Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRIDESET I PRVA

– Allealeeeeurghhhplinkljmnž – začulo se u cik zore u sobi broj 24 staračkog doma Verona u Londonderryu dana gospodnjega drugog studenog. – Rghhhplinkkhmnžiaiai – začulo se ponovno iz Charlesu neutvrđenog pravca, ali je bio siguran da je taj nepodnošljivi zvuk dolazio iz njegove sobe. Taman kad je htio izustiti Maxovo ime, začuje njegov glas koji je otkrivao jednaku ako ne i veću razinu iritacije.

– Pa dobro, Wilsone, jesi li ti normalan? Hajde, molim te lijepo, prvo mi to odgovori pa te poslije mirne duše mogu ubiti.

– Šta nije super? – uzvratio je Wilson protupitanjem i ponovno proizveo isti zvuk. Charles se pridigne u sjedeći položaj i protrlja oči, ali prizor koji je vidio i dalje je bio sanjiv. Ugledao ja Wilsona odjevenog u premalo žuto-crno karirano odijelo, na glavi je nosio kaubojski šešir, a da bi stvar bila još gora, u ruci je držao violinu.

– Wilsone, pobogu, što radiš? – upita Charles.

– Pripremam se za večerašnji nastup – ponosno će Wilson. – Ha, što kažeš?

– Mislim da ćeš svakako pobijediti, a glavna nagrada bit će ekskluzivno i već plaćeno putovanje na gradsko groblje. Gubi se!!! – vikao je Max.

– Hej – reče Wilson Charlesu. – On ti je samo ljubomoran zato što ću ja svirati, a Oliva će pjevati i sigurno ćemo pobijediti. Hoćeš li me čuti kako sviram?

– Ne, hvala. Nešto mora ostati iznenađenje – snađe se Charles.

– Imaš pravo. A sada me ispričajte, ali moram vježbati, vidimo se kasnije.

– Podsjeti me na doručku da iz kuhinje ukradem nož – reče Max nakon što je Wilson napustio sobu.

– Dva, valjda?

– Zašto?

– Jedan za Wilsona, jedan za Olivu!

Vrijeme se nije danima mijenjalo pa tako niti na taj sudbonosni, odlučujući dan pobjednika, no nikome to, činilo se, nije naročito smetalo da od zore šeću, trče, urlaju, vrište hodnicima i sobama, a sve zbog tako trivijalne stvari kao što je izbor za miss. Pravi parlamentarni izbori nisu izazvali toliki interes. Kao da je danas Dan D i sutra više ništa neće biti isto. Kao da će sudjelovanjem ili još bolje pobjedom ispraviti potrošenu davnu mladost. Barem u svojim, varljivim očima, bit će ponovno lijepi i puni života.

Charles je čekao u redu za WC deset minuta koji za promjenu nije smrdio na fekalije, već na mješavinu svih mogućih i nemogućih parfema koji su svi odreda mirisali kao mješavina slatkog znoja i mokraće, kao da je Denim toliko nedostižan. Njegovateljice iz jutarnje smjene danas uopće nisu imale posla. Nitko nije zaspao, pomokrio se u krevet, nitko više nije bio bolestan, a kada su kome i ponudile pomoć rečeno im je da ne guraju nos tamo gdje im nije mjesto. Sara i Mara, jutrošnje njegovateljice, samo su stajale na hodniku ruku podbočenih o bokove s kolicima prepunih lijekovima čistom posteljinom koju su potpuno netaknutu vratile jer je danas sve bilo OK danas je u domu život propupao poput proljeća.

U sobi ga je dočekao nervozni Max.

– Hajde, što si se porađao tamo? Znaš da ne smijem ostaviti sobu praznu.

– Zašto?

– Pa zbog Wilsona da mi ne mazne odijelo – reče i izjuri iz sobe da bi se isti čas vratio. – Ti se ne mrdaj i stražari.

– Na zapovijed! – salutirao je Charles. Potpuno nesvjestan svog dobrog raspoloženja, stane fućkati, a tek ga je zvuk koji je sam proizvodio prenuo iz sretne letargije koja je postala stvarnost. Možda je baš želio biti ovdje i s nestrpljenjem čekao da i Ophelia osjeti isto.

