Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRIDESET I PETA

 

Charles spremi notes i olovku u džep pa pogleda oko sebe. Ostaci kišnih dana bili su posvuda. Iz drugog džepa izvadi vrećicu sa sjemenkama. Prvi golubovi dolete i prije nego li sjemenke dotaknu tlo. Uskoro je bio okružen desecima golubova i parom vrabaca koji nisu uspjeli dohvatiti čak ni ostatke. „Ja sam poput vrabaca“, pomisli, „tražim ostatke života, ali mi konstantno izmiču.“

– Hej, golubovi – reče i zapali cigaretu. – Jeste li možda vidjeli Opheliju? Znate, onu prelijepu damu koja vas tovi i koja, igrom slučaja, ne želi čuti za mene? Beštije jedne, i da ste je vidjeli, sigurno mi ne biste rekli, ha? – umjesto odgovora mogao je čuti samo nervozno i pohlepno gugutanje.

Sjedio je tako još neko vrijeme, neodlučan i obeshrabren, a onda ustane i krene prema telefonskoj govornici. „Nazvat ću je“, pomisli, „ionako nemam više što izgubiti; ako zauvijek izgubim nju, više apsolutno nemam ništa.“ Charles baci cigaretu među vrapce i ubrza korak.

Okrenuo je broj koji je dobro znao, zapravo jedini koji je ikada i uspio zapamtiti. Nakon kratke, ali nesnošljive tišine, dok su telefonski kablovi odrađivali svrhu svog postojanja, napokon začuje zvuk zvonjenja. Jednom, dvaput, triput… četvrti, peti i šesti… deseti… ništa. Charles provjeri broj u svom notesu i ponovno ga utipka na aparat. I opet, ništa. Tek iz šestog pokušaja s druge strane odgovori nepoznati ženski glas.

– Tko je to?

– Hm, ovaj… Ovdje Charles, trebao bih Opheliju.

– Ah, ti si taj – prozbori ženski glas kroz slušalicu. – Ne znam je li tu… Ophelia, onaj Charles te treba, da li si tu?

– Hvala vam… – započne Charles.

– Nije tu – strogo odgovori glas.

– Ali…

– Šta ste vi katolici i gluhi? Mislim, osim što ste glupi – reče i poklopi slušalicu. S druge strane sada je čuo samo zvuk zauzeća linije.

– Jebena kučko – promrsi kroz zube i ponovno okrene isti broj. Zvuk zvonjave otegao se u nedogled i htjede zalupiti slušalicu, ali se naglo predomisli i lagano je spusti na nosač. – I što ću sad? – reče ne očekujući odgovora. – Idem popiti šalicu kave i razmisliti – odgovori samom sebi i iznenadi se. – Ludim! – upozori. – Imaš pravo – potvrdi samom sebi.

Sjeo je na prvu terasu i očajnički zatražio kofeina. Sjedio je tako sam, pijuckao kavu i palio jednu cigaretu za drugom. Pokušao je dalje pisati, ali nije se uspijevao usredotočiti, misli su mu skakutale i nije ih uspijevao skupiti na jednom mjestu i povezati. Ruke su mu se tresle, a noge plesale step na mjestu.

„Nazvat ću je“, pomisli, „još samo jednom. Otići ću u Orange House, tako mi svega!“ cinično se nasmije na tu svoju pomisao.

– Tako mi svega! – reče sebi i praznoj terasi pa se počne nekontrolirano smijati, ali se umiri kad shvati da ga konobar gleda izrazom djeteta u posjetu zoološkom vrtu. „Charles, smiri se, ne moraju svi znati da ludiš!“

Kada je ponovno stigao do iste govornice, ubaci 10 penija i utipka njen broj.

– Tko je? – javi se isti glas. Charles ne odgovori ništa. – Jel’ to opet onaj katolički napaljenko?

– Ovaj, ovdje…

– Ne moraš ništa reći, sve znam – prekine ga glas. – Samo ti ne znaš što znači odustajanje. Em si Irac, em katolik! Najgora pasmina. Zbogom!

