Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA SEDMA

Vrijeme u bolnici ne prolazi ništa brže niti sporije nego u staračkom domu. Dapače, osim vremenske, puno je i drugih sličnosti između tih ustanova. Redovite jutarnje vizite, zajedničke sobe i druge prostorije. Jedina je razlika što vam u bolnici serviraju hranu u krevet. „Kuhar je jednako loš, kao da je brat blizanac kuhara iz Verone“, pomisli Charles nakon večere, svog drugog dana boravka u bolnici i prvog koliko-toliko poštenog obroka. Nakon što je još jučer bio na infuziji, doktor Stewart je valjda smirio svoju osvetoljubivost, pa je odlučio zaista pomoći Charlesu. Tako da je za doručak i ručak objedovao bezukusnu kašu boje dreka s dvopekom koji je ispečen još u kamenom dobu, dok je za večeru dobio juhu i komad kuhane piletine s crnim kruhom. Nije baš luksuz, ali čovjek se nakon dva dana prisilne dijete i ne žali previše. Osjećao se bolje, a lijekovi koje je počeo piti još sinoć dali su rezultate – grčevi, kao i bolovi su u potpunosti prestali.

Jutro ga je dočekalo vedro i sunčano, a tako se i on osjećao. Zdrav i čio, zaljubljen i nekako pomlađen. Brzo se ustao iz svog bolničkog kreveta, spremio se i strpljivo sačekao jutarnju vizitu. Grčevi i bolovi bili su stvar prošlosti i Charles sretan poput dobitne srećke odskakuta do prozora i zagleda se u vedar i sunčan dan iznad Londonderrya. „Negdje u tom labirintu kuća, zgrada i ulica nalazi se i moja Ophelia“, pomisli veselo, „još malo pa ćemo se i susresti, Ophelio moja, još malo…“

Nakon što su se i medicinske sestre uvjerile da su Charlesove želučane tegobe prošlost, obje su vidno odahnule.

– Moramo još obavijestiti doktora Stewarta – reče starija sestra Mary. – To neće potrajati dugo. Sat vremena najviše.

– Nema problema – ljubazno odgovori Charles i nabaci svoj najneviniji osmijeh. – Znate, jako sam vam zahvalan, vama i posebno doktoru, pa bih mu se htio nekako odužiti. Kupio bih mu nešto za auto, ali ne znam koji auto vozi, niti koje je boje?

– Bijela Ford Fiesta. Parkirana vam je odmah nasuprot ulaza, na posebnom mjestu označenom za doktora Stewarta.

– Znači njegovo ime piše na parkirnom mjestu? – upita nevino Charles.

– Da. Budite spremni za otpust za najviše sat vremena.

– Ići ću do kantine popiti kavu, pa ću vas potražiti u vašem uredu – reče Charles.

– Dobro, ali pripazite s kavom, može vam opet izazvati probavne smetnje.

Charles eksira kavu sa šlagom i šećerom, i umalo trajno oprživši jezik koji brzo rashladi ledenom Coca-Colom. Ubrzo naruči još jednu kavu, pa još jednu, pa još jednu, tako su mu crijeva već potpuno prijetila izbacivanjem probavljene večere usred bolničke kantine.

– Vas mora da su izliječili od nekakve neizlječive bolesti ili su vam jednostavno rekli da imate još pola sata života pa vas je strah da ih ne prospavate? – upita konobar, muškarac srednjih godina, izrazitih, njegovanih crnih brkova.

– Samo sam ljubitelj kofeina, – odgovori nevino Charles.

– U vašim godinama tolika količina kofeina… – nastavi konobar. – Vi ili ne želite više nikad zaspati ili želite umrijeti.

– Jednostavno obožavam taj okus. Treba uživati u stvarima koje volite… Život je prekratak za puštanje brkova – reče i napusti kantinu.

