Svitanje na zapadu | Igor Beleš

GLAVA TRINAESTA

Charles nikako nije uspio zaspati. Kroz misli su mu prolazile slike, stotine i tisuće njih, a svaka od njih bila je bolna na svoj način. Razmišljao je o svojoj majci, na koju godinama nije pomislio. Ona je mrtva već trideset tri godine, a on je nije vidio točno četrdeset i jednu. Posljednji put je to bilo na sprovodu njegova oca Patricka, ponosnog vlasnika neslavnog rekorda u ispijanju najgoreg irskog whiskeya vlastite proizvodnje u Dinglu, malom gradu na zapadu Irske. Bio je neobično topao i sunčan siječanjski dan, Charles je imao dvadeset šest godina i ništa više od toga; bez stalnog posla, prebivališta, žene i djece. Samo svoje godine, zlobu i mrzovolju. Sjetio se kako ga je majka tada gledala zabrinuto kao danas Ophelia. Sjećao se još kako mu je majka, unatoč svemu, oprostila i molila da ostane u Dinglu, kad je ostala bez muškarca u kući i pomogne njoj i mlađoj sestri, ali Charles je jedva čekao da zakopaju lijes s tijelom njegova oca i da može pobjeći od svih njih – majke, sestre, mrtvog oca, njegove vječne sjene i zadaha lošeg whiskeya, Dingla – od cijeloga svijeta ako je ikako moguće. To mu je i uspjelo, zaista jest, ali na određeno vrijeme jer svijet te uvijek kazni što si bjegunac i obija ti se u glavu silovito, ne birajući slike kojima će razoriti tvoj unutarnji mir. Svijet je tako okrutan.

Nikada više nije vidio niti čuo svoju majku. Još dok je radio u gradskoj kanalizaciji u Londonu do njega je doprla vijest da ga traži sestra. Rekao im je da je ona još jedna lutalica iz Dingla, još jedna propalica koja traži „bolju“ budućnost u Londonskoj kanalizaciji. Charles se Theresi nije nikad javio, ali je znao da je majka preminula. Jednostavno je znao, ali nikada do sada nije se zapitao kako – zbog ljubavi. Njegova majka ga je voljela, a on je nesvjesno volio nju i onda je nešto od tog osjećaja nestalo.

Vani se začu grmljavina. Još jedna kišna noć nad Londonderrijem. Charles ustane i stane pred prozor. „Sutra ću ponovno potražiti Opheliju“, misao na nju boljela ga je poput uboda nestručnog doktora. Bilo mu je jasno da se danas njegov plan izjalovio, bilo je jasno kao dan, ali nije namjeravao odustajati od njega. Barem ne još. „Ljubav je“, razmišljao je, „sadist prerušen u Djeda Mraza“.

Vrati se u krevet čija je posteljina mirisala na proljetno cvijeće pomiješano s de luxe štirkom koja je odisala mirisom plijesni. Okrene se prema Maxu i zavidno se zagleda u njegove tamne obrise. „Pitam se što on sad sanja?“ pomisli. „Njegovi snovi su sigurno jednostavni i lijepi, ne poput života komplicirani i teški“.

Charles se prisjetio da je njegov život donedavno bio jednostavan i lak, ali i ništavan. Konstantno smucanje po domu i izbjegavanje bilo kakvih kontakata s dosadnim starcima, osim kada je postojala mogućnost psine, tada je uvijek bio ažuran, ali prazni dani koje je sporo odbrojavao poput spore štoperice su iza njega. Sada je barem znao da živi, a štoperica je naglo ubrzala. Bio je ispunjen, snažan i unatoč svemu sretan. „Da, sreća… nisam je baš tako zamišljao“, razmišljao je dok je tonuo u san. „Sutra će biti bolje“, pomisli, „sretnije“. Kiša koja je pljuštala po prozorskom oknu probudila ga je u osam i trideset. Nije imao noćne more i probudio se odmoran. Zahvalno se protegne i krene prema prozoru. Magla je suzila vidik na svega 20-ak metara, a i u tom ograničenom prostoru vladalo je sivilo. Bez obzira na to, bio je to jedan od onih dana kada je Charles bio uvjeren da će pisati i taj ga je osjećaj veselio. Brzo se spremio, otišao u blagovaonicu nešto pojesti, a kad se vratio na stol je izvadio notes i stao pisati.

