Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRIDESET I SEDMA

 

Charles je ispred doma nervozno koračao lijevo-desno poput nekog opičenog znanstvenika kojem eureka neprestano izmiče. Kiša je napravila kratki predah i sunce se nakratko pojavilo iza oblaka. Bilo je hladno, svejedno.

– Pa dobro gdje si ti? – upita Charles kad se Max konačno pojavio.

– Strpljenja, vidjet ćeš. Jesi li dobio Opheliju?

– Jesam, tamo je situacija ista, ako ne i gora. Gotovo se čitav Orange zajedno s osobljem zaputio na groblje.

– Bit će krvi, jebote!

– Nadam se da neće – zabrinuto reče Charles. – Ophelia je krenula prema groblju, čekat će nas na ulazu. Hajde, bus samo što nije stigao.

– Bus? Kakav bus? – reče Max s osmijehom, u desnoj ruci držeći ključeve auta. – De luuuhheee fiat uno, na vašem raspolaganju, uključujući i vozača.

– Max, ti si genijalac! Otkud ti ključevi?

– Maznuo sam ih onom šupku od upravitelja.

– Čekajte, čekajte – začuli su iz daljine baš kad su palili auto.

– Jebote, što sad ovaj hoće? – upita Max kad je ugledao doktora Stevensa kako brzo napreduje prema autu.

– Čekajte – reče zapuhano. – Idem i ja s vama ako bude ranjenika.

– Upadaj – vikne Max. – Ha, ha, ranjenika – reče i ubaci u rikverc i punim gasom umalo udari u vaze s cvijećem.

– Opa… – poviče Stevens koji se borio s ravnotežom na zadnjem sjedištu. – Malo smo zahrđali.

– Malo smo zahrđali – ponovi Max imitirajući njegov ton. – Nisam nikada ni položio.

Uno naglo krene uz zaglušujuću buku i sjuri se poput kamikaze na glavnu cestu.

– Max, pazi – poviče Charles panično pokazujući prema koloni vozila. Max samo hladno pređe u suprotnu traku I pritisne gas. Dva automobila koji su mu dolazili u susret skrenu lijevo i počnu strugati rubnik ceste. Simfonija truba se nastavila, ali Max se nije obazirao. – Kakav predivan dan, papčine – vikao je i pokazivao svima srednji prst.

– Ako ovako nastavimo, nama će trebati doktor – reče panično Stevens.

– Opustite se, važno je da stignemo na vrijeme. Jesam li u pravu, Charles?

– Da, da, ako na groblje ne dođemo u ležećem položaju!

– Ha, ha – nasmije se Max i iz džepa izvadi srebrnu pljosku. – Živjeli! Pravi škotski.

– Hej, mogu i ja malo? – javi se doktor.

– Pa gdje ti je doktorska etika, Stevens?

– Malo za sterilizaciju, znaš? – stidljivo će doktor i potegne. – Jebote, Max, tebi semafori stvarno ništa ne znače?

– Ma ta svjetla samo zbunjuju; čas zeleno, čas crveno, čas žuto. Jebote, neke se odluče više za jednu boju!

– U moje vrijeme nije bilo semafora – nostalgično će Stevens.

Ubrzo su stigli na groblje, Max je parkirao ravno pred ulaz gdje ih je napeto čekala Ophelia.

– Brzo, moramo požuriti.

– Nijedna zabava ne počinje bez nas – reče Max.

– A ne završava bez mene – reče Stevens.

– Hajdemo onda – odlučno reče Charles i zagrli Opheliju.

Sunce se u međuvremenu opet sakrilo iza tmine oblaka i bilo je pitanje sekunde kada će ponovno pasti pljusak. Vjetar je pojačao ritam i po alejama je nosio mrtvo i uvelo cvijeće, poklopce lampiona koji su u padu stvarali jezivi zvuk. Već su se približili glavnoj aleji u čijem je središtu dominirao veliki bijeli križ od kamena. Sam prostor oko križa bio je prazan i čist, činilo se kao da vjetar tamo nije ni zašao. Lijevo od križa stajala je grupica od četrdesetak protestanata zbijenih u dva reda, potpuno spremnih na bitku. Ispred njih licem okrenutim njima izdvojio se starac u invalidskim kolicima. Na jakni su mu svjetlucali ordeni iz tko zna kojeg rata, a u desnoj ruci je ponosno držao zastavu Sjeverne Irske. Nasuprot njima nalazila se brojčano podjednaka skupina katolika koja je bučno dovikivala nešto protestantima.

