Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA ŠESTA

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Oči su zrcala duše, a duša je sve ono iskonsko i istinsko u nama bez obzira bilo to dobro ili loše. Ono što se u očima ugleda ne može se mjeriti niti s jednim krajolikom, umjetničkim djelom ili pak nekakvim revolucionarnim tehničkim otkrićem jer sve su to prolazne stvari. Krajolici se mijenjaju, umjetnička djela plagiraju, a tehnološka otkrića atraktivna su onoliko dugo dok netko ne izmisli nešto bolje. Duša ostaje, čak i kada vlasnika više ne bude, duša ostaje. Pritajena i prisutna u svakom kutku gdje je njen vlasnik boravio, u svakom predmetu koji je dotaknuo i u svakoj riječi koju je napisao jer duša se ne može zaboraviti.

Danas sam ugledao dva najljepša plava oka na svijetu i u njima sam vidio predivne stvari. Obično kada pogledam u svoje oči vidim tračnice. Dvije jednosmjerne željezne pruge kako se protežu naprijed. Nekada su mi se te tračnice činile beskrajnima, ali sada više ne. Tornjevi i signalna svjetla posljednje postaje već se prijeteći naziru na horizontu. Signalna svjetla crvene boje više se i ne gase, a tornjevi posljednje postaje mirno stoje. Crni u svojoj vječnosti, zauvijek strpljivi. Znam, da ću kada stanem ispod tih tornjeva ja nestati i nije mi žao zbog toga. Žao mi je što sam cijeli život prosjedio u tom vlaku puštajući da me vozi i da neuki životni skretničari upravljaju mojim putovanjem. Zašto jednostavno nisam iskočio iz tog vlaka? Istina, bilo bi mi teže i opet bi na kraju završio ispod tih tornjeva, ali… Mogao sam na posljednju postaju doći sretan i zadovoljan, znajući da sam proživio svoj život i da sam napravio mnoge stvari na koje bih bio ponosan. Ovako ću stajati ispod tornjeva sam i prazan. Pogled će mi se stalno vraćati unatrag, a natrag se ne može. „Nažalost, platili ste kartu samo u jednom smjeru“, rekao bi kondukter.

Danas sam u tim plavim očima ugledao priliku za taj kratkotrajni, ali ipak jedini skok iz vlaka. U tim plavim očima ugledao sam skretanje sa svoje zacrtane putanje i to ću skretanje iskoristiti. Iako sam svjestan da tim potezom ništa neću odgoditi jer vlak ima svoju brzinu i svoj cilj i kada strojovođa konačno zakoči tu svoju kompoziciju ja ću biti tamo na ovaj ili onaj način. Razlika je u doživljaju, odnosno proživljenom vremenu koje je ispred mene. Mogao bih ostati u vlaku i voziti se još to preostalo vrijeme i s neizmjernim žaljenjem napustiti ovaj svijet ili mogu iskočiti iz tog zacrtanog i besmislenog pravca i dalje nastaviti pješice, nadam se u pratnji dva najljepša plava oka. Pa ako i ne uspijem, barem ću znati da sam pokušao i tada kada mi karta za vožnju vlakom istekne bit ću zadovoljan.

Charles je odložio olovku više zbunjen nego zadovoljan. Bio je zadovoljan, istina, ali zbunjen otkrićem nečega što je mislio da je nemoguće. Brzo je spremio olovku i notes, bojažljivo kao da su ti predmeti odjednom za njega postali opasni. Nakon što ih je dobro spremio na dno ladice, brže je bolje legao u krevet i pokrio se pokrivačem preko glave. Stisnuo se u položaj fetusa, starog 67 godina i počeo lagano drhtati. Iako je bilo vrijeme večere, hrana je trenutno bila posljednja stvar na svijetu o kojoj bi razmišljao. Stalno je ponavljao: – To je nemoguće, to je nemoguće, to je nemoguće… Čvrsto je zatvorio oči, ali san nikako da dođe. Prevrtao se drhćući po krevetu, toliko izbezumljen nesanicom da je čak poželio i noćnu moru, samo kako bi nakratko napustio agoniju jave. Negdje pred jutro Charles je uspio zaspati, ali spavao je kratko i nemirno, a kad se probudio tiho i zabrinuto reče:

– Jebote, pa ja sam zaljubljen!