Ulomak iz Charlesove autobiografije:

Danas pada kiša, ali ispred sebe vidim šarenu dugu po kojoj koračam. Duga je moj put, koji ide iz sivila u šarenilo, i koji mi ostavlja optimizam kada se ugase i posljednja svjetla, a ja poput svjetionika na hladnom i tmurnom moru čekam ljubav da me ugrije. Ja sam svijeća koja svijetli snagom reflektora i dok se vosak polako topi i pretvara u neprepoznatljivu masu, moj će plamen tinjati samo za nju. Da joj bude svjetlost u tami, toplina u zimi, dodir kada treba utjehu.

Charlesa prekine nepoznata ruka na ramenu i on vrisne od šoka. Bilo mu je još gore kad je ugledao Olivu u ružičastoj haljini i crnim šeširićem, na koji je nabila jednu od ruža koje joj je kupio Charles.

Oliva se pripije svojim oblim tijelom uz Charlesa. On, zadubljen u svoje pisanje, nije niti čuo da je ova ušla.

– Što to pišeš? – gurne ga Oliva i uzme notes u ruke.

– Neee – vikne Charles. – Nemoj to čitati!

No bilo je uzalud.

– Između nas više nema tajni – reče Oliva, sjedne na njegov krevet, prekriži noge zbog čega je Charles imao pogled na ogromni but noge koji je zapravo bio prekriven jednom super-mrežom upadljivih vena i bijelih samostojećih mrežastih čarapa. Usto je čuo i pucanje šavova haljine, ali Oliva to nije primijetila ili samo nije reagirala. Charles od očaja nije znao što prvo da učini: da je udavi vlastitom haljinom ili je uguši jastukom? Usred takve neodlučnosti pustio ju je da gleda u notes nadajući se kako, ipak, ne zna čitati. Nekoliko trenutaka poslije Oliva prozbori:

– Oh, Popaj, ovo je predivno. Dođi da te zagrlim, ljubavi moja.

Charles se nevoljko okrenuo od prozora, samo kako bi ugledao prizor koji će pamtiti do kraja života. Oliva je skinula haljinu i ostala u kožnom grudnjaku, barem tri broja manjem, a umjesto gaćica nosila je crne kožne tange s nekakvim srebrnim zakovicama. Na glavi je ostavila šešir s ružom.

– Dođi – ponovi Oliva, raširi noge te stane cuclati kažiprst.

– Oliva, molim te, obuci se – reče Charles i pomisli kako je ovo zasigurno uvertira u infarkt.

– Vani pada kiša i ružno je, a ti si tako lijep i zamaman – odgovori i krene prema Charlesu. Gola i ispravna, Oliva je izgledala poput ružne gumene stijene; tijelo nije imalo obline, ono je bilo jedna velika oblina. Charles poželi da sada uđe Wilson, pa makar mu ponovno nos razbio, da ga spasi. Oliva grabi Charlesa i počne ga milovati po cijelom tijelu. Nije znao što mu je činiti te nesvjesno reče:

– Oliva, ljubavi, dan je i moramo prošetati tvoje konjiće.

– Moji konjići? – Oliva upita i zastane što je Charlesu pružilo priliku da se izmigolji.

– Da, tvoji konjići su sami s Marthom, a oni moraju svaki dan u šetnju.

– Imaš pravo – zaključi Oliva. – Martha je kuja, svaku noć si gura nekakvu zujavu stvar u picu. Misli da ja to ne čujem. Jadni moji konjići, valjda nije njih gurala – zabrinuto će Oliva i krene se oblačiti. Charles ponovno začuje zvuk pucanja šavova i u tom trenutku nije se mogao sjetiti ničega što je moglo zvučati ljepše. Ohrabren, približi se Olivi i pomogne joj obući haljinu koja je sve više sličila na de luxe poderane stolnjake u blagovaoni. – Ljubavi, oh, Popaju moj jedini – reče i poljubi ga u usta, iako je on to svim silama nastojao izbjeći. – Kamo ćemo ići?