– Izdajice!

– Krivovjernici!!!

– Vratite nam našu zemlju, mamicu vam britansku!

– Jebala vas kraljica!

Na drugoj strani komešanje se pojača i krene revanš uvreda:

– Ne želimo pedofile u našem gradu!

– Svi van, u Vatikan!

– Papa voli male dječake!

– Marš u Irsku!!!

Verbalno šamaranje prijeđe u nerazumljivu graju, a Max mudro primijeti:

– Prevario sam se, zabava je ipak počela bez mene.

– Oh, Bože moj – reče Ophelia i zaplače.

– Ovo je gore nego što sam mislio! – reče zabrinuto Charles. – Plan je sljedeći. Max i ja idemo umiriti katolike, a ti, Stevens, s Ophelijom kod protestanata. Ljubavi, hoćeš li ih uspjeti smiriti?

– Moram pokušati – odgovori kratko.

– Ja ne bih kod izdajnika – usprotivi se Stevens.

– Stevens! – razdražljivo će Charles. – Molim te, ne počinji.

– Ma hajde, hajde – reče Max. – Svi znamo na kojoj bi strani htio nabrojati više mrtvih.

– Ajde, ne gubimo vrijeme na pizdarije – odlučno će Charles i povede ih prema grupama.

– Svinje protestantske!… Govna katolička!… – orilo se s obiju strana, sve glasnijim povicima. Kad su stigli tik do mjesta bijesa, ugledaju i dva svećenika u žustroj raspravi.

– Stanite, ljudi, stanite! – poviče Charles.

– Ah, evo ga katolički Romeo! – vikne netko iz protestantske grupe. – Njega ćemo prvog ubiti!

– Samo ga probajte opet dirnuti – poviče Wilson koji izbije na čelo katoličke gomile. – Svi ćete se pokajati-ti – glasno zamuca i protestanti, a i pokoji katolik, prasnu u smijeh.

– Uh, al’ nas je sssstrah-h-ah!

– Charles, što god da se danas ovdje dogodi, znaj da te volim i jedva čekam da pobjegnemo iz ove lude zemlje!

– I da se vjenčamo – reče Charles i krnje se osmjehne kutevima usana.

– I da se vjenčamo – ponovi Ophelia i zagrli ga. Stajali su tako časak niti ne znajući da će upravo taj čin biti okidač, znak, i katolicima i protestantima da nasrnu jedni na druge.

Počelo je letjeti kamenje, lampioni, vaze s i bez cvijeća…

– Joooj… – poviče netko iz gomile.

– Evo ga i prvi ranjenik! – vikne Stevens. – Max, hajde sa mnom.

– Zar baš moram? – upita Max, ali svejedno ode. Wilson je nišanio okolo svojom praćkom i kao da se ludo zabavljao. Martha je grebala sve oko sebe. Njena perika već je odavno bila na podu.

– U napad!!! – vikao je starac u invalidskim kolicima koji je, na svoju sreću, izbjegao direktnu bitku, ali je Martha to nadoknadila kamenom u čelo. Krv mu je tekla niz lice, a on je svejedno vikao:

– Smrt katolicima! Smrt katolicima!

Wilsonu je Ophelijina cimerica, Mika, oduzela praćku I sad ga je vukla za uši i lupala nogom po stražnjici. Oliva je uhvatila protestantskog svećenika i bacila ga na zemlju. Svojom je težinom legla na njega, a svećenik se nije nimalo opirao. Nije bilo jasno je li samo mrtav ili uživa pod pritiskom njenog tijela.

– Brzo, idemo – reče Charles.

– Volim te, ljubavi! – zabrinuto reče Ophelia.

– I ja tebe – nasmiješi se brišući joj suze. Njihove se ruke stisnu još jednom, a potom razdvoje da bi otišle urazumiti te lude glave, koje su baš tako naumile kratiti dosadu.

Charles je stao pred dvojicu i nije stigao ni usta otvoriti, a već je primio udarac šakom u lice.

