Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TREĆA

Tu je noć kiša neprestano padala, kao da silom bezbrojnih kapljica vode želi isprati i posljednje sjećanje na ljeto. Kišne kapi nošene vjetrom lijepile su se i klizile niz prozorsko okno sobe 24. Charlesu kiša nije smetala, dapače, budući da je iz više razloga probdio cijelu noć, učinila ju je zanimljivijom. Dugo je gledao u park ispred doma, u krošnje borova nošene vjetrom, u grane koje su poput pohlepnih ruku pokušavale uhvatiti što više kišnih kapi, te naposljetku u usnuli grad koji se sada za kišne noći doimao spokojno. Razmišljao je o svojoj autobiografiji gledajući kišu. Tražio je rješenje svog problema koji se zvao POČETAK. Uostalom, kako se uopće piše autobiografija? Spopao ga je napad panike. Charles legne u krevet i zagleda se u strop koji ga je još jutros podsjećao na nadgrobnu ploču. Sada ga je taj isti strop podsjećao na veliki bijeli prazni papir koji neće moći ispuniti riječima. Možda je taj bijeli prazni strop njegova autobiografija, pomisli i zaključi da zapravo mrzi taj jebeni strop. Okrene se na lijevu stranu i zagleda se u crne obrise svog cimera. Njegovo ujednačeno disanje ga malo smiri i odluči da će poglavlje posvećeno Maxu nazvati Moj život s Trnoružicom.

Negdje pred zoru, konačno je zaspao i probudio se oko podneva. Nije se sjećao snova, ali po suhom donjem dijelu pidžame zaključio je da nisu bili ružni. Kad se pošteno ispraznio u WC školjku, ponovno se osjećao poput čovjeka.

Zapalio je cigaretu i gledao u užurbani grad koji je pulsirao ispod stotine šarenih kišobrana. Bio je to lijep prizor, poput duge koja se spustila na zemlju. Sve te ljude kako žurno hodaju ulicama skriveni od kiše, svaki sa svojim problemima, svojom srećom i tugom, svojim životima i biografijama. Charles shvati da je cijeli svijet zapravo inspiracija, jedna velika pozornica ili neprekidni film u kinodvorani veličine našeg planeta. „Možda sam to trebao prije vidjeti“, pomisli. Konačno je došlo vrijeme da se jedna uloga iz tog neprekidnog filma izdvoji i dokumentira. Došlo je vrijeme za njegovu autobiografiju.

Dovrši cigaretu, sjedne za radni stol i pažljivo na njega položi bijeli papir, uzme olovku u ruku i napiše:

CHARLES DOWN
AUTOBIOGRAFIJA

Moje je ime Charles Down i ovo je moja autobiografija.

Nakon što je napisao prvu rečenicu, odloži olovku, uzme papir u ruke i ponosno pogleda u produkt svog drhtavog rukopisa. „Savršen početak“, pomisli. „Kratak i jasan.“ Ponovno položi papir na stol, uzme olovku u ruke i zastane.

– A što sad? – upita sebe. – Mogao bih nastaviti s time gdje i kako sam rođen – odgovori samome sebi i shvati da bi to bilo glupo jer što zapravo znači pitanje kako sam rođen? „Pa nije me valjda roda donijela“, pomisli. „Možda bih trebao početi sa scenom kada sam prvi puta namlatio mlađu sestru?“ Ubrzo odustane i od te ideje jer shvati da bi to možda bilo preteško za početak.

– A da krenem u rikverc – reče. – Od starosti ka rođenju? Ne, ne… Kakva je to autobiografija naopačke? Ipak, drhtavim rukopisom doda još jednu rečenicu:

Sada živim u staračkom domu Verona u Londonderryu.

– Uh – reče i zadovoljno protrlja ruke, kao da ih zagrijava za erupciju riječi koja nadolazi. Odluči napraviti malu pauzu pa zapali cigaretu i ode do prozora. Ponovno je gledao kišnu panoramu grada, ali više nije razmišljao o tom vodom zamagljenom prizoru… Još dok je pokušavao završiti osnovnu školu (srednju nikada nije ni pokušavao upisati) poznavao je jednu djevojku koja je u Charlesu vidjela ostvarenje svih svojih snova o muškarcima. Bila je niska, debela i uvijek odjevena u crno, a počasno mjesto u njenom srcu Charles je dijelio s vragom. Rafaela se zvala, ali je sama sebi dodijelila nadimak Darka. Charles u mislima prizove njezinu oblu tamnu figuru i nasmije se. Sjetio se i njezinih pisama koje je uvijek pisala na pogorjelom papiru i koja su uglavnom bila jednolična, uvijek uz pozdravne riječi Pakao s tobom. Ostatak pisma najčešće je govorio o paklu i Charlesu, kao jedinom muškarcu uz Sotonu, za kojeg ima mjesta u njenoj maloj, ali ipak zavidno crnoj duši. Charles, naravno, nikada nije ni pomislio provesti i sekundu nasamo s Darkom, ali mu je odgovaralo misliti kako je u njegovom životu postojala barem jedna osoba kojoj je bio drag…

