Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA ŠESNAESTA

U dom je stigao oko dvadeset i petnaest i odmah otišao u sobu koja je odjednom više ličila na klaustrofobičnu grobnicu nego na životni prostor u kojem je proveo godinu dana. Bio je ispunjen, emocionalno nabijen i imao je osjećaj kako će ta mračna prostorija iz njega izvući svu ljubavnu energiju.

Odluči otići na večeru. Nakon svega što mu se danas dogodilo, osjećaja straha, uzbuđenja, ukočenosti i drugih neugodnosti, apetit mu se otvorio. Uđe u blagovaonicu, glasno i veselo pozdravljajući sve oko sebe te se zaustavi pored mjesta gdje je sjedio Wilson.

– Dobar dan – reče i sjedne.

– Ma vraga je dobar – ogorčeno će Wilson. – Moram na dijetu.

– Zašto?

– Olivina naredba. Rekla mi je da sam predebeo i da izgledam očajno. I još je dodala da će me riješiti dlakavosti po tijelu, samo još nije smislila kako.

– Jednostavno – hladno će Charles. – Voskom. I to vrućim!

Wilson se zakašlje i umalo ne povrati u tanjur.

– Istina, ljubav boli, ali da će boljeti baš tako…

– Kako koja vrsta ljubavi, prijatelju, kako koja – znalački će Charles. – Nego, kupio sam ti one tablete.

– Hvala ti – uzbuđeno će Wilson. – Daj da odmah popijem jednu pa će mala onda vidjeti tko je pravi muškarac.

– Wilsone, molim te, zar ne vidiš da jedem.

– Ah, da, oprosti. A to za vosak, ti to ozbiljno?

– Najozbiljnije.

– Jebo te pas! – reče uplašeno Wilson i napusti blagovaonicu dok je Charles ostao za stolom s ogromnim smiješkom na usnama.

Nakon večere odlučio je da će otići do dnevnog boravka pogledati vijesti. Sjeo je pored Marthe koja ga, vidjevši ga nasmiješenog, odmah upita:

– Riješio si se Olive pa ti je lakše, ha, mornaru?

– Nisu ni mornari što su nekad bili.

– Kad bih barem ja bila te sreće da je se riješim. Iako, moram priznati, sada je stalno u Wilsonovoj sobi.

– Pletu ljubavno gnijezdo – cinično će Charles.

– Ma pletu ljubavno govno, senilno i impotentno.

– Ti već sve znaš?

– Zaboravio si s kim pričaš. Ipak sam ja ‘netko’ u ovom domu – važno će Martha. – Što si ti danas tako poletan?

– Konačno sam prebolio Olivu i sada se ponovno osjećam kao čovjek. Nego bolje je da krenem, Wilson će me tražiti.

– A jel’, a zašto? – radoznalo će Martha podižući obrvu.

– Kupio sam mu lijek za impotenciju pa će doći po njega – reče Charles i počne se smijati, u čemu mu se pridruži i Martha.

– Meni se čini da će Wilson poševiti jedino konjiće, ako i to uspije – reče Martha.

U sobi je bilo hladno i vlažno. Charles zatvori prozor i upali grijanje.

– Sada bi trebalo biti bolje, zar ne, Max? Max mu ne odgovori ništa. Gledao ga je neko vrijeme, a potom ponovno otvori prozor. Duboko je uzdahnuo svježi kišni zrak i zapalio cigaretu. Mislio je na Opheliju i sve što se danas zbilo među njima. Magla se večeras spustila na grad i više nije vidio svjetla grada, ali svejedno pošalje poljubac u pravcu Orange Housea. To mu je postao ritual.

– Do sutra, ljubavi – reče na glas.

– Koje ljubavi? – upita Wilson. – Ako si se opet zakačio za Olivu, znaj da je ona sada moja i…

– Rekao sam „Do sutra, ljudovi“.

– Koje ljubavi? – uporno će Wilson zaškiljivši na jedno oko.

– Nećeš nikome reći?

– Ni riječi, časna penzionerska – reče Wilson i prekriži srce.

– Ako samo zucneš, svima ću razglasiti sve o tebi i tvojoj dlakavosti, vosku, Viagri, Olivinim govnima, sve… Jel’ ti jasno?

– Aha – reče uplašeno Wilson.

– Ophelia koju si vidio jučer.

– Ona protestantkinja? Pa ti nisi normalan. Mislim, dobra je za maznuti, ali vezati se s protestantkinjom i zvati je „ljubavi“? Bljak!

– Wilsone, pazi na jezik!

– Zašto? Jel’ mi opet onako bolesno bijel?