Na pola puta do sobe grčevi su se ponovno pojavili i ovoga puta znak za uzbunu nije niti prdac uspio zaustaviti. Charles se na brzinu pozdravio sa sestrom Mary koja mu je predala njegov otpusni list, tablete i pokušala mu održati predavanje na temu što mu je sve zabranjeno jesti, ali Charles je već tjeran svojom potrebom krenuo prema sobi dok se sestrina monotona „Nemojte.. „ nabrajalica i dalje čula iz pozadine. Usput je i malo trčkarao i skakutao jer je potreba da se isprazni bila neizdrživa. Nakon što je spremio sve svoje stvari i šturo se pozdravio sa svojim sad već bivšim cimerima, uzeo je jednu crvenu vrećicu i ponovno otišao do ureda sestre Mary, iako je znao da ona više nije tamo. Nakon što se uvjerio da je ured prazan, brzo je sa sestrinog stola uzeo dva para latex rukavica, izašao iz ureda, te se zaputio kroz sivi bolnički hodnik prema WC-u. Došao je do WC-a u posljednji trenutak, malo je nedostajalo da ponovno napuni gaće. Nakon što se olakšao, navukao je prvi par rukavica i svoj je upravo ispražnjeni teret rukama prebacio u crvenu vrećicu. Skinuo je rukavice, bacio ih u školjku i potegao vodu. „Au, kava sa šlagom je ipak djelovala“, pomisli. Još jednom je otišao u sobu gdje je uzeo svoju torbu, za koju se nije niti sjećao da ju je ponio, te se zaputio kroz hodnik s torbom u jednoj i crvenom vrećicom u drugoj ruci, kada ga je zazvala sestra Mary.

– Gospodine Charles – viknula je, a Charles se „smrznuo“ na mjestu.

Smrad iz crvene vrećice se počeo pomalo širiti.

– Zvali su iz doma Verona. Žele doći po vas – reče Mary i krene prema Charlesu koji se panično počne udaljavati od nje.

– Možete im, molim vas, javiti da ću ići autobusom jer imam još obaveza u gradu. Charles se na mjestu počne meškoljiti prebacujući svoje težište čas na jednu, čas na drugu nogu, uspješno skrivajući smrdljivu vrećicu iza leđa – Jeste li dobro? – upita sestra. – Ne morate bježati, neću vam ništa – reče i nasmiješi se.

– Sve je u redu, čak štoviše, osjećam se odlično – odgovori joj i nabaci svoj najuvjerljiviji smiješak. – Samo jedva čekam izaći iz ovog mjesta.

– Da, vjerujem vam. Doviđenja i sretno – reče Mary i malo namršti nos. Valjda je smrad Charlesovog izmeta dopro do nje.

Charles i krene brzo koliko god ga noge nose. Smrad iz vrećice, sada je već i njemu postao nepodnošljiv. – Izdrži još malo – reče sebi. Nakon što je izašao iz bolnice u vedro i sunčano rujansko jutro, Charles prvo duboko uzdahne jer je od smrada već umalo izgubio svijest i zaputi se prema bolničkom parkiralištu.

Dotrajala Fiesta stajala je parkirana malo ukoso na desnu stranu i bila je izgrebana sa svih strana. „Nadam se da je Stewart bolji doktor nego vozač“, pomisli Charles i na ruke navuče drugi par latex rukavica. S desne je strane bilo jedva pola metra slobodnog prostora jer, iako se Stewart ukoso parkirao, njegov se kolega doktor Wax (plastični kirurg) svojim BMW-om, ipak, uspio parkirati unutar zadanih linija parkirnog mjesta, što je smanjilo prostor za prolazak, ali je ostalo sasvim dovoljno mjesta da se čovjek može sakriti od radoznalih pogleda. „Odlično“, pomisli, „s ove će se strane poruka vidjeti čim odluči ući u automobil.“ Charles čučne između crnog BMW-a i bijele Fieste i rukama iz crvene vrećice zagrabi šaku vlastitog izmeta. Smrad je bio nepodnošljiv pa brže-bolje prvo nagura hrpu dreka na bravu i kvaku vrata, a zatim ponovno zagrabi desnom rukom u vrećicu i drekom ispiše preko cijele lijeve strane bijele Ford Fieste: ZA TVOJ NOS!

Skine rukavice, ubaci ih u vrećicu i nogom je šutne ispod Fieste pa brzim i živahnim korakom napusti bolničko parkiralište. „Moja posljednja psina“, pomisli i duboko udahne. Ovaj uzdah nije sadržavao žaljenje ili nostalgiju. Uzdah je značio olakšanje. Ovim činom konačno je zatvorio jedno poglavlje svog života koje je trajalo 67 godina. Na redu je bilo novo poglavlje puno sreće, ljubavi i zadovoljstva, barem se tome iskreno nadao.