I tek što je tiho izgovorio te riječi otkrivenja, oštar zvuk lomljavine stakla prenio ga je iz ljubavnih misli. Najprije instinktivno pogleda prema Maxu, ali on je i dalje bio uigran u svoju ulogu Trnoružice. Pogledao je potom prema ulaznim vratima i nemalo se iznenadio kada je tamo ugledao Wilsona s izrazom lica šestogodišnjaka koji je napravio pizdariju.

– Wilsone, što to radiš? – upitao ga je Charles.

– Ja, ja… – reče Wilson i pokaže lijevom rukom prema prozoru. U desnoj je ruci držao neobičan predmet i instinktivno ga sakrije iza leđa. Charles pogleda prema prozoru i ugleda da stakla skoro pa i više nema u prozorskom oknu.

– Isuse, Wilsone, što si to napravio? – vikne Charles.

– Ni-ni-sam ja-a-a… – zamuca Wilson.

– Pa, nego tko je onda? Možda je Max prdnuo i razbio prozor. Wilsone, što si to napravio?

– Ni-ni-sam ja-a-a, ne-go-go pra-ra-ćka – reče Wilson i pokaže tajanstvenu drvenu praćku loše ručne izrade. – Za protestante – odlučno će Wilson. – Gađao sam pticu, ali nisam primijetio da je prozor zatvoren. Znaš vid mi je malo oslabio u zadnje vrijeme, pa…

– Oslabio je tebi mozak – ljutito će Charles. – Brzo se gubi kod ravnatelja prije negoli ja tebe razbijem – vikne Charles i krene se ustati iz kreveta što je Wilsonu bilo i više nego dovoljno da hrabro pobjegne.

– Kakav idiot – reče Charles glasno i zaputi se ka prozoru procijeniti nastalu štetu. Ubrzo su došle i negodovateljice i sada s razlogom negodovale, a nakon njih se pojavio i upravitelj iza kojeg se pokajnički skrivao Wilson koji je iz nekog razloga još uvijek bio u pidžami oslikanoj žutim i crvenim automobilima.

– Sve će biti u redu, ništa se vi ne brinite – reče upravitelj. – Majstori su već na putu s novim staklom i sve će biti riješeno u de luheeeeee kratkom vremenu – reče iritantno upravitelj i obrati se Wilsonu. – A što se vas tiče, gospodine Wilson, vjerujem kako ćete mi sada predati tu vašu igračku.

– Ali… ali, gospodine upravitelju, protestanti se mogu pojaviti i ponovno me pogoditi kamenom u glavu. Ovo je za samoobranu – reče Wilson.

– Bit će da je taj kamen učinio više štete na tvojoj glavi nego što se to moglo odmah uvidjeti – reče upravitelj.

Charles se zaputi prema kupaonici.

Kada se vratio u sobu, nered je već bio počišćen, Max je i dalje spavao, a njegovateljica mu je poručila da će majstor biti ovdje za nekih sat vremena. Sasvim dovoljno vremena da doručkuje, pomisli Charles, i iz ladice uzme svoj notes i olovku. „Danas ću pisati vani“, odluči i zaputi se prema blagovaonici gdje je pojeo gotovo sve što se nudilo. Dugo već nije imao ovako dobar apetit. Kao da su pisanje i njegovo novonastalo ljubavno stanje nekako pozitivno utjecali i na njegove fizičke potrebe. Jede dobro i zdravo i, ako se ne računa ono od jutros, već danima nije mokrio u krevet. Nakon što je doručkovao, zaputi se prema parku koji je okruživao starački dom. Sjeo je na klupicu i otvorio svoj notes te još jednom pročitao svoj jučerašnji zapis.

– Naprosto nevjerojatno – reče glasno sam sebi. Prislonio je olovku na papir s namjerom da nastavi gdje je jučer stao, ali ništa se nije dogodilo. Dugo je tako gledao u prazan papir, naprežući moždane vijuge, ali sve to nije urodilo plodom. Zamišljao je Opheliju i plave oči i grč u želudcu je postao jedna neprestana bolna konstanta koja je samo jačala svoj pritisak na njegovu nutrinu tako da se i on sam počeo grčiti. U svom tom bolnom, gotovo porođajnom transu izrodila se jedna rečenica: „ Ja sam se zaljubio u Opheliju“. Pogledao je tu rečenicu napisanu drhtavim rukopisom i tada je shvatio da on jedino može pisati kada vidi Opheliju.