– Ona je moja djevojka i prema njoj ćeš se odnositi s poštovanjem!

– Ja ne poštujem protestante. Ja ih mrzim!

– Tvoja stvar, a to s kim sam ja je moja stvar. Jel’ tako?

– Tako je.

– Eto, drago mi je da smo to riješili.

– I meni, sad mi daj tablete.

– Sretno – reče Charles i uzme kutijicu s Viagrom. Jedan blister s tri tablete zadrži za sebe. – Evo, ugodnu zabavu.

– Uzeo si mi ih pola? – začuđeno će Wilson.

– Da, pa i meni će sad trebati, a uostalom, ja sam ih i kupio.

– Dao bih ti ja novce, samo nemam sad.

– Ne trebaju mi tvoji novci, Wilsone.

– A trebaju ti moje tablete, ha?

– Naše tablete, Wilsone. To su od sad naše tablete.

– Nego, idem ja sad i javim ti kako je prošlo.

– Ajde, sad, i pazi gdje svršavaš – s podsmijehom će Charles.

– Zašto? – začuđeno će Wilson.

– Pa zbog djece, jebote!

– Ne brini, neću po djeci, njih ionako nema u domu.

Wilson konačno zatvori vrata.

Charles zapali još jednu cigaretu i zagleda se u maglovitu noć. Kad je završio s cigaretom, odluči da će večeras pisati pa sjedne za radni stol, uzme notes i olovku.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Moj moto bio je da je život prazna crna kutija u koju svjetlost rijetko dopire. Ključno je sada razumjeti da je tako bilo nekad. Sada više ne mislim tako. Život je…

Uto ga prekine kucanje. Charles brzo spremi notes u ladicu i vikne: – Naprijed!

Bio je to Wilson.

– Što je sad? – iznervirano će Charles. Taj Wilson bio je gori od djeteta. Dvostruko barem.

– Ne znam – odgovori Wilson.

– Dobro, Wilsone, reci mi što hoćeš?

– Ovaj… – započne. – Kako se uzimaju te tablete? Oralno ili analno?

– Pa oralno valjda, debilu, nećeš ih valjda u šupak gurati?!

– Mislio sam… ko čepiće, znaš one za probavu…

– Wilsone, jel’ moram baš sve o tebi znati?

– A tko ih uzima?

– Kako misliš tko?

– Ja ili Oliva?

– Pa jel’ se može Olivi nešto dignuti?

– Pa nema šta – skrušeno će Wilson.

– E, pa onda, šta me pitaš?!

– Pa ovaj… – zastane. – Oliva je već popila jednu.

– Ona je popila Viagru?

– Pa nije baš popila. Više ju je, kako se kaže, uzela analno.

– Molim?!

– Da bolje djeluje, tako je rekla, ali ja baš nisam siguran pa sam te došao pitati. Da li da i ja popijem jednu ili da je uguram iza?

– Pa popij je, idiote, već sam ti rekao.

– Dobro, dobro, vidim da si zbog vlastite nejebice nervozan. Ugledaj se na mene – odgovori Wilson i zalupi vratima sobe.

Charles je još neko vrijeme u nevjerici gledao prema vratima, ali konačno odluči nastaviti pisati.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

… duga i sumorna jesen, nakon koje neminovno slijedi proljeće. Samo u mom slučaju neće više biti ljeta. Pa niti jeseni. Nakon mog proljeća uslijedit će zima, ali nije me strah jer znam da će me ljubav prema Opheliji držati do samog kraja. Ljubav je proljeće života, veselo i šareno, toplo razdoblje bez kojeg ništa ne bi imalo smisla. Možda sam patetičan, ali nemojte zamjeriti zaljubljenom starcu jer ljubav ima isti učinak zaluđenosti kod mladih i kod staraca.

Oko dva ujutro u sobu mu ponovno ušeta Wilson.

– Charles, jesi budan? – prošapće. – Charles nije spavao, ali se vješto pravio.

– Što opet hoćeš? – tobože omamljeno je mrmljao.

– Upali svjetlo pa ću ti reći.

Charles ga posluša i upali lampu. Prenerazi se kad ugleda Wilsona u donjim gaćama.

– I? – upita Charles.

– Gledaš u novog Wilsona – ponosno će s osmijehom od uha do uha iza kojeg nije bilo ničega osim crne rupe.

– Pa ne bi se baš moglo reći da si novi.

– Ha, ha, ha, ha – Wilson se nasmije od srca. – Varaš se, prijatelju. Više nisam djevac!

– Pa čestitam prijatelju – nezainteresirano će Charles.

