Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA SEDAMNAESTA

 

Prije nego li je napustio sobu, sakrio je mokraćom natopljenu pidžamu i posteljinu ispod kreveta. Dok se ustajao iz klečećeg položaja, oslanjajući se o krevet, primijeti da je ladica noćnog ormarića otvorena. Bio je siguran da ju je zatvorio nakon Wilsonovog noćnog posjeta. Zaviri unutra i primijeti da nešto nedostaje – Viagre više nije bilo.

– Wilsone, jebem li ti sve na svijetu! – ljutito izgovori naglas. „Dobro, sve osim Olive“, pomisli i izjuri u hodnik gdje ga je dočekao neponovljivi prizor.

Wilson je ležao na podu, potpuno gol i previjao se vrišteći, rukama pokrivajući međunožje, a kroz prste mu je curila krv. Pokraj njega je stajala Oliva u svom kožnom korzetu, a u ruci je držala drobilicu za orahe. Okupljeni stanari, svi pokretni i neki manje, bili su podijeljeni u svojim reakcijama: neki su izbezumljeno vrištali, dok su se ostali smijali.

– Charles, prijatelju – promucao je Wilson. – Pomozi mi, molim te.

Charles, koji je na trenutak zaboravio da se ljuti na Wilsona zbog Viagre, sagne se i upita: – Pa, dobro, Wilsone, što se dogodilo? – zabrinuto upita Charles.

– Neće da se spusti!!! Popio sam sve Viagre!

– Nevjerojatno!

– Ali kako ću pišati? Ja jednostavno ne mogu ovako živjeti – reče i zaplače.

– Prijatelju, djelovanje tablete će sigurno proći, ali zašto krvariš?

– Zbog Olive – promuca Wilson.

– Nemoguće da Oliva ima menstruaciju?! – zbunjeno reče Charles.

– Ma nema menstruaciju, nego drobilicu!

– Oliva! – drekne Charles. – Što si uradila?

– Pokušala sam mu ga malo stisnuti, znaš da se skupi.

– Glupačo, pa nisu to orasi, da ih drobiš!

– Prijatelju, ne razgovaraj tako s mojom zaručnicom!

– Ma jebala te zaručnica!

– Već jesam, već jesam! – kroz smijeh će Oliva.

– Sljedeći put se posluži motornom pilom – ljutito nadoda Charles.

– Ili jednostavnije sjekirom! – ubacila se Martha, koja se ludo i nezaboravno zabavljala. – Panj i ne zaslužuje bolje.

– Prijatelju – promuca Wilson. – Jel’ stiže doktor?

– Evo ga, dolazi – reče Martha i brzo se probije u prvi red do Charlesa kako bi imala bolji uvid u cijeli događaj.

– Mjesta, mjesta – vikao je doktor Steve Stevens, noseći u svojoj sijedoj bradi tragove prekinutog doručka, kajgane i komadića slanine. – Auu! – reče doktor, ugledavši Wilsona. – Auuu! – reče kada je pogled skrenuo na Olivu u kožnom korzetu.

– Doktore, prestanite se iščuđavati i pomognite Wilsonu, vidite da krvari!

– Auu! – reče Stevens i nastavi:

– Jao! – zajauče Wilson, iako ga doktor još nije ni taknuo.

Charles se malo odmakne od sve te zbrke i ugleda upravitelja kako trči u pratnji pravih doktora koji su po dolasku udaljili doktora Stevea i rastjerali znatiželjnu gerijatriju s hodnika. Wilsona su polegli na nosila i žurno odveli u bolnicu. Charles, koji se u međuvremenu vratio u sobu, gledao je kako se kola hitne pomoći udaljavaju i brzo nestaju u jutarnjoj magli. Oliva, Martha i upravitelj utrpali su se u službeni Fiat Uno. „Vjerojatno idu u bolnicu“, pomisli Charles, „mogao bih i ja otići do Wilsona, tek je 10 i pol, a dobro bi mi došlo da ubijem vrijeme.“ Charles zapali cigaretu i napravi plan. Baci još jedan kratki pogled na maglovito jutro pa se odjene i napusti sobu.

