Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRIDESET I DRUGA

Kad su stupili u zajedničku prostoriju (sada adaptiranu u pozornicu), bend je već uvelike svirao i vladala je gužva pa ih nitko nije ni primijetio.

– Lijepo vam je ovdje – reče Ophelia kad iz blizine začuje kreštavi glas koji je na trenutke uspio nadjačati i svirku.

– Ophelia, draga moja! – vikne Oliva. Da je kojim slučajem glumila u nijemom filmu, njena odjeća bi vrištala umjesto nje. Uska haljina leopard-uzorka bila je toliko zategnuta da su leopardove šare izgledale poput reljefnog prikaza nekog močvarnog područja.

– Ophelia, draga – u nedostatku boljeg zaurla i Wilson koji je trčao za Olivom u svom crno-žutom odijelu dvorske lude.

– Otkad ona više nije senilna? – promrmlja za sebe Ophelia.

– Pa kako si mi, draga? – upita Oliva bacajući se na Opheliju grleći je.

– Pa jako dobro, uzbuđeno zbog večerašnjeg događaja – uvjerljivo slaže. – A ti mi super izgledaš – nastavi u istoj maniri.

– Hvala ti – iskreno će Oliva.

– Dobra večer, gospođo Ophelia – stidljivo će Wilson, izgubivši negdje po putu sav entuzijazam i hrabrost.

– I vama, Wilsone. Osjećate li se sada bolje?

– Nikad bolje, sada kad je ljubav mog života uz mene – reče i pokuša zagrliti Olivu, koja se vješto poput leoparda izmigoljila iz njegovog zagrljaja i stala kraj Ophelije.

– Dobra večer i dobro došli – nadoveže se Max koji se odjednom stvorio. Uz njega je stajala smrknuta Martha s novom sjajnom perikom. – Milodarim – Max pogleda Opheliju ravno u oči i poljubi ruku. – Max, drago mi je.

– Ophelia…

– Oh, kako sam glup! – vikne Wilson, uzme Ophelijinu ruku i poljubi je.

– Ali, mi se već znamo.

– Prostačino – vikne Oliva. – Kako se usuđuješ ljubiti druge pored mene?

– Ovaj, oprosti, ljubičice…

– Moje ime je Martha – reče službeno i pruži ruku Opheliji.

– Drago mi je, Ophelia.

– Idemo nešto popiti – pozove ih Max. – Večeras alkohola nikad dosta.

– Slažem se – pridruži se Charles.

– Čekajte nas – vikne za njima Wilson.

– Prostak, zanimaju ga jedino žene i alkohol! – uvrijeđeno će Oliva i krene za njim.

Za šankom je već stajao doktor Steve Stevenson. Njegovo očijukanje s konobarom prekine dolazak veselog društva.

– Pa vas je sve više. Dobro, dobro je to s obzirom da ste penzioneri!

– Čini se da jedan doktor s razbijenim nosom nije dovoljan – reče Max.

– Jel’ bilo krvi? – uzbuđeno upita Wilson.

– Tko je kome razbio nos? – zabrinuto upita Ophelia.

– Bilo je puno krvi, jel’ tako, Charles? – upita Max smiješeći se.

– Tekla je u potocima – odgovori i namigne Opheliji.

– A sad nam treba neke druge tekućine u potocima. Konobar! – teatralno zapucketa prstima. – Daj svima alkohola.

– Ah, ne – uzvikne Oliva. – Wilson ne smije, pije tablete za tlak.

– Ma daj, molim te – zacvili Wilson. – Samo večeras.

– Dobro – uvrijeđeno će Oliva. – Ali onda spavaš na hodniku.

– Dobro onda – tužno odgovori. – Sok od kruške.

– Daj čovjeku pivo… Zapravo, daj whiskey i to dupli.

– Ja ću dupli whiskey isto – vrisne Oliva. Konobar ih je samo odmjeravao i fijuknuo.

– Što je? – upita Max. – Želiš li naše osobne? Hajde, hajde toči – naredi mu i okrene se društvu. – Jeste li jako uzbuđeni večeras?

– Oh, naravno. Iako sam sigurna da ću pobijediti – prva se oglasi Oliva.

– Oh, kako slatko! Ali bljutavo i lažno – kroz zube će Martha.