– Ove tablete su odlične. Daš mi još jednu?

– Wilsone, pretjeruješ, nemaš više 40. Srce će te, a ionako ti sada neće pomoći. Čak i ako te srce ne izda, tvoj mali prijatelj hoće, nije tableta čarobni štapić.

– A Oliva će biti razočarana. Ona nije došla do kraja, tako je rekla. Ja sam se malo previše uzbudio oko tih tableta i svega. Prvo se nije događalo ništa, ali onda odjednom sve! Rekla je da će me kastrirati ako se to još jednom ponovi.

– Previše informacija na prazan želudac. Odi u svoju sobu, Wilsone. Oliva je ionako već sigurno zaspala.

Kada je Wilson napustio sobu, s uzdahom je ugasio svjetlo i nemirno, ali uspješno usnuo.

Nova noćna mora stigla je nenajavljeno. Opet se nalazio pod snježnim nebom i bilo mu je hladno, jako hladno. Disao je, a para koja mu je izlazila iz usta i nosnica nije bila prozirna poput halje njegove pratiteljice. Charles je trčao i trčao, mislio je da više neće moći pobjeći. Okrenuo se iza sebe i nije vidio nikoga, samo šumu i dobri stari šljunčani put, ali znao je da mora bježati jer ona je bila tu negdje – Smrt je bila tu negdje, sveprisutna. „Šuma, konačno šuma“, pomislio je dok se približavao prvim krošnjama zimzelene šume i bijelom netaknutom snijegu na njezinu tlu. „Šuma, o da, šuma… i snijeg, bijeli“, iscrpljeno je ponavljao u mislima mantru i taman kad je teškim korakom kročio unutar nevidljive granice šume, iza jednog podebljeg debla iskoči Ona i prepriječi mu put svojom kosom.

– Bu! – hukne Smrt, a Charles stane ukopan. – Bu, rekla sam – ponovi Ona svojim ledenim glasom koji je na vrhovima grana stvarao ledene sige.

– Čuo sam te i prvi put – odgovori Charles glasom koji nije pripadao njemu.

– Obično se ljudi uplaše kad im netko kaže „Bu!“

– Ja nisam običan čovjek – odlučno će Charles.

– Znam to, pa samo za tako neobičnog čovjeka spremam neobičan svršetak.

– Misliš završetak jer svršetak s tobom nema baš nikakve veze.

– Ha, ha, ha. Zabavan si – nasmije se Smrt i pokaže svoje trule zube. – Bježiš negdje, ha?

– Ne, nego se rekreiram.

– Pa jasno, čovjek u tvojim godinama mora paziti na zdravlje, nikad ne znaš što ti se može dogoditi i skončati tvoj bijedan život.

– Ja sam barem živ za razliku od tebe!

– Ha, ha, pa što ti misliš zašto sam ja ovdje? – upita sada strogo Smrt.

Charles ne odgovori, već osjeti toplinu među nogama. Koliko god osjećaj bio neugodan, bi mu drago jer je to značilo da još uvijek obavlja vitalne funkcije. Znači, ipak je bio živ. Barem za sada.

– Misliš da se igram skrivača s tobom? – upita Smrt. – Odgovori! – vikne glasom koji zatrese tlo pod njihovim nogama.

– Ne, ne… – promuca Charles.

– Pogrešan odgovor – reče Smrt i ponovno se nasmije stravičnim smijehom. – Ja se igram s tobom, a ti si nesvjesno prihvatio igru. Kako zabavno! – reče pa poput male djevojčice skoči i zavrti se u zraku. – A sada bježi, bježi prije nego li te ulovim – gotovo pjevno nastavi Smrt od čega se Charles naježi i konačno probudi.

Stvaran element ove more bilo je Charlesovo mokrenje u krevet.

– Ah, ne opet! – legne na leđa mokar od znoja i pišaline. Bilo je sedam i četrdeset sedam i dan je već svanuo. Charles odluči još malo ležati u miru prije nego što će morati ponoviti prevaru za njegovateljice.

Razmišljao je o noćnoj mori. „Postaju sve realističnije i duže“, mislio je, a onda je tijek misli preuzela Ophelia i pripreme za njihov današnji sastanak. Kada je konačno odlučio ostati, ostavivši taman dovoljno vremena da se presvuče, u hodniku začuje muške i ženske vriskove. Čovjek je mogao pomisliti da nekoga kolju. Kakofonija vriske i smijeha stvarala je prilično konfuzan dojam tako da Charles nije znao čeka li ga vani smrt, napad protestanata bojnim otrovom ili nešto treće.