Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRIDESETA

Charles je telefonski dogovorio sastanak s Ophelijom pa izašao van ne bi li malo razbistrio glavu. „Posudio“ je kišobran od portira, dok ovaj nije gledao, i prošetao parkom. Razmišljao je, ili se barem to trudio, s obzirom na „nadimljeno“ stanje. „Kako je lijepo bilo, samo Ophelia i ja, miljama daleko od ove ludnice… Ah, ljudi žive u uvjerenju da će u staračkom domu pronaći mir… Mir donosi jedino smrt“, pomisao neplanirano padne na um i okrzne tijelo poput električne jegulje. „Smrt“, pomisli i uhvati ga panika da će umrijeti upravo sada i ovdje pa naglo ubrza korak. Kišobranom, u vlastitoj rastresenosti, nije više pokrivao glavu, već ga je vukao po podu poput egzotičnog kućnog ljubimca.

Nakon što se pomno spremio za svoj sastanak, nekoliko je puta promotrio svoj odraz u zrcalu pa krenuo. U džepu je nosio notes, a čim je sjeo na autobusnu stanicu, izvadi ga i počne pisati.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Ne postoji savršeno biće. Ne postoji savršeni stroj. Ne postoji savršen svemir, a uostalom što to znači savršen svemir? Beskonačni prostor prepun tame, ništavila, tek tu i tamo neka udaljena svjetlost zabljesne, sama i udaljena u svojoj težnji da bude primijećena. Svaki svemir, stroj, svaki čovjek je svjetionik za sebe, sam u borbi s hridima i hladnim valovima, a sve što ima za obranu od tih sila jest tek slabašna treperava svjetlost, koja se k tome još i gasi. Ja nisam savršen, ja sam samo betonsko tijelo svjetionika; hladno i vlažno, prepuno plijesni i rupa vremena. Propuštam i popuštam, ali i dalje prkosno stojim. Nadvio sam se nad valove ljudske zavisti i oštre stijene ljudskih riječi koje sijeku i paraju sve pred sobom, ali ne i mene jer ja imam tebe, Ophelijo, a ti si moja treperava, topla svjetlost na vrhu. Ti mi pokazuješ put, daješ snagu i vjeru. Ti si me ugrijala i osvijetlila i samo s tobom ja sam savršen.

Charlesa iz pisanja prene oštar zvuk trube i pitanje vozača autobusa:

– Hoćeš li ti zauvijek ispunjavati leksikon ili ćeš se voziti autobusom?

Charles mrzovoljno zaklopi notes, uputi mu pogled nabijen prijezirom pa sjedne u stražnji dio autobusa.

Kad je stigao u gradski park na dogovoreno mjesto, nije niti shvatio da je stigao prerano. Njegove misli bile su obuzete crnim slutnjama te je odsustvo Ophelije samo pogoršalo njegovo raspoloženje. „Možda neće niti doći? Možda me više ne voli? Možda joj se nešto ružno dogodilo, a ja nisam kraj nje da joj pomognem?“, pomisli prestravljen i pogleda na sat kako bi shvatio da je prerano za njihov susret i da s razlogom nije tu – zato što nema običaj raniti sat vremena. Prošeće do rijeke i sjedne na vlažnu obalu. „Život je poput rijeke, po kome poput kiše padaju jedino sitne iglice oholosti. Moram pobjeći odavde! Za bilo kakav početak već odavno je prekasno. Kasno je za novo svitanje na zapadu, zapadu mog života“, počne se tresti od jezivih misli kada ga netko primi za rame. Charles vrisne, ali kad ugleda njeno nasmiješeno lice, zamalo zaplače od sreće. Pomogne mu ustati i umalo oboje ne završe na blatnom tlu.

– Volim te, volim te, volim te – ponavljao je Charles i ljubio joj lice.

– Hej, što se dogodilo?

– Ništa, samo te dugo nisam vidio.

– Samo to?

– Između ostalog, ali sad je sve odlično kad si ti tu. Hajdemo popiti čaj, promrzao sam ovdje na kiši.

Sjeli su u prvi kafić na koji su naišli i koji je bio gotovo prazan jer se kišno vrijeme nije pokazalo naročito uspješnim u mamljenju šetača.

– Hajde, izbaci to iz sebe, ne mogu te više gledati takvog, kao muhu u zatvorenoj tegli! – reče kroz smijeh, pomalo zabrinutog pogleda.

– Teško je to objasniti, a puno je toga. Ipak, jedna je bit svega.

– A to je?

– Osjećaji! Nikad se nisam ovako osjećao – reče i čvršće stisne ruke.