– Slušaj me ti drugorazredna fufo… – započne Oliva zapanjujuće elokventno, kad je prekine doktor Stevens.

– Hajde, curice, imam i ja šanse.

– Pogotovo kad se zna da se i ti natječeš u ženskoj kategoriji – reče Max.

– Molim? – kroz smijeh će Martha. – Kako to?

– Pa ti ne znaš – znalački će Max, sretan što konačno zna nešto što sveznajuća Martha ne zna.

– Molim te odmah da si mi rekao što ja to ne znam – uzbuđeno će Martha.

– Ha… – smireno će Max. – Nek’ ti Charles kaže, ja već znam – reče i počne dijeliti svima čaše s pićem.

– Ti ne znaš – ubaci se u prepirku doktor. – Da sam ja homoseksualac.

– Kako? – zbunjeno će Martha.

– Ti si homo, šta? – zbunjeno će Wilson.

– Homoseksualac. Valjda znaš što to znači? – upita ga Stevens.

– Homo, homo… – češkao se Wilson. – Pa znam, ti si onaj prvi čovjek.

– Zasigurno je star kao prvi čovjek – reče Charles kroz smijeh.

– Više kao prva žena – reče Max dignuvši čašu u zrak. – Za sve prve ljude i sve nas ovdje, stare i crne. Živjeli!

– Živjeli! – svi će u glas i kucnu se čašama.

– I Ophelia, kako ti se sviđa ovdje? – upita Max.

– Pa jako je… neobično… i zabavno.

– Uh – reče Oliva mršteći se. – Sigurno je bolje nego u onom protestantskom, oh sačuvaj Bože, domu.

– Kad je čovjek star, onda mu je svejedno gdje je.

– Ljudi moji, popijte to brzo jer nova tura već dolazi, a uskoro će početi i naše natjecanje najljepših.

Nakon što su na brzinu ispili jedno, pa na Maxov nagovor još jedno piće, krenuli su prema pozornici pred kojom je vladalo glamurozno raspoloženje.

– Uh, kako sam pijan – reče Wilson nikome određeno.

– Nadam se da nema fotoreportera.

– Samo hrabro, prijatelju – reče Max i položi mu ruku na rame. – Večeras ćeš se sigurno zabaviti. Prijatelji, ovdje se rastajemo – rukuje se s Ophelijom i Charlesom. – Mi natjecatelji moramo u vip-zonu, a vi morate ostati ovdje.

– Nema problema – s olakšanjem će Ophelia.

– Sretno svima – poruči im Charles.

Dok su se Charles i Ophelia gurali kako bi našli slobodno mjesto u predzadnjem redu, na sebe su navukli znatiželjne poglede, glazba je baš u tom trenutku prestala, a u dvorani se čulo samo tiho i nerazgovijetno šaputanje.

– Tko je ovo? – čuli su negdje iza leđa.

– Zar ti ne znaš? – histerično je upitao nepoznati ženski glas. – To ti je ona Charlesova protestantkinja.

– Ha, ha, ha – nasmije se prvi glas, a ubrzo mu se pridruži i drugi.

– Kreteni – reče Charles pogledavši Opheliju. – Nemoj se…

– I neću – prekine ga ona, osmjehne se i poljubi ga u obraz. – Kučke katoličke – reče sa zlobnim smiješkom i sjedne. Charles učini isto.

Kad je bend odsvirao uvodnu špicu, na scenu je stupila voditeljica-njegovateljica obasjana reflektorom i praćena glasnim pljeskom i zvižducima oduševljenja.

– Hvala, hvala vam svima! – zadovoljno će voditeljica kojoj su očito odgovarala svjetla. Njen osmijeh izazove nove salve muških zvižduka, a ona krene pozirati. – Hvala, hvala još jednom, zaista – reče i pošalje poljubac publici.

– Dobro, dobro, hajde više – Charles začuje nervozni ženski glas iza sebe i ugleda Olivu.

– Hej, što radiš ovdje? Ne bi li trebala biti u vip-loži?

– Jebem se s haljinom! – nervozno će Oliva. – Ma ona krava Martha ima ljepšu haljinu, a ja… – reče Oliva i počne plakati.

– Imate jednake šanse kao i svi ostali, možda čak i malo više, to vam govorim kao žena ženi.

