizode, koje su se odigravale u njegovom umu, polako zamjeni lagani drijemež pa zatim ponovno nemiran san, ali ovog puta glavni junak nije bila smrt već klaun obučen u svećenika koji lovi i jede starce, a maloj je djeci omiljena igračka. Charlesa su iz tog nemirnog psihodeličnog sna u javu vratile njegovateljice koje su došle u jutarnju vizitu.

– Dobro jutro – reče jedna od njih, Charles još nije otvorio oči pa nije znao točno koja.

– Mokro jutro – odgovori druga. – Ovaj pajac ovdje ponovno je zapišao sve oko sebe.

– Pizda im materina – taktično će prva. – Gori su od male djece.

– Dobro jutro želim i vama – posprdno reče Charles, na što ga obje njegovateljice samo blijedo pogledaju.

– Jeste li i vi možda mokrili u krevet – upita starija od njih, iako im je točnu dob zaista bilo teško odrediti. Sve su nosile identične svijetloplave odore i kape šilterice s uvezenim purpurnim slovom V. Charles se isprva trudio zapamtiti njihova imena, ali nakon nekog vremena shvatio je da su sve one iste po ponašanju, namrgođene i njurgave, a sad mu se sve čine i fizički slične.

– Ja još uvijek znam gdje se nalazi WC-školjka. Sjetim se toga svaki put kad pomislim na vas – odrješito će Charles.

– Ti bezobrazni, stari magarče! – reče mu njegovateljica broj 2.

– Nema te uvrede koju ja već nisam čuo – reče pa ustane iz kreveta i krene prema vratima sobe.

– A što se tiče mog prijatelja Maxa, molim vas da budete nježne prema njemu jer bi vas, u protivnom, jednog jutra mogla dočekati i kakica koja, vjerujte mi, najslađe miriše kada izađe iz 60 i nešto godišnjaka – reče i zaputi se dugačkim hodnikom prema kupaonici. Iz sobe je sada začuo smijeh. Vjerojatno su njegovateljice primijetile Maxovu erekciju.

Krenuo je prema zajedničkoj kupaonici, iako tamo nije imao što raditi, budući da se već ispraznio u krevet, a zube ionako nema. Charles uđe u kupaonicu, zaputi se prema prozoru pa se zagleda u panoramu grada Londonderryija ili za neke samo Derryija.

Verona se nalazila u istočnom, pretežno katoličkom dijelu grada i to na brežuljku popularno zvanom Posljednji uspon pa se s prozora pružao pogled na gotovo čitav grad i njegove podjele. Kada je riječ o Londonderryu, prvenstveno se misli na vjerske, a tek onda planske i geografske podjele. Lijep je to grad, čak je i vječno kritičan Charles morao to priznati, iako je u njemu tek tri godine od čega je jednu proveo u Veroni.

Charles duboko uzdahne. Sam spomen protjecanja vremena bio mu je psihički teret i smetnja, nešto poput stalne upale nožnih mišića. Starost, nužna poput zraka, poželjna poput tumora na mozgu. Al’ svemu jednom dođe kraj. Tada zora svane na zapadu života i odjednom se čini da se sve moglo odigrati drugačije.

Pogled mu se zaustavio na plavoj crti koja se protezala kroz grad, na rijeci Foyle čija se plava vodena nit ljeskala na sve jačem suncu, stvarajući tako privid ljepote i mirnoće.

Grad je već bio budan i užurban. Automobili su prolazili ulicama, djeca su išla u školu svojim uvijek bezbrižnim i skakutavim hodom dok su odrasli izgubljeno tumarali za svojim poslovima i obvezama.

U kupaonicu uđe jedan od Charlesovih vršnjaka. Umjesto pozdrava glasno prdne. Charles se okrene i ugleda sijedog i zdepastog starca s démodé brčićima u stilu najstrastvenijih alpskih ljubitelja jodlanja. Njegova de luxe pidžama jedva je pokrivala njegov trbuh, a dugmad pidžame na tom je dijelu odavno već rekla zbogom. Pružao se pogled na starčev pupak veličine kratera na mjesecu. Starac se nasmije i pokaže svoja preostala četiri zuba zagasitosive boje. Estetski gledano to i nije bila lijepa slika, ali još su ga uvijek dobro služili koliko se dalo zaključiti prema njegovoj tjelesnoj konstrukciji. Charles samo kratko mahne rukom i nastavi gledati kroz prozor.

Kada se vratio u sobu, njegovateljice su već otišle, ostavivši Maxa suhog i svježeg. Sa sebe je skinuo Maxovu pidžamu i obukao svoje jedino smeđe odijelo od tvida u kombinaciji s tamnoplavom kariranom košuljom. Odraz u ogledalu odavao je 183 centimetra visokog starca s proćelavom, sijedom kosom, izrazito plavih očiju i velikog nosa. Njegovo blijedo lice uspjelo je skriti dobar dio bora, ali i ovaj vidljivi davao je prilično jasnu predodžbu o starosti ponosnog vlasnika. Iako je svojim izgledom ozbiljno brisao granicu između beskućnika i klauna, s primjesama zlog goblina, Charlesu to očito nije predstavljalo problem. Pohvali samog sebe i živahno napusti sobu pa se zaputi prema gradu i prvoj sunčanoj terasi na kojoj će popiti veliku šalicu kave.