Brzo je stigao autobusom do centra te se zaputi u robnu kuću. Nakon svih ovih godina Charles je odlučio kupiti novo odijelo jer sada se situacija iz temelja promijenila. On je sada volio i brinuo se za nekoga. Prvi preduvjet, kojim bi nesmetano to činio, bio je voljeti i brinuti se o sebi. Prije nego je otišao u robnu kuću, sjeo je u jedan mali kafić na doručak. Zbog Wilsona je propustio doručak i bio je gladan. Naručio je sendvič s pršutom i sirom te veliki cappuccino i sjeo sam do prozora kako bi ponovno uživao u danu. Magla je gotovo bila poražena sve jačom najezdom sunčevih zraka i dan je postajao sve topliji.

U robnoj kući vladala je gužva i to ga na trenutak obeshrabri, no svejedno odluči nastaviti sa svojim planom pa krene lutati pokraj šarenih izloga, probijajući se i izmičući ljudima koji su hipnotizirani neonskim svjetlima gledali jedino u njih, nikako kuda hodaju.

– Oprostite! – reče iznervirano Charles jednoj gospođi koja ga gurnula ramenom i ne osvrnuvši se. U sljedećem je trenutku već bolno zajauknuo kada se nečije dijete zabilo glavom ravno u prepone. Dijete, curica od dvije-tri godine pala je na stražnjicu i zbunjeno pogledala svojim krupnim smeđim očima. Charles se sagne da bi je pridignuo, a ona mu reče:

– De-de – i nasmije se punim obrazima, otkrivajući tako i dva podbratka viška.

– Hej, mala – reče Charles.

– De-de – odgovori curica i prasne u smijeh. Charles je nježno primi za ruke i pridigne na noge. Pogledom potraži mamu ili tatu, ali nikoga nije ugledao.

– A gdje je ma-ma?

– Pi-pi – reče curica.

– Ah, mama je na pi-pi?

Curica zavrti glavom i nasmije se.

– Ne mama, Sara pi-pi – i pokaže na sebe.

– Ne, ne, Sara pi-pi poslije kada dođe mama – panično će Charles koji je zatomio poriv da odmah utekne te ponovno pogledom potražio Sarinu mamu.

– Sara pi-pi – reče već pomalo razdražljivo curica.

– De-de te ne može odvesti na pi-pi jer će tvoja mama misliti da sam pedofil – ozbiljno će Charles.

– Fil – ponovi Sara.

– Da, fil – potvrdi Charles i uto se pojavi Sarina mama, žena od svojih 30-ak godina, koja se trudila izgledati barem upola mlađe. Bile je odjevena u kratku traper suknju, kratku bijelu bundicu i bijele krznene čizme. Njezina duga smeđe-crvena kosa nije uspješno sakrivala sve kozmetičke preparate koje je nosila na licu poput biste od bijelog mramora.

– Sara, Sara! – viknula je i ne odveć panično dok je u rukama nosila nekoliko vrećica s oznakom DG.

– Ma-ma – reče Sara i oblim ručicama pokaže u njenom smjeru.

– Oh, tako sam se zabrinula za tebe! – pridigne Saru k sebi. – Hvala vam, gospodine…

– Charles – nadoveže se.

– Da nisi više nikada tako odlutala! Zločesta mala – reče Sari. – Oprostite i hvala vam još jednom.

– Nema na čemu – ljubazno će Charles i mahne Sari koja mu je uzvratila pozdravom i veselo počela vikati: – Fil, fil, fil, fil.

– Sara, što to pričaš? – upita je mama i sumnjičavo pogleda u Charlesa te prozbori kroz zube: – Ne približavajte se više mom djetetu, vi stari pervertitu!

– Ali, gospođo… – zbunjeno će Charles.

– Udaljite se prije nego počnem vrištati.

– Ovo je džungla! – reče glasno i pohita na prvi kat potražiti trgovinu s odijelima.

Gledao je izloge i gubio se; nakon što je dva puta prošao cijeli prvi kat, na kojem su se uglavnom nalazili butici s odjećom, odluči ući u onaj najjednostavnijeg naziva, New Man. Nije niti zakoračio, a pred njim se stvorio sredovječni prodavač tankih crnih brčića i crne kose briljantinom zalizane unatrag.

– Oh, zgodni gospodine – kaže i previše oran prodavač te se nasmije i rukom prekrije usta.

– Trebam novo odijelo – strogo i šturo reče Charles.

– E, onda ste baš na pravom mjestu – reče prodavač imenom Robin. – Ja volim kada su stvari na pravom mjestu – reče i nasmije se piskutavim tonom pokvarene trube automobila marke Yugo.