Ophelia je uhvati za ruku.

– Stvarno to misliš? – upita Oliva.

– Naravno – hladno slaže Ophelia.

– Idem ja jer me onaj moj već bezuspješno traži kao što bezuspješno traži i neke moje dijelove – namigne im i krene prema Wilsonu koji je bio na rubu histerije.

Nakon što se nekoliko puta zahvalila na pljesku, voditeljica nastavi:

– Prvo ovim putem moram pozdraviti našu dragu sustanarku Viktoriju Oldish Rainstorm koj’a unatoč svim naporima i trudu ipak nije večeras s nama. Naime naša draga Viktorija toliko se pripremala za ovu večer tako da je sva iscrpljena zaspala u solariju pa je umjesto prvobitno zamišljenog brončanog tena dobila opekline drugog stupnja. Trenutno se nalazi u bolnici i život joj je u opasnosti pa vas molim redom da u mislima s njom podijelite ove lijepe i svečane trenutke.

Uvodni dio programa završio je izvedbom pjesme I Can’t Stop Loving You, izmamio par trećedobnih plesača, a nakon što su „umorni“ napustili podij, na scenu se vratila voditeljica te počela najavljivati prve natjecatelje. Uzavrelost atmosfere u prostoriji došla je do točke usijanja.

– Vrijeme je – znakovito će Charles.

– Strah me je – reče Ophelia.

I tako su na scenu prvo stupili muški natjecatelji. Prvi je izašao 82-godišnjak sa štapom u svijetlosivom odijelu i slamnatom šeširu. Sporo je, ali borbeno prošetao pistom, samouvjeren u svoju odjevnu kreaciju poput Obame u ideju da će promijeniti svijet. Na kraju piste okrenuo se krajnje sporo i nešto odlučnije zavrtio stražnjicom, što ga je umalo koštalo štapa koji je grčevito držao.

– Bravo, bravo – čulo se iz publike.

Dok je konačno odšepao s piste, na njoj se već nalazio sljedeći natjecatelj, dobro znani Wilson. Izgledao je poput prvog čovjeka na nekoj negostoljubivoj planeti neke još manje gostoljubive galaksije.

– Ajmo, Wilsone, skidaj se – vikao je Max iz vip-zone.

Onako nespretan, okrenuo se i sapleo u vlastite noge pa pao. Dvoranom se proširio gromoglasan smijeh svih prisutnih, osim Ophelije.

– Ah, jadan – suosjećajno reče Charlesu koji od smijeha umalo nije pao sa stolice. – kako se možeš tako smijati, sram te bilo.

– Ne mogu si pomoći. – kroz smijeh reče Charles čije su obraze sada pokrivale suze.

– Pa možeš njemu pomoći, možda je ozlijeđen!

Do Wilsona je doskakutala voditeljica. Sagnuvši se, kako bi mu pomogla, otkrila je malo više kože nego što je namjeravala. Kad je uvidjela svoju golotinju, naglo ispusti Wilsona koji je ponovno pao.

– Hvala vam, gospo – zahvali joj Wilson po kojeg je na kraju došla Oliva. Kad je uočila bljesak fotoaparata, nonšalantno ga je zaobišla kao da ga tamo uopće niti nema te stala pozirati.

– Oprostite, gospođo – rekla je voditeljica na mikrofon. – Ali nije vaš red.

– Ti začepi, jeftina droljo! Samo gledaš kako ćeš svući odjeću kraj mog muškarca!

Voditeljičino lice počelo je mijenjati boju, a kad je došlo do ljubičaste ona ljutito reče:

– Ali, gospođo, vi svojom štiklom stojite na svom muškarcu!

Od siline smijeha koji se orio dvoranom nitko nije čuo Wilsonovo zapomaganje čiji je lijevi dlan bio prikliješten Olivinom cipelom. Na kraju mu je u pomoć priskočio bubnjar, a Wilson je neslavno završio svoj nastup.

– Mogu li ponovno, molim vas – zapomagao je Wilson prije nego li je nestao u bespućima jet set vip-zone.

– Evo, nakon hm… – zamuckivala je voditeljica dok se dvoranom još uvijek širio smijeh poput Jokerovog virusa. – Nakon našeg uspješnog drugog natjecatelja slijede jednako uspješni, ako ne još i bolji natjecatelji, pa vas molim da ih nagradite jednim velikim pljeskom.