– Puj, mamicu ti katoličku – reče udarac i pridoda jedan udarac u rebra. Bol je nastupila ekspresno, a nedostatak zraka srušio ga je u ležeći položaj. Dok je pokušavao doći do zraka, ugledao je Opheliju i protestantskog debeljka kako joj udara šamar i odvlači je među grobove. Onaj ih je, mrski mu patuljak, Billy pratio u stopu huškajući debeljka da ponovno udari Opheliju. Pogledom je tražio Maxa ili Wilsona, Stevensa, bilo koga da mu pomogne. Kad se uspio pribrati, duboko udahne, sve oko sebe: i zrak, prašinu I mržnju pa glasno vikne:

– Ophelia!!! – nesigurno ustane i krene u njenom pravcu.

– Stani, katoliče! – vikne njegov protestantski napadač. Charles se okrene i izmakne novom udarcu, ali zato uzvrati novim i pogodi napadača u nos. Krv je brzo i efektno prsnula iz meke staračke hrskavice, ali Charles nije imao vremena diviti se svojem djelu, već je pohitao Opheliji. Kad im se približio, prepoznao je onog vitalnog debeljka koji mu je jučer poklonio udarac u oko.

– Ti, kurvo jedna! – vikao je debeljko. – Natežeš se s katolicima, a mene nisi htjela, droljo!

– Stani! – bijesno vikne Charles.

– Ah, i ti si tu – razdragano će debeljko. – Sad imam pravi par golupčića!

– Charles! – vikne Ophelia kroz suze.

– Ophelia, bježi i sakrij se!

– Charles, ne… – započne Ophelia, ali je prekine debeljko imitirajući Charlesa.

– Ophelia, bježi… – reče posprdnim glasom.

„Vrijeme je za osvetu“, pomisli Charles, stisne šake I nasrne na debeljka. Negdje u trećem koraku dok je još ubrzavao, slijep i izluđen od bijesa, Billy ga pogodi još uvijek gorućim crvenim lampionom, te Charles zapne za rascjep u betonu i krene padati na Billyja koji ga je spremno dočekao i odbacio na obližnji grob. Charles shvati kako gubi tlo pod nogama, prizemljenje je bilo tvrdo i bolno, i snažno udari glavom u crni mramorni spomenik. Bol skoro i nije osjetio, samo je čuo čudnu zvonjavu u glavi, kao da su baš sva crkvena zvona riješila zvoniti u isti čas. Na vratu i ramenima osjeti toplu tekućinu koja se počela širiti po njegovoj koži. Pogledao je u pravcu patuljka, ali on je počeo panično bježati. „Seronja kukavički“, pomisli i pogleda Opheliju koja je vrištala i histerično čupala kosu. Nije je mogao čuti zbog proklete zvonjave, ali činilo se da vrišti. Bilo mu drago što ju je mogao spasiti, htio joj je reći kako je voli i neka se smiri, ali nije mogao otvoriti usta pa joj je umjesto toga mahnuo. I uistinu se umirila, prišla mu, uzela ruku i stisnula je. Nešto je govorila kroz suze. On joj uputi osmijeh, a ona mu uzvrati istom mjerom. Bio je to tužan osmijeh, opran suzama, ali Charlesu najljepši koji je u životu vidio.

Na licu je osjetio prve ledene kapi kiše i on pogleda prema nebu. Negdje krajičkom oka uhvatio je poznatu sliku svoje stare prijateljice na bijelom kamenom križu iz čijeg su dna tutnjile munje. Za Charlesa ona više nije bila samo naslikana utvara iz noćnih mora.

„Ah, ipak si me dočekala, ti stara beštijo!“, pomisli. Kapi kiše uskoro su ustupile mjesto sitnim pahuljama snijega koje su se počele hvatati za njegovo ukočeno lice. „Evo me, dolazim“, pomisli i posljednjom snagom stisne Ophelijinu ruku. Pogledao je k nebu i ugledao snijeg pa se još jednom ironično osmjehnuo. Zatvorio je oči.

– Snijeg! Oh, da… Samo da se domognem snijega – rekao je sebi u bradu, ponavljajući poput mantre.

Metalni huk približavao se svojim sablasnim i hladnim prisustvom, neprirodnim poput snježne oluje u tropima.

– A, jebi ga… – reče hrapavim glasom.