– U park, kao i jučer.

– Ali ja sam mislila da ćemo ići u hotel na malo hopa-cupa – Oliva će razočarano.

– Ali, draga, to možemo i ovdje. Moj cimer ionako stalno spava.

– I prdi – doda Oliva. – Držim te za riječ, a večeras ću te držati za nešto drugo – reče i zatvori za sobom vrata.

Charles je prvo htio vrištati, ali odustane. Umjesto toga pomisli lupiti glavom u zid, ali ostane stajati na mjestu. Htio je pokupiti svoje stvari i pobjeći negdje daleko. Umjesto toga ostao je stajati na mjestu, nadajući se da će se stopiti s inventarom sobe i postati nevidljiv za sve druge osim Ophelije. Kako se nije dogodilo ništa, Charles se konačno pokrene, uzme svoj notes i legne na krevet. Do ručka je imao još dva sata pa je odlučio to vrijeme provesti čitajući autobiografiju i razmišljajući o Opheliji.

Nakon ručka u sobi ga je već čekao Wilson, obučen u svoju odjeću tajnog agenta. Sa svojim balonerom i cilindrom, izgledao je kao zli kradljivac dječje sreće.

– Wilsone, ti ne možeš s nama.

– Zašto? Pa jučer sam išao.

– Da, i vidio si kako je završilo. Danas moraš ostati u domu i jednostavno mi vjerovati da ću učiniti sve da Oliva postane tvoja – reče Charles iskreno se nadajući da će tako i biti.

– Ali ako me opet prijeđeš, ljubavni boj će se nastaviti i neće stati samo na razbijenom nosu – odvrati Wilson i izleti iz sobe.

– Ljubavni boj se nastavlja – tiho reče Charles i krene se presvući za još jedno mučno popodne s Olivom. Ona ga je čekala spremna. Ovog puta bila je odjevena u kratku, gotovo mini suknju, mrežašte najlonke, a gornji dio tijela jedva je uspjela prekriti crnom bluzom dubokog dekoltea koji je pokazivao svu raskoš golemih i starih sisa. Na sreću, preko svega je navukla sivi mantil s visokom kragnom, tipičan za 70-te godine. Crni šešir s rozom ružom i dalje je bio hit među njenim odjevnim predmetima, a u ruci je, naravno, držala konjiće.

– Bok, ljubavi – reče i namigne mu. – Ja sam ssssprrrrremna! – reče tobože seksi izgovorom.

– I ja sam isto spreman – zbunjeno će Charles.

– Pa to mi je konačno drago čuti!

– Mislim, za šetnju.

– Samo za šetnju? – upita Oliva i zatrepće kapcima.

– Prvo za šetnju, to sam htio reći.

– Ah, te predigre, predigre… – zamisli se Oliva i uhvati Charlesa ispod ruke pa oni napokon krenu u popodnevnu šetnju… svako sa svojim planovima. Oliva se nadala da će konačno spolno općiti s Charlesom, a on da će vidjeti Opheliju. Wilson, kao vjerna pratnja, nadao se iz prikrajka osvojiti Olivino srce.

Charles je ponovno odlučio otići u gradski park, a ako kojim slučajem Ophelia ne bude ondje, tražit će je po drugim mjestima. Morao ju je danas vidjeti, a i morao se već jednom riješiti Olive jer neće još dugo moći odolijevati njenim seksualnim napadima, a tu je bio i Wilson kojeg je Charles jako dobro razumio i nije mu više htio nanositi bol. „Za sve je kriv prokleti patuljak“, zaključi Charles.

Vjetar više nije puhao, ali je magla donijela kišu i novi val hladnoće, malo neobičan za listopad. Charles otvori kišobran i stisne se ispod njega s Olivom.

– Oh, Charles, dok smo ovako blizu jedno drugog, mogu osjetiti tvoju želju za mojim tijelom.

– Ovaj, da – zazuji Charles dok su lagano hodali prema autobusnoj stanici, praćeni Wilsonom koji nije imao kišobran kako bi postao manje upadljiv.