Od tog saznanja bolni je grč doživio svoj vrhunac i sada je prijetio katastrofalnim i smrdljivim epilogom što ga je natjeralo da pomisli kako bol u njegovom želucu, koju je pripisivao zaljubljenosti, možda ima veze s previše hrane. Zatvorio je notes, spremio olovku u džep i trčećim se korakom zaputio prema najbližem WC-u. Trenutak olakšanja nije dugo potrajao, uskoro je morao opet trčati do WC-a, pa opet, pa opet… Bio je zaljubljen tek kratko vrijeme, a već je proklinjao taj osjećaj.

– Jebena ljubav. Prvi je put osjetim i već dušu iz sebe poserem – reče poluglasno sebi u bradu tijekom jednog od brojnih posjeta WC školjci. Bio je sada siguran da je pojeo nešto pokvareno u de luxe blagovaoni pa poniženo i uvrijeđeno, po prvi puta otkako je stanovnik Verone, zatraži liječničku pomoć.

Dežurnog doktora, Stevea Stevensa, uvijek se moglo naći u njegovoj ambulanti u sklopu staračkog doma. Da kojim slučajem nije vazda bio obučen u doktorsku bijelu kutu, mogao je komotno proći kao još jedan od senilnih staraca kakvih je u domu bilo napretek. Na pitanje zašto nikada nije otišao u mirovinu, odgovorio bi poprilično bizarno, hrapavim i drhtavim glasom: – Meni nije problem otići u mirovinu, ali užasavam se staračkih domova.

Nakon što je Stevens pregledao Charlesa mesijanski je podigao ruke u zrak i svečano objavio istrošenim glasom:

– Ovo je daleko iznad mojih moći iscjeljivanja – reče i rukama prođe kroz samovoljnu sijedu čupu od kose koja se sekundu nakon što ju je on svjesno ili nesvjesno pokušao urediti, vratila u prvobitni, anarhični položaj. – Mislim da je vrijeme da okrenemo magični broj gradske bolnice.

– Čekajte, doktore, pa… – započne Charles koji se užasavao bolesti, a još više boravka u nekoj ustanovi gdje bolesti caruju, a zaraze vrebaju iz svakog ugla.

– Ne, ne, niti riječi da čujem – reče Stevens. – Prijatelju moj, ako to ne napravimo od tebe će ostati jedino hrpa govana, a to svakako ne želimo, jel’ tako?

– Pa… – Charles je rijetko kad ostajao bez riječi, ali na ovakva proročanstva mesijanskog doktora jednostavno nije imao drugačijeg odgovora.

Službeno vozilo doma Verona, de luxe Fiat Uno iz ’88. godine prošlog stoljeća, odvezlo je Charlesa u gradsku bolnicu Londonderrya, gdje su ga odmah smjestili u zarazni odjel zajedno s ostalim žrtvama pokvarene hrane. Ironija je bila u tome što se na katu bolnice u kojem se nalazilo dvadesetak pacijenata, koji su trenutno srali barem za dvjestotinjak ljudi, nalazila jedino dva WC-a. Hodnik je bio prepun ljudi koji trpe. Njihova su lica bila zelena, oči suzne, praznog pogleda i svi su skakutali kao da plešu twist. Ubrzo im se pridružio i Charles, nekoliko puta. Na kraju je legao u svoj krevet u sobi koju je dijelio s još petoricom pacijenata istih zdravstvenih problema. Kako prestati neprestano srati? Na svu sreću, Charlesovo stanje nije bilo toliko kritično i doktor koji ga pregledao odmah po dolasku u bolnicu rekao mu je da će uz strogu dijetu i odmor bolnicu napustiti za dva dana.