Max se vratio mirisan poput ljiljana, sjajan od krema i gela. Charles zgrabi svoj notes i zaputi se van.

– Đontra, vidimo se – kratko reče i nestane.

Uspio je neopaženo proći prepuni živahni hodnik i predvorje, vjerojatno zato što su svi bili previše zaokupljeni vlastitom pojavom. Čak ga ni portir nije primijetio jer se pripremao da, uz ulogu glavnog de luxe nadzornika, preuzme i onu suca. Uvježbavao je svoju ulogu dajući pohvale i pokude nervoznim bakicama. Neke su se crvenile u licu, a druge su pak plačući napuštale predvorje. On se provuče kroz tu „modnu“ strku i izađe van na slabašnu kišu. Veselio se večerašnjem susretu s Ophelijom, razmišljao je, iako stidljivo, o vjenčanju.

Htio je iskoristi dobro raspoloženje za pisanje pa se odluči vratiti u sobu, u nadi da će ista biti prazna. Danas je netko gore bio na njegovoj strani. Charles otvori notes i krene.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Ponekad je život poput tobogana. Zabavan, iako te strmoglavo vodi dnu. Uspon je težak, ali se barem penješ, pa opet bjesomučno juriš prema dolje, strepiš da ćeš tresnuti glavom, raspametiti se i ugledati svijet onakvim surovim i sivim kakav zaista jest, nikada nije zabavno. Osim danas. Danas se svijet čini poput duginog padobrana kojim se spuštamo u oazu usred pustinje dosadnog, bezizražajnog života. Danas smo svi sretni i uzbuđeni jer će se dogoditi nešto neobično za nas, iako je to nešto što bi prije pedeset godina bilo nešto obično, beznačajno. Prolaznost dana, mjeseci, godina u očima mojih vršnjaka obično pretvara u neobično, normalno u nenormalno, istinu u laž, smijeh u suze. Život je sklop nesretno posloženih suprotnosti. Kad si dijete, želiš baciti svoj bicikl i voziti auto, kad si odrastao i imaš auto, dva auta, dao bi ih oba samo za jedan dan djetinje vožnje na biciklu. Dok se školuješ, jedva čekaš postati samostalan, kad počneš zarađivati i naporno stjecati novac, želiš natrag u školu gdje je novac bio samo sredstvo za kupovinu bombona. Jedino nitko ne želi ostarjeti u staračkom domu, mislim da nema te pogodbe, ali danas je dan kada starenje nema ništa s tim, danas sam sretan što sam ovdje gdje jesam, i ostali su sretni. Danas je baš neki sretan dan.

Večer je došla i suviše brzo s obzirom na strku i metež koji se cijeli dan odvijao. Blagovaonica, večeras specijalno uređena kao pozornica s pripadajućom modnom pistom i stolicama poslaganim u redovima za gledatelje, već se počela puniti natjecateljima (od kojih je najmlađi imao svega 62 godine), žirijem, gledateljima, novinarima i inim radoznalcima. Soba broj 24, kao i sve ostale, hodnik i predvorje odisali su mirisima raznih parfema kao u nekoj tropskoj šumi. Bend se još uvijek uštimavao i za probu odsvirao Put Your Hand On My Shoulder na oduševljenje prisutnih, od kojih su se neki čak usudili i zaplesati. Ispred doma je bio parkiran službeni Fiat Uno te kola hitne pomoći za svaki slučaj. Charles se motao po predvorju dok sat nije otkucao 19 i 40 pa je krenuo prema autobusnoj stanici. Na izlazu je sreo njegovateljicu Maru koja je u civilu bila prava bomba, iako to nikada nije zamijetio. Uska kratka crna haljina, duga plava kosa i osmijeh za pet; ne čudi što se tako sredila kad je ipak ona voditeljica glavnog događaja.

Charles vani zapali cigaretu. Večer je bila bez kiše, ali zato je magla gospodarila parkom doma. Iznutra se i dalje čula pjesma Paula Anke i Charles se lagano zanjiše u ritmu.

– Put Your Hand on My Shouuulder – zapjevao je dok se dim cigarete gubio u magli.

– Hm, hm, smijem li se pridružiti? – upita netko.

Charles se trgne i ugleda doktora Stevea Stevensa u svijetlosivom odijelu, uredno počešljane duge brade.