Uslijedilo je nekoliko sličnih staraca, podjednako obučenih u fina crna odijela koja su zasigurno planirali nositi na svoj posljednji ispraćaj.

– Oni su tako neinspirativni – požali se Ophelia koja je i sama pokleknula pred smijehom i dobro se zabavljala.

– Slažem se, ljubavi, ali znaš li ti koliko je upita bilo za moje odijelo?

– Za ove krpe?

– Umalo nisam izgubio nevinost kupujući ga!

– Ma šalim se – reče i uštipne ga za obraz. – Uvjerena sam da si ti nastupao, svoju konkurenciju bi ostavio daleko za sobom.

– Da, jer sam najmlađi. Ali nećeš se tako lako izvući iz ovoga, primijetio sam kako gledaš u sve one dedeke.

– Tko ja? Ovdje si ti jedini katolik koji me zanima.

– A u Orange Houseu?

– Ah, tamo ti nema katolika, dušo – reče ravnodušno Ophelia i ponovno se zagleda u pozornicu na kojoj se Max spremao na izlazak.

Max je, za razliku od Wilsona, hodao samouvjereno, čak i pretjerano, kao da je učio hodati od neke holivudske zvijezde. Svakih par koraka bi zastao i pozirao onoj malobrojnoj sviti fotografa koji su ga htjeli slikati. Kada je došao na sam vrh piste okrenuo se na mjestu te skočio i skinuo sako. Još dok su svi pljeskali, brzopotezno se riješio i kravate i košulje. Maxova sijeda dlakava prsa presijavala su se pod reflektorima poput nemaštovite božićne dekoracije. Na lijevoj je bradavici imao rinčicu sa zlatnim slovom M. Uzdasi oduševljenja naglo su se pretvorili u histeriju kada je Max skinuo hlače i pokazao svoje tigraste tange. Dobar dio njegove godinama opterećene muškosti visio je preko rubova uskih tangi poput rezervnih zvona neke stare crkve bez svoje pastve. Još dok je klatario svojim mošnjama stidljivo mu se približi voditeljica i jedva promuca:

– Gospodine Max, ova-aj, mislim da bi to bilo dovoljno za večeras!

– Dođi, dođi – oduševljeno će Max što je voditeljici bio znak da se izgubi s pozornice. Naposljetku je opet bubnjar, koji je valjda incognito radio i kao izbacivač, krenuo prema pisti uz pratnju neodobravajućih zvižduka iz publike. U jednom je trenutku na pistu izletjela Oliva koja je brzim i spretnim potezom povukla Maxove tange pa je on ostao stajati gol s tangama oko gležnjeva.

– Ovo vjerojatno nije ni sam planirao – iscijedi u pola daha Charles koji se zajedno s Ophelijom previjao od smijeha.

Jadni bubnjar stajao je na pisti dvojeći koga prvog izbaciti pa se konačno odluči za Olivu, nadajući se da će Max, dok se on vrati, već biti obučen. A Max, pijan i napušen, prilagodio se novonastaloj situaciji i stao pozirati pred publikom. Golotinja uvijek privlači pozornost, koliko god bila bizarna, iako je ona u staračkom domu Verona bila daleko više od toga.

Naposljetku se Max ipak počeo oblačiti, sporo i oprezno nanoseći sloj po sloj kao da je oblačenje nekakav po život opasan kirurški zahvat. Još jednom je mahnuo svojim obožavateljicama, novooformljenom fan clubu Max.

Na pozornici ga je zamijenila voditeljica kojoj je izraz lica odavao dozu straha ili granične panike kao da jedva čeka da se sve završi.

– A sada – reče bez imalo poleta i žara. – Na redu su naše babe, ovaj… dame – suho reče i brzo se povuče u tamu daleko iza svjetla pozornice.

Prva je na pozornicu stupila, naravno, Oliva i bubnjar je već krenuo za njom kad ga je zaustavila voditeljica, ovaj puta s nešto više žara u glasu. Bubnjar više razočarano, nego s olakšanjem, napusti pozornicu. Oliva mu pokaže srednji prst i odlučno zakorači prema vrhu podija. Njezine potpetice, podlegle pod težinom, lupale su, klepetale i cviljele pod odlučnošću vlasnice. Dvoranom se prenio glasan i dugotrajan pljesak kao na nogometnoj utakmici.

