Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRIDESET I ŠESTA

 

Predvorje je bilo iznenađujuće prazno i mračno, a on doživi neugodni déjà vu. „Valjda su svi još umorni od sinoćnje zabave“, pomisli. „Sinoćnje zabave! Ne mogu vjerovati da je to sinoć bilo, kao da je prošla godina…“

U svojoj sobi našao je Maxa, Marthu, Wilsona i Olivu, smrtno ozbiljnih lica. Dobro, osim Maxa koji je bio okupiran onim što je najbolje znao, motanjem jointa.

– Što se tebi dogodilo? – gotovo histerično upita Martha.

– Prijatelju – skoči Wilson. – Ja ću te osvetiti!

Charles tek tada shvati da oni govore o njegovoj modrici.

– Što je, cimeru – kroz smijeh će Max. – Vidim da ti je oprostila.

– Aha, to je od one bezobrazne protestantske kučke – poviče Oliva. – Ja ću joj oči iskopati svojim konjićima.

– Smiri kopita! – naredi Charles. – Nije to ništa i nije to ona učinila. Samo za vašu informaciju, Ophelia i ja smo se pomirili i… – zaletio se i htjede im reći za Španjolsku, ali naglo stane.

– Pa tko te je onda tako uredio? – zapita Max i zapali.

– Ma nitko, nije važno…

– Kako nitko? Kako nije važno? – zavrišti Martha. – Jesu li te oni prljavi protestanti tukli? E, sad je dosta – reče ljutito Martha. – Ovo više ne može ovako! – napusti sobu, a za njom se odmah povuče i Oliva.

– Jel’ boli? – brižno upita Wilson.

– Ne, ne za sada. Ali i da boli, vjeruj mi, vrijedilo je.

– I ja bih se tukao zbog Olive – reče ponosno Wilson.

– Ti bi od Olive dobio batine – reče Max i počne se smijati.

– Wilsone, svinjo napušena, dolazi ovamo odmah! – začulo se ih hodnika.

– Oprostite, momci – smireno će Wilson i napusti sobu ispraćen smijehom.

– I kako je tebi danas bilo? – upita Max, i Charles mu ukratko prepriča sve što ga je snašlo u Orange Houseu.

– Jel’ ima dobro tijelo? – upita Max.

– Tko?

– Pa ta boksačica Mika.

– K’o Mount Everest.

– Onda bih ga mogao osvojiti! – reče i prasne u smijeh.

Pričali su još neko vrijeme dok Max konačno nije priču zamijenio hrkanjem, a Charles usnuo snom pravednika iz kojeg ga je probudila Martha snažnim udarcem u rame.

– Hajde, diži se! – naredi. Charles pogleda u njenom pravcu, ali vidio je samo sjenu jer je dnevna svjetlost koja je ulazila kroz prozor bila prejaka.

– Mislim da si pogriješila krevet, draga. Max je tamo.

– Nemoj si laskati! Ne trebam te zapravo ja, već upravitelj.

– Upravitelj? – upita i pridigne se. – Zašto on?

– Otkud znam. Digni se i pravac u njegov ured!

– Dobro, dobro. Samo da se popišam prvo.

Charles nije žurio. Polako se spremio i provjerio diše li još uvijek Max s obzirom da se nije probudio pa se laganim korakom uputio u upraviteljev ured. Hodnik je opet bio sablasno prazan i on se upita što se to, kvragu, dešava. Pokucao je na vrata ureda i ušao.

Za stolom od mahagonija poput kralja je sjedio upravitelj naoružan jedino svojim de luxe osmijehom.

– Oh, Charles! Baš vas trebam – reče kreveljeći se poput neke egzotične svemirske ribe. – Sjednite. Ovaj… – zastane i rukom prođe kroz svoju gustu kosu. – Ne znam odakle da počnem… Ovaj, kako ste?

– Ja odlično – kratko i bez emocija reče Charles.

– Hm, da. Kako ste zadovoljni životom u Veroni?

Bello – reče bez oduševljenja.