Sjeo je za stol, zagrijanih dlanova uzeo olovku, ali papir je uporno odbijao primiti bilo što osim crte početnog slova.

– Majku mu, pa do malo prije sam bio poput kipućeg kotla inspiracije – glasno opsuje. – Zašto mi sada ne ide? Umjesto odgovora začuje Maxovo glasno hrkanje pa napiše:

Moj cimer je Max i on glasno hrče i prdi pa moram stalno otvarati prozor.

Odmah potom ljutito je precrtao rečenicu pa umalo poderao prvu stranicu svoje autobiografije. Umjesto toga napisao je:

Ja sam jako ljut.

I ponovno je precrtao rečenicu.

Toga dana više ništa nije napisao. Ponovno je pokušao sutradan, ali iz njega jednostavno nije izašla niti jedna riječ, a kamoli rečenica. Njegova je inspiracija bila suha poput jesenjeg lišća koje je polako punilo krajolik Londonderrya. Dugo je Charles gledao kroz prozor svoje sobe u panoramu grada ne bi li tamo pronašao inspiraciju i sve što je uspio napisati bilo je:

Londonderry je jako lijep grad.

I sam Hemingway bi mu pozavidio. Charles pomisli da su blokade kod pisaca česte pojave koje kada se jednom prevladaju (ako se prevladaju) za sobom nose erupciju smislenih riječi koje se pretvaraju u knjigu. Uzme notes u ruke i zaputi se u gradski park. „Možda će gradska vreva i živost, pomiješani sa zelenilom parka i bistrom rijekom ‘probuditi’ pisca u meni?“

Gotovo da je i bio u pravu. „Tmurno popodne u gradskom parku i šetnjica uz rijeku, koji bi pisac mogao poželjeti više“, pomisli Charles. Šetao je tako uz rijeku i gledao čas u sivo nebo, čas u rijeku. Prošao je i pokraj fontane koja je i dalje unatoč kiši, prskala vodu na sve četiri strane svijeta. Fontana je bila poput Charlesove inspiracije samo što je imala otvor kroz koji ta inspiracija može proći. U zraku se osjećala jesenska svježina pomiješana s posljednjim ljetnim izdisajima. Zrak je bio dobar. Ali svejedno kada bi pokušao napisati neku smislenu rečenicu u svoj notes jednostavno nije išlo. Kao da su mu misli bile golemi spremnik prepun sjećanja čiji je otvor netko svojski zatvorio. Sve što je uspio napisati bilo je: „Kiša je padala i opet će padati.“ Što je to bilo?! Od ljutnje se jedva odupro porivu da notes pošalje zajedno s rijekom prema Atlantiku.

– Pa nisam ja neki jebeni meteorolog – reče sebi ljutito i važno. Umoran, odlučio je potražiti slobodnu klupu s dobrim pogledom gdje će malo počinuti i, što je najvažnije, po tko zna koji put promisliti i pokušati nešto smisleno napisati. Bilo je nekoliko slobodnih klupa u parku, ali Charles se ipak zaputi ka jednoj zauzetoj i tamo ugleda poznato lice. U prvi trenutak nije mogao vjerovati čudnoj slučajnosti, ali ipak krene ka klupi, pa ponovno zastane. Zašto ju je uopće htio pozdraviti? Ona je sjedila sama na klupi i hranila golubove. Sada ih se već skupilo dvadesetak i nije bila sigurna hoće li ih uspjeti sve nahraniti. Bila je zaokupljena svojim mislima, a sudeći po tuzi koja je boravila u njenom pogledu borila se s nečim što Charles nije mogao razumjeti. Činilo se da je, tako sjetna i tužna, mislila zaplakati kad joj se obratio.

– Dobar dan – reče. – Slobodno? Na trenutak zbunjeno, ali ipak s naznakama prepoznavanja pogleda u Charlesa i reče:

– Slobodno, izvolite.