– Mislim da znam o čemu pričaš – uhvati ga za ruku. – To je prejako, istina, ali istovremeno i prelijepo.

– Zašto smo se tek sad sreli?

– Ne znam – tiho će Ophelia. – Sudbina je tako htjela.

– Ti si barem imala nešto od života. Imaš kćer i unuku, a ja imam samo tebe.

– Ludo, i ja imam samo tebe, a trenutno samo tebe i želim.

– Bez obzira što sam katolik?

– Uh, to je veliki problem za mene.

– Stvarno? – smrtno ozbiljno će Charles.

– Ma naravno da nije! Iako ima ljudi u mojoj okolini kojima to jako smeta.

– Misliš na dom?

– Da, na dom. I službeno sam druga najomraženija osoba tamo.

– A koja je prva?

– Pa ti, naravno – reče Ophelia i kiselo se nasmiješi.

– I kod mene u domu su počeli s tim vjerskim sranjima.

– To je sve u principu pogrešno.

– Pogrešan je svijet, pogrešne su vjere, iako u principu sve iste, pogrešan je grad, ljudi, pogrešna je… – naglo zašuti.

– Što je pogrešno, ljubavi?

– Pogrešna je starost – reče Charles i prekrije rukama oči.

– Hej, ljubavi, ne brini. Nisu u pitanju samo protestantsko-katolička sranja, jel’ da? U pitanju smo mi?

– Zapravo ja… Žao mi je što sam te tek sad upoznao, sad kad mi smrt kuca na vrata, sad kad je jedna od svježe iskopanih grobnica moja, samo ne znam koja. Sada, a imao sam toliko vremena.

– Još uvijek imamo vremena, samo za nas, da budemo slobodni i rasterećeni poput klinaca. Udaj se za mene – tiho će Charles.

– Molim?

– Udaj se za mene – glasnije će Charles.

– Hoću, ljubavi, hoću! – ona odgovori, a iz daljine¸začuju pljesak oduševljenja brkatog konobara.

Vani je kiša i dalje padala, a oni se stisnu ispod kišobrana poput štrumfova ispod gljive. Pokvarila je njihove planove pa su umjesto šetnje parkom pješice krenuli prema domu Orange.

– Sutra je izbor za miss i mistera doma Verona – odjednom će Charles. – Volio bih da ti dođeš.

– Misliš kao natjecateljica? – upita šokirano.

– Ma ne – kroz smijeh će Charles. – Kao…

– Što misliš da nisam ljepša od katoličkih cura? – pravila se uvrijeđena.

– Nisam mislio tako… Sva su mjesta već popunjena, čak se ni ja ne mogu natjecati.

– Oh, to im je veliki propust, ti si zasigurno najzgodniji katolik na svijetu.

– Uh… hvala – reče on iskreno. Hoće li onda najzgodnija protestantkinja svijeta praviti društvo jednom zgodnom katoliku?

– Najzgodnijem katoliku – ispravi ga Ophelia pa nastavi: – Mislim da ti nije dobra ideja, ali dobro, doći ću.

– Sjajno, ja mislim da je to odlična ideja, neka vide da smo sretni pa će nas pustiti na miru.

– Možda – zamišljeno će ona, i stisne se još više uz Charlesa, iako je kiša konačno prestala.

Prestanak kiše kao da ih je verbalno razdvojio, kad već nije mogao tjelesno, jer iako su i dalje hodali „priljubljeni“ ispod kišobrana, koji je sada više ispunjavao funkciju navigacijskog radara, ostatak puta prošli su uglavnom šuteći. „Kao da nas je stoljetna netrpeljivost i uzaludno nadmetanje vjera tek sad ubola oštrim noktima kao neka nevidljiva sila koja pokušava stati između nas“, mislio je Charles i stiskao kišobran kao da je u njemu posljednja neraskidiva nit. Večer je već pala, a prva topla žuta svjetla gradske rasvjete redom su započela svoju noćnu smjenu.

– Volim te – reče Ophelia, kao da je osjećala o čemu Charles razmišlja.

– I ja tebe. Ne brini, ti si mi sve na svijetu. Da nije bilo tebe, slobodno bih život nazvao promašenim, ali ovako…

– Ti i ja, zajedno protiv svih nevolja i zala.

– Dogovoreno – entuzijastično reče Charles i oni se strastveno poljube na pustoj ulici osvijetljenoj slabim žućkastim svjetlom ispod svoje imaginarne neraskidive niti ljubavi, koja je samo igrom slučaja imala oblik kišobrana.