Nemoćno spusti slušalicu. „Znači tako“, pomisli. „Nema problema, mogu ja doći da se osobno upoznamo, gospođo.“

Dok je autobusom došao do Orange Housea, sunca je već nestalo i pokazali su se gusti sivi oblaci. U daljini je odjeknuo grom. Charles pogleda u nebo i reče:

– Oh, Bože, katolički ili protestantski, svejedno mi je, samo mi pomozi!

Kao znak odgovora začuje grmljavinu.

– Shvatit ću to kao tvoju dobru volju.

Ušao je u prazno i mračno predvorje i osjećaj sablasnog prisustva se pojačao. Na recepciji nije bilo nikoga. Raspored stvari, uredno složenih na jedan snop, i ugašen kompjutor govorili su kako ovdje trenutno nitko ne radi. U nedostatku boljeg rješenja, stepenicama se zaputi na kat i pokuca na prva vrata na koja je naišao. Vrata otvori znojna starica odjevena u kričavonarančasti triko. Iz sobe su dopirali zvuci glasne glazbe i glasno stenjanje.

– Izvolite – reče starica hodajući na mjestu.

– Tražim Opheliju.

– Ah, ti si taj katolik – reče posprdno baba u narančastom, a njene riječi izvuku na vidjelo i drugu žensku osobu, odjevenu u kričavozeleni triko.

– Ah, on je taj! – reče baba u zelenom odmjerujući ga od glave do pete. – Mislila sam da gospa Ophelia ima bolji ukus.

– Zasigurno se tako drži – nadoda narančasta. – Pih, ovako nešto ne bih ni na poklon!

– Samo mi recite gdje je mogu naći! – nervozno će Charles.

– Ajme što je bezobrazan!

– Ah, ne može je naći – reče zelena i obje prasnu u smijeh. – Treća vrata lijevo. I to ti govorim samo kako bih se mogla dodatno naslađivati tvojoj patnji.

– Pazi na srce, u tvojim godinama sigurno više ne može podnijeti toliki napor – reče Charles i krene prema Ophelijinoj sobi. Dok je kucao na vrata, babe su još uvijek stajale na hodniku. – Molim vas… – ljubazno će kroz zube.

– Moš’ si mislit! Ovo je naš dom.

Charlesu ne preostane ništa drugo nego pokazati im srednji prst.

– Tko je? – upita netko iza vrata. Charles ne odgovori ništa. – Tko je? – ponovno upita glas.

– Katolički Casanova! – vikne narančasta baba i prasne u smijeh.

Vrata sobe se otvore i on u njenoj unutrašnjosti ugleda Opheliju. Krene da će ući, ali mu put prepriječi vlasnica fantomskog glasa. Imala je svojih metar i 90 i stotinjak kila, više-manje. Charles se ne uspije niti zaustaviti pa se zabije u njene ogromne grudi, odbije se kao od trampolina i vrati se na mjesto na kojem je stajao prije nego li je koraknuo.

– Stani, kud si navr’o? Pa nije ovdje Papa – reče ženski gorostas.

– Ovaj, oprostite, ali… – započne objašnjavati pa stane i odlučno vikne: – Ophelia!

Ona se okrene, očiju suznih kao da nije prestajala plakati od sinoć. Na pamet mu, iz tko zna kojeg razloga, padne jedan članak koji je negdje čitao kako ženske suze luče nekakve hormone koji ubijaju muški libido.

– Mika, pusti ga unutra – reče Ophelia ravnodušno.

– OK – reče Mika i malo se pomjeri, nedovoljno da bi Charles ušao pa se morao provlačiti između štoka vrata i njenog glomaznog tijela.

– Drago mi je, ja sam Charles – reče i pruži ruku.

– Veronica Sleevedown – reče Mika bez da ga pogleda.

– Mislio sam da ste Mika – ljubazno reče Charles.

– Ah, to je nadimak. U životu sam se bavila boksom i nadimak sam dobila po boksačkoj legendi – reče s osmijehom koji se brzo pretvori u izraz opreza. – Draga, ja sam ispred vrata u slučaju da ti zatrebam.

– Hvala ti – reče Ophelia.

– Hvala-a-a vam-m – iz nekog razloga ponovi Charles.

Vani je grmjelo sve jače, a jedini izvor svjetla u sobi bio je odsjaj gasećeg dana. Atmosfera je bila kao na karminama.