Vožnja autobusom protekla je u tišini, poremećenoj tek pokušajima Olivine ruke da uhvati Charlesa tamo gdje ga dugo nitko osim njega nije uhvatio. Malo mu je imponiralo što u njegovim godinama netko želi staviti ruku na njegov penis bez da za isto zatraži novčanu naknadu, ali kad je malo bolje razmislio o vlasnici ruke, osjećaj se pretvori u napastovanje.

– Daj, dragi, samo malo da ugrijem ruke!

– Kupit ću ti rukavice – uzvrati nervozno Charles.

– Rukavice i gumice su suvišne – nadoveže se Oliva. – Pogotovo gumice, jer pijem tablete.

– Kakve tablete? – u čuđenju zapita Charles.

– Pa kontracepcijske! Mislim da je dijete nešto što nam trenutno ne treba.

Charles nije mogao suzdržati smijeh, ali samo jednostavno odgovori: – E, tu se slažem s tobom.

Kada su ušli u park, Oliva razočarano reče:

– Kada ćemo ići vidjeti tvoj brod?

– Možda poslije. Prvo idemo prošetati parkom.

– Ne idemo valjda opet kod onog patuljka?

– Samo ćemo se prošetati, a ako patuljak bude tamo, što nam on može? Ništa ne može stati na put našoj ljubavi.

– Pa čak ni onaj ružni Wilson koji nas ponovno prati? – upita Oliva.

– Stvarno? – reče Charles, okrene glavu i ugleda Wilsona koji je u tom času shvatio da je otkriven. Prekrije dlanovima lice i čučne nalik na retardiranog klauna u nekom cirkusu.

– Hoćeš li se opet tući zbog mene, ljubavi?

– Ovaj… da, iako Wilson i nije tako loš – smireno reče Charles.

– Možda, ali ti si bolji i nemoj misliti da ne znam kada me muškarac želi nagovoriti na seks u troje – nastavi Oliva. – Odmah sam to prepoznala u tvom glasu.

– Molim? – zbunjeno će Charles.

– Nemoj me smatrati nekom nevinom djevojčicom – oštro će Oliva. – Za početak ti mogu samo obećati da ću razmisliti o tome da pozovemo Wilsona u naš krevet – i onda odsutno nadoda: – Mojim konjićima je hladno… Ha, nema patuljka i ružne babe – reče Oliva.

– Oliva, molim te… – sada ga je već dovodila do ludila.

– Nemoj me još moliti, rekla sam ti da ću razmisliti o Wilsonu, nemoj vršiti pritisak na mene.

Vrijeme nije bilo obećavajuće, iako je kiša prestala padati. Bilo je hladno, izmaglica je lagano prerastala u maglu, a osim Charlesa, Olive i Wilsona gotovo nikog nije bilo unatoč tome što je bila nedjelja.

– I što ćemo sad? Sjesti i maziti se ili… – upita Oliva i namigne.

– Ići ćemo na jedno drugo mjesto.

– Hoćemo li se tamo maziti?

– Možda – kratko odgovori Charles, nervozan, što zbog Olivinog prisustva, što zbog Ophelijinog odsustva. Nekako mu se nije ponovo dalo ići na groblje, ali što je tu je. Morao ju je vidjeti, srce mu je tako nalagalo, a protiv srca izmučenog neuzvraćenom ljubavlju jednostavno se ne može! Charles zagrli Olivu, ne bi li je tako lakše nagovorio da se pokrene te se vrate istim putem kojim su došli. Wilson se da u panični bijeg prema prvom drvetu.

– Što ćemo s Wilsonom? – nehotice upita i brzo se pokaje.

– Ako mi večeras ispuniš želju da budemo sami, sutra bi ga već mogli zvati da nam se pridruži – smireno će Oliva.

– Ma, najbolje da ga ignoriramo – reče Charles.

– Jel’ to neka nova riječ za grupnjak?

– Da, draga – odgovori Charles i polako krenu šljunčanim putem prema izlazu.

Nisu dugo čekali autobus, koji je na Charlesovu nesreću bio prazan. Kroz prozor su mogli vidjeti Wilsona koji je s „puno zanimanja“ proučavao vozni red drugih autobusa.

– Jel’ ovaj s vama? – upita vozač.