Kad su stigli do doma, Ophelia zastane kao da je upravo stala na hrđavi čavao.

– Uh, već smo stigli – nesigurno će Ophelia. – Mislim da je bolje da se rastanemo ovdje.

– Ma daj, uostalom već sam bio ovdje – reče i povuče je za ruku. Za nekoliko minuta, bili su kod ulazne ograde.

Pogled se pružao na potpuno prazno pročelje Orange Housea.

– Pa vidiš da nikog nema.

– Uvijek ima, uvijek ima – znalački će Ophelia i poljubi ga. – Evo, sad imaju i materijala za proučavanje.

– Volim te – reče Charles i još je jednom poljubi.

– I ja tebe, hajde pođi sad.

– Do sutra – reče i nevoljko se odvoji od nje.

– Do izbora za miss – nadoda Ophelia i protiv volje se nasmije.

– Laku noć! – reče krenuvši, ali nakon par metara stane.

– Laku noć – odgovori Ophelia i brzim korakom krene prema domu. Na ulazu se još jednom okrene, rukom mu signalizira da ode, ali on je džentlmenski ipak pričekao da je izgubi iz vida pa nastavi svojim putem. Nije napravio niti deset koraka kad za leđima začuje muški glas kako viče za njim:

– Katoličko govno, više se ne vraćaj ovdje.

Charles zastane kao kopljem pogođen, htjede se vratiti, ali pomisli kako bi mogao prouzročiti Opheliji nove brige.

– Puši kurac ekstremistički! – vikne i produži dalje.

Kad je stigao pred svoju sobu, iz unutrašnjosti su dopirali čudni uzdasi. Sam Charles duboko uzdahne pa hrabro otvori vrata.

U sobi je vladao potpuni mrak izuzev slabašne plavkaste svjetlosti na Maxovu krevetu. Zvuk ženskog erotskog uzdisanja sada je bio neusporedivo glasniji. Upalio je svjetlo i ugledao Maxa kako bez treptanja gleda u laptop na čijem su se zaslonu izmjenjivali muški i ženski spolni organi zauzeti identičnom repetitivnom radnjom.

– Hej, stigao si – odsutno reče Max. – Dođi, moraš vidjeti ovaj filmić!

– Odakle ti to?

– Pa s interneta. Gledaj kako joj se sise tresu!

– Ne mislim na sise, već…

– Ne misliš na sise? Pa svi misle na sise!

– Već na kompjutor! – uporno će Charles.

– Dobra stvarčica, čak štoviše, odlična. Posudio mi noćni čuvar u zamjenu za dva jointa.

– A zato ga nema, baš sam se pitao…

– Kako mu neprimjetno vratiti kišobran? Ne boj se, riješio sam to.

– Kako je saznao?

– Hm, ovdje se sve sazna… Hej, dođi ovo vidjeti.

– Ako je drugi dio tog filma, vjeruj mi da nisam…

– Ma ne, nešto još bolje od pornografije. Čekaj samo malo – reče i počne sumanuto kucati po tipkovnici. – Ha, vidiš – reče pobjedonosno.

– Što?

– Vidiš li broj obožavatelja? Ovaj ovdje – reče i pokaže na broj 226. – One me sve obožavaju.

– Tebe? – zbunjeno će Charles. – Kako to?

– Pa vidiš, ovo ti je Facebook, a ja sam mladi i zgodni vampir, a sve ove ženske, njih 226… ops, samo malo, još dvije su se javile. Dakle 228, mene obožavaju.

– Tebe? Ali ti nisi ti već neki mladi, mršavi i zubati…

– Stvarno počinješ jako sličiti na Wilsona – ljutito će Max. – Ništa ne razumiješ, ta ne moram ja biti ja na slici, bitno je samo da me obožavaju i šalju poruke.

– Ali one misle da si ti netko drugi.

– Nego što!

– Pa zašto si vampir?

– Pa to ti je sad in.

– In?

– U modi, jebote što si zadrt!

– Gledao sam taj film i užasan je.

– Ha, ha, ha, ti si to gledao? Pa ti si luđi nego što sam mislio.

– Pa kako to mladi vampir sluša Engelberta Humperdincka?

– U, jebote, imaš pravo. Brzo mi reci nešto novo, glupo i moderno, a da pjeva – panično će Max.

– Tokio Hotel.

– Budalo ne pitam te za sobu već za pjesmu?

– Pa da, Tokio Hotel.

– Hotel u Tokiju?

– Ma ne, Tokio Hotel.

– I to je sad moderno? U moje vrijeme hoteli nisu pjevali.