– Upalit ću svjetlo – neodređeno reče Ophelia, ne gledajući u Charlesa koji joj se pokušavao približiti.

– Ophelia… Ophelia?

– Sjedi – prekine ga ponovno.

– Ne, neću sjesti dok ti ovo ne kažem pa makar grom lupio sada baš u ovo mjesto. Ja se neću pomjeriti dok me ne poslušaš – reče Charles, suznih očiju. „Grozan osjećaj, te suze“, pomisli.

– Hajde – reče Ophelia i sjedne na svoj krevet. – Slušam te.

– Možda sam sinoć mogao bolje reagirati i Bog mi je svjedok da sam trebao. Glupo bi sad zvučalo da kažem „Oprosti, neću nikad više“. Istina je da sam se zbunio jer nisam vjerovao da stvari mogu otići tako daleko. Proveo sam proteklu noć i današnji dan u zoni sumraka. Ja sam uvijek mogao bez svega. I zrak mi je ponekad bio ogavan, ako sam ga takvim zamislio. Svi ljudi, na ovoj ili bilo kojoj drugoj planeti, sve životinje, sunce, mjesec i zvijezde meni ne znače ništa… – na trenutak zastane i obriše suzu izdajnicu. – Osim ako ih ti ne gledaš sa mnom, i ovo malo života što mi je preostalo ne znači mi ništa bez tebe jer samo s tobom ja sam sretan i potpun.

Charlesovo izlaganje prekine kucanje na vratima, a kroz njih proviri Mikina velika glava. Ophelia digne desnu ruku signalizirajući kako je sve u redu i glave nestane.

– Ovaj… gdje sam ono stao?

– Volim te – reče Ophelia. Charles ne reče ništa, samo je zagrli čvrsto, ne dajući joj disati. Prošlo je neko vrijeme dok je nije pustio iz zagrljaja i to je učinio s negodovanjem, ali ona nastavi ozbiljno:

– Ne znam koliko ćemo još moći ovako – reče zabrinuto.

– Kako to misliš?

– Znaš i sam, ne moram ti ponavljati što se dogodilo sinoć u Veroni, a ni ovdje situacija nije ništa bolja.

– Kako to misliš? – ponovi Charles.

– Ne znam jesi li primijetio, ali ovdje si persona non grata.

– Kakva persona?

– Pa, nepoželjna…

– Tebi sam poželjan – s osmijehom će Charles i zapljusne ga val novog oduševljenja.

– Da, da… ali, Charles, što ćemo?

– Pobjeći. Ja imam dobru ušteđevinu. Otići ćemo negdje, bilo gdje – Škotsku, Novi Zeland, i uživati do kraja života.

– Svugdje samo dalje od ovog ukletog otoka.

– Znači idemo? – oduševljeno će Charles.

– Da, ali kako ćemo sve ostaviti?

– Kao na primjer što? Kćer ti je odrasla i ima svoj život i svoju kćer o kojoj vodi računa. Moći će nas posjetiti kad god hoće. Ja, pak, nemam baš ništa da ostavim za sobom. Niti ću ikome nedostajati.

– Hm… Imam i ja nešto ušteđevine, a mogli bi u Španjolsku, za početak barem turistički.

– Eto, je li to onda riješeno? Jel’ krećemo? – s oduševljenjem će Charles.

– Ne možemo odmah. Moramo sve pripremiti, organizirati, riješiti neke formalnosti i to. Kroz par dana?

– Odlično! – reče nasmijan i strasno je poljubi.

Njihov intimni trenutak naglo je prekinula Mika koja je uletjela u sobu smrtno ozbiljnog izraza lica.

– Mislim da bi bilo bolje da sad odeš – reče strogo.

– Zašto? – upita Ophelia.

– Ništa ne pitaj. A ti za svoje dobro, idi sad i ne vraćaj se više ovdje.

Charles je zbunjeno pogleda, kao hipnotiziran pusti Opheliju i ustane.

– Čekaj malo – reče Ophelia i dalje ga držeći za ruku. – Što se događa?

– Ništa još, a nadamo se da niti neće… Ako on sada ode.

– Dobro, dobro, eto idem – reče još uvijek ne shvaćajući što se to zapravo događa. – Čujemo se sutra?

– Naravno, nazovi me, imamo o čemu pričati.