Kada je konačno legao u krevet, nije imao niti volje niti želje upoznavati se sa svojim bolničkim cimerima. Halapljivo je pojeo dva dvopeka i popio gorki crni čaj, te se ubrzo sklupčao ispod pokrivača i pokušao zaspati. Bilo mu je teško, nije volio bolnice i bio je iscrpljen od tolikih odlazaka na WC. „Mislim da sam danas ispunio olimpijsku normu u utrci na pedeset metara s preponama“, pomisli Charles i malo se oraspoloži. Na kraju krajeva mogao bi ovo iskustvo iskoristiti u pisanju svoje autobiografije. „Ali prvo moram vidjeti jednu osobu. Moram vidjeti Opheliju i to će biti prva stvar koju ću napraviti kada izađem iz bolnice“, čvrsto odluči i utone u san.

Noć je bila nemirna, cijelo je vrijeme trpio bolne grčeve u crijevima i u dva je navrata odlazio na WC, ali tamo se više ništa nije događalo. „Ova bolnička hrana je toliko loša da se čak niti posrati ne može“, zaključi. Negdje pred zoru ipak utone u duboki san iz kojeg ga je vratila jutarnja vizita i poznati glas.

– Oho-ho, koga to ovdje vidimo – reče doktor čiji je nos Charlesu zaklanjao pogled na ostatak prostorije. – Uvijek sam se pitao hoćemo li se ikada ponovno sresti – nastavi nosati doktor imena Stewart.

– Neki su događaji jednostavno neizbježni – skrušeno će Charles.

– Vidim da ste nabavili novo zubalo. A po vašem kartonu mogu zaključiti da vaš kanibalizam ipak donosi neke nuspojave. Sada ste na strogoj dijeti, to znači da vas mogu pregledati bez bojazni da će te me pokušati pojesti.

– Vjerujte mi, sigurni ste – reče Charles. – Nešto tako ogavnog okusa sigurno ne bih ponovno probao.

– Da, vi starci nikada niste zadovoljni, ali ništa se vi ne brinite, ja ću se osobno pobrinuti da vi sretno i zdravo napustite ovu bolnicu – reče Stewart i nasmiješi se smiješkom hijene koja je konačno ulovila dugoočekivani plijen. – Od sada sam ja doktor koji je zadužen za vas i veselim se tome.

– I ja isto – reče Charles, stavi svoje zubalo i iskesi mu se. – Baš sam gladan.

– Doručak, ako se godinama stari dvopek može tako nazvati, stići će brzo, a u međuvremenu propisat ću Vam lijekove koji će ubrzati vaš oporavak – reče nosati Stewart i krene ka izlazu iz sobe. – Radujem se našem ponovnom susretu – reče i konačno izađe. Charles mu pokaže srednji prst, ali prekasno. Nosonja je svojim ekstremitetom već parao atmosferu bolničkog hodnika.

Doručak je zaista brzo stigao i Charles je na tome bio zahvalan jer je ponovno osjećao glad. I to kakvu glad, kao da godinama nije okusio hranu. Pojeo je dvopek kao da je riječ o deliciji iz francuskih restorana. Osjećaj privremenog zadovoljstva zbog utažene gladi brzo zamijeni ponovna mučnina i grčenje crijeva. „Možda sam ipak pretjerao s doručkom“, pomisli. Bolovi su odjednom postali toliko jaki da se morao zgrčiti na krevetu u položaj fetusa, ali i to je donijelo samo privremeno olakšanje. Medicinska sestra, zgodna stažistica smeđe kose i zelenih očiju donijela je Charlesu tablete koje mu je osobno poslao doktor Stewart. Charles koji više nije mogao trpjeti bolove, bez riječi popije dvije tablete smeđe boje i prvi psihološki efekt nakon uzimanja lijekova je bio i više nego uspješan. Bolovi, iako nisu u potpunosti prestali, primirili su se i postali koliko-toliko podnošljivi. S olakšanjem se ispruži na krevetu. „Možda onaj nosati i nije tako loš doktor“, pomisli i u svjetlu svoje metamorfoze dođe na ideju, „Možda mu se i ispričam. Nakon svega, ipak sam ja jedan starac koji će doktore trebati sve češće“, pomisli i zagleda se u isti bijeli strop kakav se nalazio i u njegovoj sobi u domu Verona. „Moram te pronaći, Ophelijo, čim napustim ovo mjesto.“ Pisanje i zaljubljenost uspjeli su zaustaviti one beskrajne projekcije ružne prošlosti i to ga je mijenjalo. Charles je to znao. Postajao je bolji čovjek u svojoj 67. godini. Zloba i mrzovolja, više nisu zauzimale prvo mjesto na njegovoj ljestvici osjećaja. Istisnula ih je ljubav. Sada, ovdje, potpuno sam u bolničkoj sobi, dok mu se crijeva još uvijek bolno grče, čvrsto je odlučio zadržati taj osjećaj koji ga čini sretnim, pod svaku cijenu. „Želim biti s Ophelijom“, odlučno pomisli. „Želim nastaviti pisati i želim…“, zapne pomalo u mislima, „Želim biti dobra osoba… „