– Oh, doktore, to si ti – reče Charles s olakšanjem. – Kako je?

– Nikad bolje! S godinama kao da se pomlađujem. Nego, imaš cigaretu? Malo mi je kriza pa…

– Naravno – reče Charles i pruži mu kutiju. – Nadam se da nije ozbiljna.

– Pa znaš, vi penzići ste poput lavine. Kad jednog boli, sve boli isto ili slično, a kad svi žele biti zdravi i lijepi, kao večeras, onda nikome ništa. Vjerujem da će već sutra čekaonica biti dupkom puna… Znaš li ti uopće da se ja nisam mogao natjecati, ha? – reče Steve i povuče dim da bi dobio na dramatičnosti.

– Ne, zašto?

– Jesam li ja stanovnik doma? Dobro, u tehničkom smislu jesam, ali da li zaista jesam?

– Pa stariji si od ovog doma, to je sigurno!

– Ha, ha, baš smiješno. Vidiš, ali ja nisam stanar ovdje.

– Pa živiš u ambulanti.

– Živim tamo jer sam tako izabrao, mislim nisu me ovdje smjestili.

– Pa nisu ni mene „smjestili“, sam sam se smjestio.

– Sam si odlučio? Pa ti mora da nisi normalan! – začuđeno reče Steve.

– Govori mi netko tko živi u ambulanti!

– Da, ali tamo ima droge. Morao sam potkupiti suca, onog vražjeg portira i od tuda ta kriza. Krvopija, sve mi izbio iz džepova, nije mi ostalo love da ga potkupim za pobjedu. Pa ako ti imaš što sitno, ja ti obećajem, svi analgetici i antibiotici u ambulanti su tvoji. Sve te prekrasne šarene tabletice, samo reci…

– Zašto ne pitaš portira? Prema mojim saznanjima, on također voli onostrane svjetove nesvjesnog.

– Vidiš, to ti je dobra ideja. Ajde, daj još jednu cigaretu.

– To uvijek može. Evo, ja ću jednu s tobom – reče Charles kad iz magle dopre sablasni, poznati glas:

– Mislim da vam to i nije najbolja ideja.

Iz sve gušće magle prvo je izvirilo nešto poput kožnog jarbola: ogromno, špičasto i zategnuto. Taj komad nosa parao je maglu i za sobom vodio doktora Stewarta, glavom i nosom.

– Dobra večer, kolega Stevens – reče Stewart uz cinični osmijeh koji se nenadano pretvori u grimasu užasa kada ugleda Charlesa. – A i vama dobra večer. Vidim da je neobično živahno ovdje večeras – reče suhim i krckavim glasom, stavivši živahno pod zračne navodnike. – I Charles, kako vaš proljev?

– Nikad bolje. Čak i kad malo zapne, pomislim na vas i odmah teče poput proljetnih potoka. A otkud to da ste vi ovdje?

– Vjerojatno bih sad imao pametnijeg posla, kao što je spašavanje života vrijednih spašavanja, da nije vašeg staračkog egzibicionizma.

– Slušajte, kolega…

– Šššššš! – reče Stewart i položi ruku na uho. – Jesam li ja to čuo korake dinosaura?

Nakratko nastane tišina jer su sada svi osluškivali korake.

– Hej, kompice, što se radi? – reče Max koji se pojavi niotkuda. U ruci je držao joint kojeg se hitro riješi, poput srednjoškolca za vrijeme racije, kada je ugledao doktora Stewarta.

– Nije dinosaur, al’ je narkoman – nastavi cinično Stewart i počne se iritantno smijati.

Na njegov smijeh nadoveže se Max koji je stao točno ispred njega te mu začuđujuće brzim pokretom glave razbije nos. Stewartov se smijeh pretvori u vrisak, krv počne prskati uokolo, a Maxov se namješteni smijeh pretvori u prirodni.

– Junkie-dinosaur u borbi protiv ljigavog nosoroga – reče Max i zapali novi joint.

– Ti, ti, ti… – započne šokirani Stewart prstom upirući u Maxa, potom u Charlesa i Stevensa koji su, oporavljeni od iznenađenja, prasnuli u smijeh na tu njegovu prijetnju.

