Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić

DORA

Vrata kon-kaba sklope se za njim bešumno; zrak zalepeće prohladan, kao namreškan ledenim krilima. Ispred zaslona mutno se ocrtavao anatomski stolac. Nije želio sjesti, bar ne dok bi ona bila tu. Ali njoj bi vjerojatno bilo svejedno…

“Predstavite se, molim”, rekao je bespolni glas kovinasta prizvuka. Plavkasti zalon jedva primjetno je iluminirao oko zaobljenih rubova.

“Jurica Badrov”, reče on sjevši u čvrsti ali ugodan zagrljaj sjedalice.

“Vašu iskaznicu, molim.”

Jurica ispruži ruku i utisne bioplastičnu karticu u utor na kon-disku podno zaslona.

“Identifikacija broja i glasa završena. Birajte, gospodine Badrov. Tekst, glas ili hologram, gospodine Badrov?”

“Holo,”rekao je Jurica.

Uvijek je birao hologram, iluziju razgovora s osobom. Prividno trodimenzionalni lik ugodna izgleda i umirujućeg glasa obdario bi ga gomilom podataka, naputaka i upita. Zaboravio bi ta holo-bića isti tren kad bi izišao. Bila su sačinjena da ne uzbuđuju. U protivnom bi dijagnostička slika mogla biti nerealna; komitent bi mogao tražiti ispis pa suvišno opteretiti sustav i povećati troškove.

“Vaše ime, još jednom, gospodine?” upitala je prvi put kad se pojavila pred njim, vitka mlada žena njegove visine, tamne kose zaglađene prema zatiljku, ruku skrivenih u naborima duge haljine.

“Badrov”, nesvjesno je ponovio, zarobljen iznenadnim osjećajem koji ga je počeo gušiti. “Jurica Badrov.”

Smiješila se. Cijeli njezin lik svjetlucao je srebrnasto.

“Prislonite ruke malo čvršće uz naslon, gospodine Jurica. Ili će dijagnostička slika biti nepotpuna.”

Ukočio se. Dlanovi mu se oznojiše.

“Stanje promijenjeno. Uzimat ćete tisuću jedinica vitamina B i pedeset miligrama beta-karotena dnevno. Isporuka lijekova tek idući tjedan, nakon slijedeće uplate na konto. Saldo vam trenutačno pokriva samo osnovne dnevne potrebe.”

Osjećao se kao dijete čiju poslušnost iznuđuju obećanjem slatkiša.

Kad bi joj čovjek mogao dati godine, bila bi djevojka dobi negdje oko osamnaeste. Napola je slušao kako nabraja njegove obveze i dospijeća, svejednako se smiješeći. Put joj je bila boje breskve porculanskog sjaja, sa slutnjom rumenila i slatkoće u skorom dozrijevanju.

“Želite li ispis, gospodine Jurica? Gospodine Jurica?”

Tada je po prvi put je zatražio ispis. Kad je izišao, zgužvao ga je nervoznim stiskom šake i tutnuo u džep. Pogledao je oznaku kon-kaba jer je već sad znao da će i sljedeći mjesec potražiti ovo mjesto.

Svaki kon-kab ima svoj vlastiti holo. To je nešto kao zaštitni znak – čovjek zaželi malo osobnosti u životu i svijetu kojim hoda. Danas, nakon njezinih pitanja, uputa i sugestija, odlučio se na upit. Bila je vrata otkrivenog ispod poluprozirne marame ovlaš nabačene oko uskih ramena. Gledala ga je ravno u oči. Od tog pogleda skanjivao se, kao da se boji da ne ispadne djetinjast i glup. To je smiješno. Ovaj razgovor će ostati između njega i stroja. Ali to da stroj ima lik pristale gospođice ne olakšava mu namjeru.

“Imam za vas pitanje”, napokon reče.

“Da, gospodine Jurica? Pitajte”, reče ona sa strpljivim i spokojnim izrazom na licu.

“Kako vam je ime?” Zapravo nije vjerovao da hologrami imaju imena. Nije očekivao da će dobiti odgovor. Vjerojatno će ga pitati želi li ispis.

“Dora”, reče lik i nastavi zuriti u nj kao da očekuje dalji upit.

“Koliko godina imate?” ohrabri se on nakon kratke stanke.

“Upitajte sljedeći put, molim”, odgovorila je. On je šutio.

“Želite li ispis?” čuo joj je glas. “Zadnja doznaka na vaš konto bila je visokog iznosa. Možete naručiti plan ulaganja. Bit će vam dostavljen na kućnu adresu.”

On pomisli na svoj zastarjeli kompjutor s plošnim slovima i brojkama od kojih bole oči. “Ispis”, odvrati. “Po plan ću navratiti za koji dan.”

“I… gospodine Jurica, nastavite uzimati beta-karoten, bar trideset miligrama na dan!”

“Doviđenja!” reče on. Ona mu mahne sitnom rukom. Želio je osjetiti gibanje zraka i miris njenog dlana, ali privid nestane prije nego li završi misao.