Oliva, inspirirana trenutkom instant slave digne obje ruke u zrak i pošalje nekoliko poljubaca publici.

– Volim vas – vikala je. – Ja ću se boriti protiv siromaštva i gladi u svijetu!

– Ti pogotovo, s tom trbušinom – začulo se iz publike.

– Ja ću se zalagati za mir u svijetu – nastavila je odlučno.

– Olivu za predsjednicu – viknuo je iz Max iz vip-zone.

– Ma što ova trabunja? – upita Ophelia.

– Misli da je ovo pravi izbor za miss svijeta – kroz smijeh će Charles.

– Ja ću se… – uporno je vikala Oliva.

– Ti ćeš se sad maknuti s pozornice – ljutito reče voditeljica.

– Odjebi, kučko! – odvrati joj Oliva i zaradi dodatni bod kod publike. Voditeljica je pogledom tražila svog pajdu, bubnjara, koji je samo slegnuo ramenima i ponovno se zaputio prema pozornici.

– Ja ću se… – ustrajala je Oliva dok ju je bubnjar već polako odgurivao s pozornice, ali Oliva se nije više dala tako lako odgurati tako da ju je bubnjar vukao za haljinu što je u žaru borbe djelovalo kao da je želi svući.

– Ma pusti me, pohotni kretenu!

Nakon Olive i salvi smijeha slijedila je serija bakica u raznim verzijama kućnih haljina, koje nisu bile nikome osobito zanimljive pa tako ni same sebi i djelovalo je da većina njih nije niti najbolje razumjela što se tu uopće zbiva i zašto svjetla uporno bliješte u oči, a publika plješće. A bilo je također i nekoliko izleta u pretijesnim korzetima na užasavanje većine u publici i jedna bakica koja je zaboravila obući večernju haljinu pa se pojavila u spavaćici misleći da zapravo ide na počinak. Voditeljica je još jednom pozvala publiku na pljesak kada je prema rasporedu trebala nastupiti uvažena Victorija Oldish Rainstorm, a nakon mlakog pljeska na stage je stupila Martha, s perikom jednako željnom pobjede kao i glava na kojoj je ponosno lepršala. Ona je poput nekakve „loše djevojke“ uzdasima „napaljivala“ muški dio, a zgrozila ženski dio publike.

– Šteta što ti nisi izašao na pistu, ja bih prva vrištala! Nije ti žao? – Ophelia će.

– Za mnogim stvarima u životu žalim, ali se tu i tamo ipak nađe pokoja za kojom nikada neću plakati.

– Drago mi je – s olakšanjem izusti.

Bend je u pauzi zasvirao, a voditeljica je pozvala publiku i žiri da glasuju i, naravno, zaplešu. Charles i Ophelia su je zadovoljno poslušali te krenuli ispuniti zadatak. Kad su se našli na plesnom podiju, Charles je upita:

– Za koga si glasovala?

– Što te briga? Bilo je tu i zgodnih muškaraca. A za koga si ti glasovao?

– Pa za Maxa, naravno.

– A ženski dio?

– Što je tu bilo i žena?

– E takvog te volim. Sada može ples.

Plesni se podij ubrzo dobrano popunio starijim parovima koji su na brzi ritam funky muzike imali svoj odgovor u vidu slow-motion plesnih koraka. Udaljenost između benda i publike bila je poput one između Zemlje i prvog nastanjenog planeta u svemiru. Svatko je živio svoj film pa tako i Charles i Ophelia.

– Želiš li vidjeti moju sobu? – upita Charles i namigne.

– Oh, bezobrazniče, zar ti nešto smjeraš?

– Ništa osim pukog turističkog razgledavanja.

– Pa ako je samo to onda nisam zainteresirana, žao mi je.

– Možda se možemo dogovoriti i za nešto.

– Umrla bih od sramote da nas netko ovdje uhvati – kroz smijeh reče Ophelia i njih dvoje se neprimjetno izvuku kroz gužvu na plesnom podiju.