Njezine plave oči i dalje su bile vlažne, brzo skrene pogled ka golubovima i mehanički im nastavi bacati sjemenke.

– Moje je ime Charles Down – reče i pruži ruku. – A kako se zove dama koja me prije dva dana spasila od skoro sigurne smrti?

– Ophelia Sparks. I molim vas da ne pretjerujete. Ja sam samo refleksno postupila kako bi i svatko drugi, vjerujem – reče i prihvati Charlesovu ruku.

– Ne znam kako da vam zahvalim. Možda jednom šalicom kave ili čaja?

– Ma ne, ne trebate mi zahvaljivati – reče stidljivo Ophelia i rukama počne ravnati nabor na svojoj sivoj suknji. – Ali ipak hvala vam na ponudi.

– Često ste ovdje? – upita Charles koji je i sam bio iznenađen svojom iznenadnom ljubaznošću prema Opheliji. Djelovala je tužno i usamljeno, okružena golubovima i njihovim drekom, a istodobno prelijepo.

– Gotovo svaki dan, kad mogu, dođem ovdje i hranim ove gladne ptice – reče Ophelia tužnim glasom. – Znate, dani u staračkom domu znaju biti tako dugački i usamljeni – nastavi.

– Oh, vjerujte mi, znam. I ja sam štićenik jedne takve ustanove. A također volim pobjeći od svih i družiti se jedino s golubovima, oni su tako nježni, znate… – zbunjeno će Charles nevjerujući vlastitim ustima koje su izrekle takvu bezočnu laž. Golubove je, od svih ptica, najviše mrzio.

– Zaista? – reče Ophelia, tobože začuđeno. Na Charlesu se iz helikoptera moglo uočiti da živi u staračkom domu. Tako zapušten i izgubljen čovjek zasigurno ne dolazi iz skladne obiteljske kuće. – A u kojem ste domu Vi smješteni?

– Verona. A Vi?

– Orange House – reče smireno Ophelia i po prvi puta uputi Charlesu smiješak. – Znate s obzirom na situaciju između naša dva doma mi sada ne bismo smjeli razgovarati.

– Znam da se u ovom gradu sve dijeli, pa tako i starački domovi, ali ipak ne bih rekao da su otišli tako daleko da nam i razgovarati brane.

– Vi pišete nešto? – upita Ophelia, rukom pokazujući na Charlesov notes.

– Ja sam pisac – slaže. – Trenutno pišem autobiografiju.

– Oh, pa to je divno – reče Ophelia. Charlesu te riječi hvale zvuče poput odobrenja s neba.

– Još malo pa će biti spremna za objavljivanje – ponovno slaže Charles.

– To je svakako nešto što ne bih htjela propustiti – reče Ophelia više ljubaznosti radi, te baci i posljednje sjemenke prema sivocrnoj pernatoj hrpi golubova koji su na to odgovorili živahnim i anarhičnim skakutanjem.

– Već je petnaest i trideset – reče Ophelia. – Vrijeme mi je da pođem. Bilo mi je jako ugodno razgovarati s vama – reče i polako ustane, kako ne bi uznemirila golubove.

– I meni je jako drago. Sigurno ne želite kavu ili čaj? – reče Charles i krene ustati, ali se spotakne o vlastitu lijevu nogu i padne točno među golubove koji su instinktivno poletjeli na sve četiri strane svijeta. – Ja, ja… – započne Charles i pogleda u Ophelijine oči iz kojih su sada tekle suze.

– Zašto ste to napravili? Vi, vi… – reče ljutito Ophelia i jecajući se udalji.

– Oprostite, ja… – poviče Charles uzaludno. – Ja nisam htio – reče, ali Ophelia je već bila predaleko da bi ga mogla čuti. Charles se lagano pridigne i ponovno sjedne na klupu.

– Jebeni golubovi – reče za sebe. – Kao i uvijek, zaseru sve.

Charles je sjedio tako na klupi i gledao u rijeku Foyle. Osjećao se jako čudno, nekako preplavljeno i emocijama ugrijano. „Ophelia, kako predivno ime“, pomisli, a pomisao na njezino ime izazove iskrenje u nutrini, poput golicanja perom. Na samu pomisao na ptičje pero, sve mu se smrkne.

– Idiote – obrati se samom sebi. – Baš si morao pasti među golubove i povrijediti Opheliju.

Sada je razmišljao o njezinim predivnim plavim očima i boli koju je vidio u njima, kako je ta bol uspjela zasjeniti plavost njenih očiju. Iznenada, iz Charlesa poteknu prve smislene riječi autobiografije.