– Nije – kratko odgovori Charles.

– Danas nije, sutra će biti – iskreno odgovori Oliva.

– Znači li to da on ne ide s nama?

– Da – reče Charles.

Kad su se iskrcali na groblju, mogli su čuti vozača kako viče: – Nemojte raditi ništa što ja ne bih!

– A zašto si me doveo na groblje? Ah, da shvaćam, mirno je i nema nikog živog pa se možemo nesmetano maziti.

Charles je već bio na jako dobrom putu da pukne i pobjegne od Olive glavom bez obzira: – Za početak ćemo se malo prošetati.

– Dobro, ali nemoj se iscrpiti od sve te šetnje – reče Oliva.

Na groblju osim magle iz koje su svijetlili crveni i žuti plamenovi svijeća, tihi čuvari pokojnih, nije bilo nikog. Charles i Oliva se zapute glavnom alejom; ona zbunjena i napaljena istovremeno, on pun svježe nade da će ovdje zateći Opheliju. Uskoro im se pridružio i Wilson; vladala je „smrtna“ tišina pa su svaki put kad bi zastali začuli Wilsonovih par mokrih koraka kako zastaju u magli iza njegovih leđa. Charles se pravio da ga ne primjećuje, iako se Wilson svojski trudio da ne bude primijećen, sakrivajući se iza grobova ili kada na vidiku nije bilo velikog spomenika jednostavno je ukočeno stajao na mjestu nadajući se da će proći umjesto spomenika.

– A da se malo pohvatamo tu kod onog groba? Baš ima simpatičnog anđela.

– Draga, to se ne radi na groblju!

– Dobro, ali ipak smo se mogli malo pomaziti kod onog anđela.

– To nije anđeo, nego pumpa za vodu – iziritirano reče Charles.

Nakon što su dva puta prošli glavnom alejom ne susrevši nikog živog osim Wilsona, koji je ionako bio polumrtav, Charles se odluči na očajnički potez.

– Ali obećao si mi malo stiskanja!

– Jesam, ali… – zastane Charles. – Prvo ću ti pokazati moj brod.

– Tvoj brod! – oduševljeno će Oliva. – Jeste čuli, konjići, vidjet ćemo brod.

Autobus označen brojkom 1 vozio ih je u zapadni dio grada u koji je Charles rijetko ili nikad zalazio.

Vožnja je trajala svega 15-ak minuta, a završila je u gradskoj četvrti Cum Hill, dijelu grada koji se zaista nalazio na brežuljku popunjenom borovom šumom i viktorijanskim kućama. Večer je zbog magle nastupila nešto ranije, a slikovite su uličice bile obasjane toplim, žutim svjetlima gradske rasvjete. Charles nije znao gdje točno treba ići pa je samo nastavljao glavnom, najširom ulicom. Vrijeme je stanovnike ovog dijela potjeralo u toplinu njihova četiri zida. Iza mnogih od njih mogao se čuti smijeh, iza ponekih dječji plač, ali iza svih je ječio zvuk TV-a.

– Baš je lijepo ovdje – reče Oliva. – Jako mirno i intimno – nadoda i uštipne Charlesa za stražnjicu.

– A gdje ti je brod?

– Tamo – prstom pokaže Charles prema velikoj troetažnoj stambenoj zgradi po mnogočemu nalik staračkom domu Verona.

– Tamo ti je brod?

– Suhi vez – kratko će Charles.

Wilson, koji očito nije odustajao, sada im se sasvim približio, valjda je i njega bio strah nepoznatog terena.

Kada su došli do zgrade, Charles uoči natpis na kojem je narančastim slovima pisalo Orange House.

Charles polako krene prema parku koji je okruživao starački dom. Bio je solidno popunjen starcima, koji su uvijek imali o nečemu razgovarati, ali ovakav događaj nisu mogli ni zamisliti.

– Koji su sad pak ovi? – začulo se iz veće grupe štićenika doma Orange House.

– Ovi nisu naši – reče jedan debeli, ćelavi starkelja pozamašne figure bez obzira na jednoznamenkasti broj zubi u čeljusti. – A kakva je tek ovo spodoba? – reče debeli prstom upirući u Wilsona koji se nije usudio kročiti u protestantski park, već je poput kipa stajao na ulazu.