Kišilo je oštrim, hladnim, rijetkim kapima. Zašao je pod arkade. U antiknoj trgovini skutrenoj u prizemlju skrivenom iza glatke holo-fasade, kupi jabuku. Prodavačica – živa osoba! – utisne njegovu bioplastiku na kon-disk i očita. Ljubazno ga pogleda.

“Imate tri zaostala cjelodnevna sljedovanja. Želite li još nešto kupiti? Jutros je stigla svježa roba.”

Jurica pogleda jabuku: svjetluca na pozadini sivog neba što se nazire kroz uske prozore. Upita se nije li i njena zdrava kora što bojom obećava slast, samo privid.

“Ne, hvala. Ulažem u kredite”, odgovori. “Predbilježio sam se za putovanje.”

“I ja sam bila, lani. U Hololandu. To biste trebali vidjeti.”

“Ne. Idem tamo gdje nema holoa.” Ljutio se jer nije znao zašto se osjeća povrijeđenim.

“O, to je najskuplje”, oneraspoloži se prodavačica i kvrcne o kon-disk implantiranim fluorescentnim noktom.

Mislio je o Dori danima. Sljedeći put, kad je nakon cjelojutarnjeg oklijevanja, ipak ušao u kon-kab, rekla mu je da joj je dvadeseta. Zamolio ju je da se s njime rukuje. Bio je pripravan ne osjetiti ništa. “Sljedeći put”, rastočila mu je nestrpljenje osmijehom.

Mogao bi se zakleti da će i njen dodir, sasvim nalik stisku anatomskog stolca, koliko god topao i produljen, biti u funkciji dijagnostike.

“Više se krećite, gospodine Jurica”, rekla mu je. Prokleti stroj je čitao vibracije njegova tjelesnog ustrojstva.

“Osjećaš li, Dora?” iznenada ju je upitao. Pitanje je bilo glupo, ali on više nije znao što je tu pametno, a što ludo. Već mjesecima poput mjesečara dolazi u ovaj kon-kab i postavlja pitanja.

“Ako želite, možda kad dođete sljedeći put.” Izraz lica joj je ostao nepromijenjen. Oh, kad bi bar ponekad na njemu mogao primijetiti tračak iznenađenja!

Činilo mu se da svojim upitima testira strpljenje stroja. Je li Dorin lik rezultat dijagnostičke analize, odraz njegove podsvijesti? Premda je holo, možda je u nju preslikana nečija osobnost, na njegovim upitima polako izgrađen novi entitet.

Nekoć su ljudi vrijednosti pohranjivali u školjkama, zlatu, draguljima… novčićima. Mogli su na dlanu osjetiti hladnoću legure, oštrinu bridova, tvrdoću materije… Imali su pokriće za svoj osjet i osjećaj za svoje pokriće. A onda su došle novčanice, pa čekovi, mjenice… papiri, zatim plastika, bankomati, kompjuteri. Izumom bioplastike i kontrol-diska sve je to izgubilo svrhu, jer se sve moglo obaviti brže, točnije. Nepogrešivo. Ipak, osobnog kontakta sa službenikom ljudi se nisu mogli ni htjeli odreći. Tako su dobili holoe… iluzije, a izgubili bogatstvo šare i oblika školjke.

Kako ne izgubiti mjerila? Kako mjeriti iluzijom? Mogućnost da ne postoji pokriće za te iluzije stroj ne dopušta, ali Jurica je bio spreman u to vjerovati sve manje i manje.

Odlučio je da više ne odlazi u kon-kab k Dori. Za zadnji put, poželi je poljubiti u obraz. Prijateljski, suzdržano. Ona se jednako smiješila naginjući se naprijed prema njemu.

“Pijte više tekućine”, rekla mu je poslije poljupca.

Kad je izišao van, holoi zgrada izgledali su mu odbojno sivi. Na prastarim gradskim vratima, jednoj od rijetkih građevina još nezakrivenih prividom radi povijesne vrijednosti, lebdio je holo-kip mlade djevojke u ovalnom udubljenju u zidu. Jurica zastane iznenađen i promotri milo lice, uska ramena i nježne ruke što su pridržavale škrinjicu i ključ.

Originalni kip prikazan holom zametnut je, u ima očuvanja baštine, u mračnom skladištu. Jurica nije znao koga predstavlja. A nalikovala je, pomalo, na njegovu Doru iz kon-kaba.

Sve lijepo ili dragocjeno iz predostrožnosti je bilo zamijenjeno hologramima. I zlato si mogao kupiti, grumen izdvojen dolje u litosferi, jer stroj je znao zalihe rude i raspolagao za te njenom protuvrijednošću. Ali zlatari nisu izumrli. Tkali su i prodavali iluzije, umjetnički izrađene holoe nakita.

Jurica se vraćao svakodnevici bez Dore – kompjuterskom terminalu s plošnim slovima i brojkama od kojih bole oči. Nikad više nje, nedorečenog privida savršenstva koje je mogla biti.

Njegovog grumena zlata.