Dok su hodali hodnicima, Ophelia primijeti sličnost između njihovih domova koji pak osim interijera nisu imali ništa više zajedničkog.

– Sterilno, kao u Orange Houseu. Dobro, možda ipak malo sterilnije. Mi barem nemamo svi jednaka vrata, stolove, stolice i ostalo.

– Upraviteljeva genijalna de luhee ideja – reče Charles i otvori vrata sobe broj 24. – Izvolite.

– Hvala – reče Ophelia, a nakon što je brzo provjerila kako u hodniku nema žive ni mrtve duše, primi Charlesa za međunožje. – Dakle ovo je tvoja de luxe soba.

– De luhhe – ispravi je Charles.

– Nije loše, stvarno nije loše, a ja sam mislila da ste vi katolici skromni.

– Pa gdje ćeš skromnije od ovog? I u samostanu je modernije.

– Ne znam, nisam nikad bila u samostanu – reče Ophelia i sjedne na Charlesov krevet te se lagano zaljulja.

– Isprobavaš ga bez mene? Hajde, samo ti sline cure, bezobrazni starce.

– Čast mi je biti sam u sobi i to na krevetu s najzgodnijom ženskom u ovom domu, što znači da si ti prava miss doma bez obzira na rezultat.

– Drago mi je što tako misliš, iako ti uopće neće pomoći ako nešto smjeraš, ali ja nisam iz ovog doma i nisam katolkinja.

– Još bolje, čuo sam da su protestantkinje bolje u krevetu.

– Da, to je sigurno, ali ne u katoličkom krevetu – reče Ophelia i sočno ga cmokne u obraz pa ustane. – Vrijeme je da pođemo, čujem dolje neko komešanje.

– Ah – razočarano će Charles.

Iz dvorane je dopirao žamor i vriska kao da je u tijeku boksački meč. Pokazalo se da je tako i bilo, a ozračje je u dvorani, malo bi bilo reći, uzavrelo, više incidentno. Kako se pokazalo, upravitelj je kao predsjednik žirija lažirao glasovanje pa je za miss staračkog doma Verona izabrana 53-godišnja udovica nekog propalog lorda iz Belfasta. Umjetna brineta, prilično očuvana i ljepuškasta udovica, Lady Elisabeth Moore, ponosno je paradirala svojom de luxe lentom, a uz nju je koračao predsjednik žirija i stoički podnosio uvrede.

– Pa lijepu ste miss izabrali – prokomentira Ophelia.

– Pa za nju se zna da je upraviteljeva ljubavnica.

– Kurvo grofovska! – vikala je Oliva kroz suze dok je voditeljica pokušavala umiriti strasti.

– Hajde, hajde, molim vas – govorila je u mikrofon razjarenoj gerijatriji koja je, bilo je očito, vrlo ozbiljno shvatila ovaj izbor za miss. – Hajde, nismo još mistera izabrali.

Oliva je uplakana dotrčala do Charlesa i Ophelije, a za njoj je glavinjao Wilson koji ju je tješio.

– Nemoj plakati, draga, još nisu izabrali mistera.

– Misliš da će izabrati mene? – upita Oliva puna nade.

– Pa dušo… pa valjda će mene.

– Marš! – prodere se Oliva. – I ti misliš da sam ružna.

Odjednom se među njima stvorila Martha, iako je nitko nije vidio da dolazi.

– Taj pokvarenjak od upravitelja! A meni se udvarao stalno. Sva sreća da me nije uspio osvojiti! – objašnjavala je Martha. – A što ti, Wilsone? Sad se praviš nevin, kao da ne znam da si nosio boce whiskeya u ured zadnjih dana – ljutito će Martha.

– Tko ja? Ah ne, to je bilo za doktora – stidljivo će Wilson.

– Zar si mislio da ćeš pobijediti? Ha, ha – podlo se nasmije Martha. – Za tvoju informaciju niti pušački mito tvoje drage nije je uspio staviti na tron, a kamoli tvoj alkohol.

– Netko je spomenuo alkohol? – izmigolji u sredinu Max.

Charles je bio zahvalan na njegovoj pojavi jer je naprosto zanijemio od čuđenja, a Ophelijin je izraz lica odavao čistu užasnutost.