Molto bene, zapravo de luhee bene. Nego, u vašem privatnom životu sve u redu, čujem.

– Dabome da čuješ – nervozno će Charles. – Onda poslušaj i mene: sve je odlično!

– Pa ja baš i nisam tako čuo.

– OK. Ponovit ću – sve je idilično – povisi glas do granice vriska.

– Dobro, dobro – zastane na trenutak da bi nastavio: – Ali… Znate, ta vaša veza s tom gospođom iz protestantskog doma, ovaj… Samo sve je to malo nezgodno, ne mislite li?

– Za mene ne.

– Eh, tu se varate. Upravo za vas ima, tu pred vašim nosom. Ovdje u našoj dragoj Veroni, a džentlmen poput vas može birati. Sve su one usamljene i željne muškog dodira, vjerujte mi.

– To ti vjerujem – reče Charles aludirajući na pobjednicu, ali i neke poražene u netom održanom izboru za miss.

– Drago mi je da se konačno razumijemo – reče upravitelj i ponovno se iritantno iskesi.

– Ali za mene postoji samo Ophelia.

– Eh, Charles, sad ste samo nerazumni, pa nismo djeca. Što na primjer kažete na gospođu Elisabeth Moore, ona je pravi komad, a uz to i miss doma.

– Svi znamo kako je do toga došlo – kroz umjetnu protezu procijedi Charles.

Upraviteljevo se lice naglo zarumeni, ali on zadrži staloženost pa se nakašlje, pročisti grlo i nastavi: – Mislim da ja imam određeni utjecaj kod nje i lako bih vam mogao organizirati intimnu večeru pa čak i zajedničku sobu. I to večeras. Što kažete?

– Nisam zainteresiran. Što vi ustvari hoćete od mene? Zavlačite me dobrih deset minuta.

– Pa, Charles, ja želim da odmah prekinete tu vašu besmislenu vezu s tom, tom… protestantkinjom.

– Molim? Jesi si li ti normalan?

– Ja, ja sam savršeno normalan – uvrijeđeno će upravitelj. – Ali ti nisi sav svoj.

– Ti pričaš gluposti, ne znam zašto sam uopće došao – reče Charles i krene prema izlaznim vratima.

– Stani – prodere se upravitelj. – Tu ćeš vezu smjesta prekinuti.

– Jebi se – reče i otvori vrata.

– Ha, ha, ha – od srca se smijao upravitelj. – Zanimalo te zašto si ovdje? Pa zbog tvojeg dobra, jer dok smo mi ovdje razgovarali ostatak stanara ovog našeg predivnog doma otišao je prekinuti tu tvoju besmislenu romansu.

– Jebi se – reče i zalupi vratima.

– A na Elisabeth Moore možeš zaboraviti – vikao je za njim upravitelj.

„Što se to, kvragu, događa?“ pitao se na putu prema sobi gdje je zatekao jedino Maxa.

– Oprosti, stari, ali ja sam tek sad saznao.

– Jebote – vikne Charles. – Ništa mi nije jasno. Što se događa?

– Bolje da sjedneš – ozbiljno će Max. – Svi pokretni stanari našeg doma dogovorili su okršaj sa svim pokretnim, i nepokretnim, stanarima Orangea.

– Kakav, pobogu, okršaj? – zabezeknuto će Charles.

– Pa fizički, naravno.

– Pa zašto?

– Pa zbog tvoje veze, i tvoje modrice na oku i stoljetne netrpeljivosti između katolika i protestanata u ovom gradu.

– Oni nisu normalni!!!

– Slažem se, ali to je jače od njih samih.

– Uf, moram nazvati Opheliju. Gdje je taj okršaj?

– Na gradskom groblju – smireno reče Max.

– Kada?

– Za pola sata.

– Jebote, moram odmah zaustaviti tu ludost!

– Idem i ja s tobom. Nađemo se dolje za pet minuta.

– Dogovoreno – složi se Charles. – I Max? Hvala ti.

– Nikad ne propuštam dobru vjersku bitku – reče Max i kiselo se nasmije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.