– Hej, ti – vikne debeli Wilsonu. – Nemoj stajati tu, zaklanjaš mi sunce – reče i nasmije se, a Wilson se povuče tako brzo, kao da ga nikad tu nije niti bilo.

– To su sigurno katolici! – reče jedna bakica drhtavim glasom.

– Rekla si katolici? – uzbuđeno upita i pljune na pod. – Hej! Hej, vas dvoje, stanite! – naredi.

– Počelo je – tiho izgovori Charles i nastavi hodati.

– Hej, ti! – ponovi debeli zbog čega Charles, ipak, zastane i okrene se.

– Dovedi malo to meso ovdje da ga isprobamo, brate – sikne debeli prstom pokazujući na Olivu koja je na to napravila dva koraka prema njima, zastavši taman ispod stupa javne rasvjete.

– Fuj! – vikne debeli okrenuvši se prema grupi i prasne u smijeh. – Nego, reci ti meni – nastavi debeli kada se dobro nasmija – Zar vas dvoje ne znate čitati?

– Znamo – odgovori kratko Charles.

– Znamo i puno više od toga! – vikne hrabro Oliva.

– Možda znate neka slova, ali ne sva – reče očigledni vođa kojemu su se ostali iz skupine dodvoravali i grohotom smijali njegovim šalama. – Ovakvu nepismenost već dugo nisam vidio, vi mora da ste katolici?

– Jesmo, katolici smo, pa što? – vikne Oliva. – I moji konjići su katolici!

– Molim? – vikne debeli, a za njim i polovica sljedbenika. – Da kojim slučajem te tvoje konjiće ne hraniš hostijom?

– Ne bi ni tebi falilo malo hostije, debeli – odgovori Oliva.

– Oliva, molim te, začepi… – reče joj Charles, ali bez uspjeha.

– Ovo je protestantski dom.

– Tim bolje – odgovori Oliva. – Spalit ćemo ga!

Debeli se starac primakao bliže Charlesu i Olivi, dok su ostali na sav glas vikali:

– Uljezi! Katolički uljezi su nam u domu. Uzbuna!

– E, sad smo najebali! – reče Charles.

– Vratite brod mom Popaju, vi smrdljivi protestantski lopovi! – vikala je Oliva, ali nije uspjela nadjačati halabuku pripadnika staračkog doma Orange Housea.

– Imate pet sekundi da nestanete odavde, i vi i ono vaše strašilo ispred – reče debeli i krene prema Charlesu. Charles naglo zakorakne prema izlazu, ali ga debeli uhvati za kragnu sakoa.

– Smrdiš na ribu – reče debeli.

– To je očito nešto što ti ne jedeš – odgovori Charles dok se iz doma spuštala sva pokretna svita. Grupica od petorice staraca za ruke su vodili Wilsona.

– Vidi, vidi, još jedan štovatelj Sv. Petra – reče debeli. – Stavite ga tu kod ovih.

– Rekao si da imamo pet sekundi – reče Charles.

– Pet sekundi je prošlo – odgovori debeli i nasmije se, što je značilo da su se nasmijali i ostali, stvorivši kakofoniju besmislenog i histeričnog staračkog smijeha. Charles pogleda u Wilsona, čije su oči iskočile od straha. – Nego, što ćemo s našim zarobljenicima, ovakav katolički plijen se ne lovi svakog dana.

– Na lomaču – vikne jedan iz grupe i svi se velikodušno priključe: – Na lomaču! Na lomaču!!!

Wilson se stane moliti.

– Mislim da bi bilo najpametnije da nas pustiš – Charles je već pomalo gubio živce.

– Ili? – upita debeli.

– Ili ćeš imati posla s nama – taktično će Oliva. I ovog puta uspije izazvati salve smijeha dok se konačno nije javio glas iz gomile.

– Dosta je bilo! – vikao je ženski glas. Kada je istupila iz grupe i stala pred Charlesa, on je gotovo zaplakao. Bila je to Ophelia. – Dosta, rekla sam. Ja znam ove ljude – reče strogo.