– Molim te prestani! S tobom više nikad ništa – reče i zastane, a potom duboko udahne i nastavi. – Kad bolje razmislim, ne želim sa svima vama više nikada ništa – vikne Martha i krene se laktovima probijati kroz njih.

– Hej, pazi malo – refleksno vikne Ophelia kad joj je ova zabila lakat pod rebra.

– A protestantska kurvo? Kako te nije sram pojaviti se ovdje pa se još tako važno šepuriti! – ljutito će Martha.

– Da, da, kučka jedna – složi se Oliva. – Možda se i ona mislila natjecati! Jedino da je upravitelju dala te svoje smrdljive pičke!

Ophelia je samo nijemo gledala, neodređena izraza lica i stajala poput kipa.

– Hej, cure, pa nemojte tako – reče Charles.

– A što ti hoćeš, izdajnice? Budi sretan što nisam razbila ovu kurvu koju si nam doveo.

– Je, je, kurva – složi se ponovno Oliva.

– Charles – ljutito i na granici plača reče Ophelia.

– Draga, nemoj ih shvaćati ozbiljno – reče Charles pomirljivo i uhvati je za ruku, ali

ona se istrgne i krene prema izlazu.

– Ophelia! – vikne Charles.

– Bježi maca na vratanca. Marš, protestantkinjo! – vikne glasno Martha.

– Smrt protestantima – povikne netko iz mase, što je ista s oduševljenjem prihvatila.

– Glupačo! – reče Charles Marthi i krene za Ophelijom, a Martha i Oliva ispratile su ga posprdnim smijehom.

– Ophelia – vikao je Charles teško hvatajući zrak. Sada je već gotovo trčao kao u svojim morama, samo iz drugog razloga.

– Što je ovom maratoncu? – začuo je komentar.

– Trenira za sljedeći izbor – odgovori netko drugi i prasne u smijeh.

– Ophelia – viknuo je još jednom i konačno je sustigao na samom izlazu. Srce mu je lupalo poput parne lokomotive, slaboj s ugljenom, a udisao je hladan magloviti zrak kojeg kao da nije bilo dovoljno za potrebe njegovih istrošenih pluća. Pred njim je, naizgled smirena, stajala Ophelia, očiju i obraza vlažnih od suza.

– Što hoćeš?

– Oprosti… – krene Charles i dalje loveći dah. – Nemoj bježati, molim te!

– Trebao si tu tvoju snagu ispucati kad je bilo vrijeme za to.

– Oprosti, ali i mene su iznenadile.

– Tebe su iznenadile? A što sam tek ja iznenađena! – reče i spusti pogled. – Oprosti što sam mislila da si drukčiji. Oprosti mi – okrene se i hitrim korakom brzo nestane u magli.

– Ophelia! – vikne Charles jer više nije imao snage krenuti za njom. – Ophelia, molim te… – pokuša ipak napraviti korak, ali oštra bol u plućima i srcu zaustavi ga poput atletičara u usporenoj TV snimci. Teško je disao, a bol u prsima bila je sve jača kao da mu se srce slama baš ovdje i sada. Negdje iz magle začuo se oholi smijeh i prvo što je pomislio, bila je smrt. „Evo je, strpljiva crna kurva vječnosti, konačno me se dočepala“, pomisli, no smijeh se počeo približavati i on konačno shvati da je taj hihot ljudskog podrijetla. Glupog, doduše, ali i dalje ljudskog. Iz magle je provirio doktor Stewart, zabavljajući se kao nikad u životu.

– Stewart! – ljutito kroz zube progovori Charles. – Marš u pičku materinu – prodere se iz sveg glasa, konačno uhvativši dovoljno daha da opsuje kao čovjek.

– M-molim? – upita uplakana Ophelia koja je u međuvremenu vratila. Charles zbunjeno pogleda u nju, ne vjerujući očima.

– Ne! Nisam tebi… – reče zbunjeno.

– Gade jedan, isti si kao i ostali! Ja sam se vratila ispričati, a ti mene šalješ u pičku materinu?! – reče i počne se udaljavati da bi trenutak kasnije nestala u magli.

Charles je ostao stajati, nemoćan da učini išta osim da vikne.

– Neeee! – proparalo je iz pluća, ali u magli više nije bilo nikog osim iritantnog smijeha doktora Stewarta.