– Only yooou… – zapjeva Max. – Can make my nose bleed, only yooouu… – nastavi pjevati dok se Stevens počeo gibati u ritmu i pucketati prstima.

– Platit ćete za ovo – histerično priprijeti Stewart i nestane u magli.

– Evo – reče Max i pruži joint Charlesu koji samo niječno zatrese glavom. – Ah, da žena – kratko prokomentira i krene sam povući dim kad mu ga iz ruke otme Stevens. – Polako, ima dosta za sve.

– A-ha – kroz dim odgovori Stevens.

– I, jesi spreman za večeras? – upita Charles Maxa.

– Ja sam rođen spreman.

– Prijatelji moji, i još draži pacijenti! Večeras je noć kada će se valjda i meni posrećiti.

– Misliš pobijediti?

– Ma dobro i to isto, ali mislio sam na drugu vrstu sreće. Ovu bradu već dugo nitko nije gladio, ako se dobro razumijemo.

– Ha, ha, doktor se misli malo maziti večeras – reče Max otpuhujući dim dalje u maglu.

– Pa da – stidljivo će Stevens koji je poput psa pred stolom vlasnika pratio kretanje jointa.

– Pa sretno ti bilo, doktore.

– Probaj s Olivom, to ti je bar zicer – reče Max.

– Ah, te žene, žene… – reče Stevens. – Nisu žene što mene zanima.

– Nego što? – prasne Max. – Mrtvaci? Da nisi ti nekakav, kako se ono kaže, nekrofil?

– Daleko od toga – odgovori s dignutim rukama u znak predaje. – Mene zanima suprotno od žena, muškarci.

– Stevens, pa ti si tetkica! – reče Max i snažno ga potapša po ramenu.

– Jesam, ja sam homoseksualac koji nije osjetio dodira već godinama.

– Probaj s Wilsonom! – predloži Max. – Nego, Charles, što misliš, hoće li se vratiti onaj nosonja?

– Ne vjerujem. Nakon što sam ga ugrizao za ruku, razmazao govna po njegovom autu, a sad još i ti s nosom… Nego, ja moram sad krenuti – reče Charles. – Autobus samo što nije došao, a ja još uvijek nisam na stanici.

– Hajde, požuri. Jedva čekam da je upoznam, što baš i ne mogu garantirati za našeg pajdaša Stevensa – reče Max smiješeći se.

Charles je koračao u potpunosti nesvjestan magle koja ga je okruživala. Bio je zamišljen i nekako zabrinut.

Na autobusnoj stanici nije ga dočekao jedan autobus, već tri, i svi su bili dupkom puni pa je pomislio da je onaj Stevens malo previše puhao dim prema njemu. Kad su se svi iskrcali, mala stanica jednostavno nije imala kapaciteta da primi sve te ljude. Obično su na toj liniji putnici najčešće bili umirovljenici iz doma, ali ne i večeras. Večeras su došli sinovi i kćeri, unuci, prijatelji – potencijalni stanovnici doma, kao i njihovi ljubimci. Nakon nekoliko trenutaka Charlesove slijepe panike, on ugleda Opheliju, predivnu kao i uvijek. Došla je zbog njega, ravno u ralje neprijateljskog doma i izgledala je božanstveno. Ispod raskopčanog dugog crnog kaputa nosila je crne čizme s niskim potpeticama, dugu crnu haljinu s diskretnim dekolteom. Dugu crnu kosu, koja je inače uvijek bila raspuštena, sada je bila u punđi koja je u kombinaciji s dugačkim srebrnim naušnicama djelovala poput krune. Izgledala je kao pozitivna crna kraljica iz Alice u zemlji čudesa. Poput savršene heroine spremne za sve. I bila je samo njegova, zbog čega je njegovo srce počelo jače kucati dok ju je s nestrpljenjem dočekao u zagrljaj.

– Izgledaš predivno – reče i poljubi je u obraz, što izazove nekoliko podsmijeha kod nečijih neodgojenih unuka.

– A ni ti nisi loš, osim što malo zaudaraš po dimu – reče ona i jače se privije uz njega. – Malo me strah.

– Zašto? Ja sam tu da te branim od zajedljivih zala, a kako večeras izgledaš, i od ljubomornih muških pogleda.

– Obećaješ?

– Naravno, a sad hajdemo, izbor samo što nije počeo.