– Što baš sad? Baš smo se počeli zabavljati – uvrijeđeno će debeli. – A tko si ti da mi možeš braniti da fizički preuredim ovo troje ribožderača?

– Pa dobro, ljudi, jeste li vi normalni? – upita Ophelia.

– Mi jesmo, ali oni nisu – vikne netko od raje.

– Ili ćete smjesta prekinuti ili ću zvati policiju!

– Fijuu! Buuu!!! – začulo se iz skupine protestanata, ali unatoč tome debeli ipak pusti Charlesa.

– Do sljedećeg puta – obrati mu se i odstupi dva koraka.

– Vas troje za mnom – strogo reče Ophelia i krene k izlazu iz parka. Charles, Oliva i Wilson odmah i bez predumišljaja krenu za njom. Debeli se nagne prema Wilsonu i kaže „BU!“, a ovaj vrisne te gotovo trčeći napusti park.

Nakon što su došli do glavne ulice, Ophelia stane i ljutito pogleda Charlesa.

– Dobro, jeste li vi normalni? – upita sve, ali prvenstveno njega. Njene plave oči isijavale su ljutnjom.

– Dakako da smo normalni, gospođo… – započne Wilson.

– Wilsone! – prekine ga Charles. – Molim te, sačekaj me malo dolje.

– Uzmi i Olivu sa sobom.

– Popaje… – započne Oliva.

– Ne sad, idi s Wilsonom – reče Charles glasnije i zagleda se u Opheliju. Njezina ljepota ponovno ga je očarala: danas je imala raspuštenu kosu, a njeno lice, unatoč godinama, bilo je bijelo i neobično glatko, poput najljepšeg mramora.

– I? – upita Ophelia. – Niste mi odgovorili na pitanje.

– Ne, nisam normalan.

– U našim godinama, smrt nam je blizu, ok, to mi je jasno. Ali ako se dogodi da netko od nas, naprimjer netko poput vas, ima suicidne primisli, postoje mnogo ljepši načini da se čovjek ubije.

– Ja ne želim umrijeti – reče Charles. – Baš upravo suprotno.

– Objasnite mi onda zašto ste ovo napravili.

– Zbog tebe – kratko odgovori Charles i poželi u zemlju propasti. Grč u želucu, to više nije bio samo grč – bile su munje i gromovi, preseli se u sljepoočnice. Koža njegova lica postala je crvena, poput ljetnog zalaska sunca.

– Molim? – kratko i iznenađeno, ali ne više ljutito, upita Ophelia.

– Da, zbog tebe, Ophelia – ponovi Charles sada malo hrabrije. – Morao sam te vidjeti, već danima to pokušavam, ali nikada nisi sama – pogleda je ravno u oči dok su prve kišne kapi počele ispunjavati večer.

– I ti si došao ovdje samo zbog mene? – upita začuđeno Ophelia.

– Da, jer nešto se dogodilo sa mnom, nešto lijepo, od kada sam te prvi puta ugledao, ali… – započne Charles.

– A što je s njom? – pokaže prema Olivi.

– Ma ona je, ovaj… – počne se vrpoljiti. – Hm, ona je samo sredstvo – reče nelagodno. – Moj odgovor na patuljka Billyja – pogleda u pod.

– Kao prvo – reče Ophelia kroz smijeh. – Billy, naravno, ne voli da ga se naziva patuljkom, a kao drugo samo smo dobri prijatelji.

– Drago mi je to čuti – reče Charles s neviđenim olakšanjem. – Neću ga više nikada nazvati patuljkom.

– Onda dobro – na to će Ophelia, skupivši ruke od hladnoće. Kiša je sada pojačala svoj ritam i već je padao pravi pljusak.

– Hoćemo li se vidjeti sutra? – upita Charles.

– Pa može – odgovori Ophelia. – Možemo se naći u parku oko 15 sati?

– I hvala ti.

– Sve u redu – odvrati Ophelia i brzim korakom krene u smjeru doma na čijem ju je ulazu čekala radoznala skupina protestanata.

Charles se zaputi prema zbunjenom Wilsonu i Olivi, kao najsretniji čovjek na svijetu. U tom trenutku, svaka čast svima, Charles je to uistinu i bio.