– Volim te – reče Charles.

– I ja tebe – odgovori mu Ophelia osmijehom djevojčice.

– Hajde, hajde – nervozno će Mika.

– Čekaj, idem ga ispratiti.

– Ne, bolje ne.

– Ali zašto?

– Nije bitno, a ti bježi sad.

Charles brzo napusti sobu poput bjegunca iz Alcatraza i krene mračnim i pustim hodnikom. Nešto se bio zamislio i odsutno klatario s noge na nogu dok se nije sudario sa staricom u zelenom trikou, koja se prekrila kućnim ogrtačem.

– Gdje ćeš, ljubavniče?

Charles pogleda pred sebe i uvidje da je ona tek dio poveće skupine staraca koja se ispriječila između njega i izlaznih vrata. Niti na jednom licu nije vidio osmijeha.

– Što, katoličke cure više ne daju? – progura se naprijed najveći i najdeblji od njih.

– Teroristi, IRA – uzvikne jedan starac drhtavim glasom i drhtavijom rukom zamahne prema Charlesu. On bez problema izbjegne taj pokušaj udarca i reče:

– Hej, ljudi, čekajte malo!

– Dosta smo mi čekali! – reče vitalni debeljko. – Prvo nam ukradeš curu, a sad se još vucaraš našim domom, to ne može tako!

– Pičko katolička! – vikne konspirativno narančasta baba.

– Hej, ma dajte, ljudi… – krene pacifistički ublažiti situaciju, ali prekasno. Iz pozadine je začuo Opheliju kako viče: – Nemojte! Stanite!

Okrene se u pravcu glasa, taman da izbjegne malu i oblu šaku koja ga je umjesto u nos pogodila u oko. Bol je bila iznenadna i jaka, a Charles padne na pod. Pogledao je u pravcu udarca, ali u prvi mah nije vidio ništa osim maglice. Ni iz drugog pokušaja nije u potpunosti vjerovao svom vidu, doimalo se kao da debeljko ima četiri ruke i to dvije velike i dvije malene i oble. Tek iz trećeg pokušaja vidio je kako debeljko na leđima nosi patuljka Billyja koji mu je zadao udarac pokvareno se cerekajući.

– To ti je zato što si mi ukrao simpatiju – reče Billy i dalje se zadovoljno cerekajući kao da je ovo želio više od visine.

Kad je osjetio Ophelijine ruke na prsima, Charles je malo došao k sebi i pridigao se u sjedeći položaj.

– Svi ste vi prokleti idioti! – vrisne Ophelia.

– Katolička kurva! – vrisne netko, hrabro se sakrivši u gomili. Kada je čuo uvredu, Charles se odjednom sjeti svog obećanja, ustane i vikne:

– E sad je dosta! – namjesti ruke u borbeni položaj i smireno nastavi: – Da vidim, tko će prvi? – reče hrabro, ali se svejedno iznenadi kad shvati da je čitava skupina staraca krenula prema njemu.

– Stop! – začuje ženski glas koji je čudom uspio nadglasiti svo komešanje. – Sad je stvarno dosta! – Mika autoritativno stane između Charlesa i Ophelije s jedne, te razjarene gomile s druge strane.

– Ljubavi – tiho mu šapne. – Mislim da bi sada stvarno trebao otići.

– Ali..

– Znam, ljubavi, hvala ti na tome, ali sada stvarno trebaš otići. Zovi me sutra.

– Jesi gluh? – ljutito upita Mika. – Poslušaj je i bježi!

– Bježi, bježi – reče hrabri debeljko. – Ali već ću te ja pronaći.

– Jedva čekam – hladno reče Charles i uputi mu pogled pun bijesa. Debeljko se na to nasmije.

– Do sljedećeg susreta s mojom šakom, katolički štakore.

Charles se ne obazre na ovu posljednju provokaciju, već izađe van na kišu, sretan što je izvukao živu glavu, ali i zato što je održao obećanje. Bol u oku bila je jaka i mogao je osjetiti kako otiče. Kiša koja je padala po njemu, malo je ublažila bol.

Kad je ušao u autobus, izgledao ja kao da se vratio s fronta. Ispružio se na zadnjem sjedištu autobusa i zatvorio oko, ono koje već nije bilo zatvoreno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.