Robin ga nježno potapša po ramenu. Charlesu u hipu kroz misli proleti pomisao o mogućim spolnim i inim bolestima koje se mogu prenijeti rukom. Iako se niti jedna od njih ne prenosi na taj način, on svejedno ustukne korak unatrag.

– Pođite za mnom – okrene se na peti i zaputi prema unutrašnjosti butika, koketno hodanjem naglašavajući svoju stražnjicu, upadljivo upakiranu u uske crne traperice. – Ta-da – slavodobitno vikne Robin. – Ja bih vam od prve preporučio ovo zgodno odijelce ovdje – reče i rukom pokaže na bijelo odijelo.

– Ne, ne – gadljivo će Charles.

– Baš bi vas bilo lijepo vidjeti u njemu. A i bez njega! – reče i ponovno se zahihota.

– A ovo? – reče i pokaže na svijetloplavo odijelo s tankim crnim prugicama.

– Mislim da mi to ne bi odgovaralo.

– Ali pogledajte se samo – uzbuđeno će Robin. – Vama treba promjena – reče pretjerano naglašavajući posljednju riječ. – Pro-mje-na! – ponovi.

– Pa… a da ipak ostanemo samo na odijelu. Može ono tamo?

– Koje? – radoznalo će Robin.

– Ono tamo na lutki – pokaže na crno odijelo s bijelim prugicama.

– Pingvinsko – s negodovanjem će Robin.

– Ako sada nalikujem medvjedu, zašto ne bih pokušao s pingvinom? Oni tako zavodljivo hodaju.

– Ah, vi ste zločesti – reče tobože uvrijeđeno Robin. – Sačekajte me kod kabine.

– Moj broj je… – krene Charles.

– Što vi mislite da vas ja već nisam dobro odmjerio? Jedino ako ste htjeli reći svoj broj telefona…

– Nemam telefon! – ispali Charles.

– Pih! Pitam se imate li uopće i za odijelo – reče i udalji se. Charles je još nekoliko trenutaka ostao stajati na mjestu pa krene prema kabini broj 2.

– Evo me – veselo će Robin, trčeći s odijelom u ruci.

– Hvala – reče Charles i uđe u kabinu, a za njim uđe i Robin. – Oprostite – reče Charles. – Ali zašto ste vi unutra?

– Pa da vidim kako vam stoji. To je moj posao, sjećate se?

– Mislim da ću ipak sam provjeriti kako mi pristaje – reče najljubaznijim mogućim tonom iako bi mu radije zavrnuo vratom.

Kada je obukao novo odijelo, morao je odati priznanje Robinu. „Mjere je savršeno pogodio“, pomisli i pomakne zastor. Ispred kabine ga je čekao nitko drugi doli uvrijeđeni Robin koji, kad ga je ugledao, zaboravi na ljutnju i oduševljeno reče:

– Oh, pa vi izgledate fenomenalno. Prosto mi nešto prostruji kroz tijelo kada vas gledam!

– Ovaj, da… Trebao bih još… – započne Charles.

– Znam, znam, košulju – reče, pružajući tamno sivu košulju koja je savršeno pristajala uz odijelo.

– Sad ćete biti kompletni poput mačora u veljači – reče Robin i kreštavo se nasmije.

– Hvala – škrto će Charles i navuče zastor kabine.

Pokazalo se da je Robin opet imao pravo. Odraz u ogledalu jednostavno nije odavao istog Charlesa i on istog časa odluči baciti staro odijelo i nikada ne izlaziti iz novoga. Izašao je iz kabine i začuo Robina kako fućka za njim.

„Da mi nije ovoliko pomogao, sigurno bih ga ubio“, pomisli Charles više reda radi, nego li je zaista inzistirao na tome. Podmirio je račun, ostavio Robinu napojnicu od 10 funti pod uvjetom da ovaj baci staro odijelo.

– Ah, ti rastanci su uvijek teški – reče Robin s izrazom tuge i koketno zatrepće.

– Kako koji – nadoveže se Charles, duboko uzdahne, brzo napusti butik, a robnu kuću još brže, gotovo trkom.

„Uh, koja džungla!“, pomisli kada se konačno našao u sigurnosti glavne ulice. Pogledao je svoj odraz u izlogu poput srednjoškolca i zadovoljno se osmjehnuo. Iako je bilo hladno, pred njim je bio vedar i sunčan dan. „A sad pravac do Wilsona“, pomisli i uputi se prema glavnoj bolnici.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.