Charles za promjenu odluči na bijelom stropu projicirati slike potencijalne budućnosti, kakvu bi želio, i ugleda sebe i Opheliju u ljubavnom zagrljaju, kako zajedno hrane golubove i nevino se smiju. Zatim ugleda Opheliju koja s izrazom neizmjerne ljubavi maramicom briše golubov izmet s Charlesovog rukava dok joj on pruža bunt ljubičica koje je skrivećki nabrao. Njezin osmijeh vječno oslikan poput Mona Lisinog dominirao je Charlesovim umom i on očaravajuće padne u još veći trans. Ugleda sebe potpuno novog i uglađenog, kako se dobro odnosi sa svim sustanarima u domu, kako pokriva Maxa kada otvori prozor, kako propušta Marthi jedino slobodno mjesto u autobusu i kako Wilsona uči gađati praćkom, dok sve to odobravaju Ophelijine plave oči.

Sve te projekcije u njegovu umu odjednom se zamrznu i zavrte poput najbržeg ringišpila na svijetu. Bol u crijevima javila se poput naglo probuđenog demona koji živi od patnje i mržnje. Pokuša ustati i krenuti prema WC-u, ali vrtoglavica i slabost ga prikuju za krevet. Na trenutak je izgubio pojam o tome gdje se uopće nalazi. Krevet, soba i cijeli svijet oko njega su se vrtjeli, i vrtjeli, i vrtjeli… Charles se započne grčiti i izvijati, i zazivati sestre i doktora. Ponovno je pokušao ustati iz kreveta, ali se i ponovno srušio. Sljedeći snažni udar bola bio je presudan. Više nije mogao trpjeti i „napuni“ gaće. Osjećaj privremenog olakšanja ubrzo zamijeni smrad njegovog gotovo probavljenog doručka. Zagledao se u dobro poznatu točku ispred svog kreveta i soba mu se polako prestala vrtjeti. Nos veličine atletskog koplja mrštio se na smrad.

– Veeeelikaaa kakica za velikog dedicu, i to u vašim godinama. Tja, tja – Stewart zaklima glavom lažno suosjećajno, jer osmijeh je odavao da se zapravo ludo zabavlja.

– Molim vas – reče Charles koji je još uvijek bio zbunjen. – Pomozite mi.

– Mi smo ovdje da pomažemo – digne desnu ruku u zrak, izbaci kažiprst i počne ga pomjerati lijevo-desno u znaku negacije. – Samo ne odmah – reče tobože skrušeno Stewart. – Hitan slučaj, žalim, ali poslat ću nekoga da se pobrine za taj vaš… hm… kako bih rekao, ah da, paket, a do tad morat ćete ga dobro čuvati i okrene se na peti i mahne mu uz pozdrav: – Ćao!

Charles ga je promatrao zbunjen i nedoumici. Nije mogao vjerovati što mu se događa. Taman što je odlučio biti dobar, postao je žrtvom zlog i okrutnog svijeta. Ležao je tako sav zasran još pola sata dok konačno nisu stigle dvije mlađe medicinske sestre koje su ga oprale i presvukle. Nisu puno negodovale, valjda su već navikle na sve neugodnosti svog posla, iako se Charles trudio ne gledati ih u oči, što iz srama, što iz straha da ga ne bi negdje na ulici prepoznale. Još dok je ležao u krevetu natopljen vlastitim drekom, odlučio je učiniti još jednu zlobu za kraj, a poslije toga će postati dobar kako je i zamislio. Samo još jedna zloba i onda će potražiti Opheliju i pokušati svojom dobrotom osvojiti njeno srce. Plan je već imao u glavi.