Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić

GOSPA S LJILJANIMA

 

Službovah tih godina kod jedne ugledne gričke obitelji kao učitelj latinskog i lijepih vještina. Pred ljeto obitelj odluči otići na selo, a mene nakratko otpuste iz službe, te me nagrade s nekoliko dodatnih novčića. Stoga odlučim kupiti kakav lijepi predmet kojim bih ukrasio svoju skromnu izbu u potkrovlju. Obiđoh mnoge dučančiće i svaštarnice, dok konačno u zapuštenoj zalagaonici ne pronađoh omanju sliku koja je dočaravala neki krajolik. Slika mi se svidi, te je kupih i objesih iznad drvene škrinje s rubeninom.

Slijedeće noći probudim se u neko gluho doba i začudim se, vidjevši da soba pliva u blagoj svjetlosti. Mjesečine nije bilo, a u ovo potkrovlje nikakav drugi trak svjetlosti nije mogao prodrijeti izvana. Shvatim tako da svjetlost dolazi iz slike. Ujutro je skinem sa zida i bolje promotrim. Tek sad sam u miru mogao primijetiti svu finoću crteža i namaza ulja, raskoš u nijansama zagasitih, teških tonova boja. Kao što već rekoh, slika je predstavljala krajolik, u kasnom ljetnom zelenilu, gustu šumu s potokom, ponad nje kamena klisura, a na njoj uspravne ruševine nekog prastarog grada. Čudna svjetlost izbijala je iz slike, unatoč nagovještaju nevremena što ga je umjetnik dočarao velikim, okruglastim oblacima. Dok sam okretao sliku ne bih li na običnom drvenom okviru našao kakav znak koji bi mi što pobliže otkrio, zaparam noktom nespretno po platnu. Pogled na to mjesto otkrije mi da se ispod naslikanog krajolika krije neka druga slika. Radoznao i nestrpljiv, pođoh na Kaptol gdje u samostanskoj radionici kupih otapalo, pa se bacih na skidanje gornjeg sloja boje. Uskoro se preda mnom pojavi obris žene. Upotrijebih sve svoje umijeće te na kraju ugledah portret prekrasne ni djevojke ni žene, nježnog labuđeg vrata u tamnoj zelenoj haljini čiji su duboki izrez skrivale prekrižene ruke pridržavajući dva bijela ljiljana. Kao da je živa, pogled svojih plavih očiju uprla je u me. Kad me nakratko napusti zanesenost, shvatih da me kompozicija portreta podsjeća na kompoziciju ranije naslikanog krajolika. Gusta zelena šuma krajolika ovdje je bila zamijenjena haljinom od teškog mekog sukna, a stijene kule visokim čelom prekrasne gospe s ljiljanima. Njezin lik bio je na pozlaćenoj podlozi i izgleda da je otuda dolazilo ono svjetlo što mi je noću obasjavalo sobu. Sliku objesih na isto mjesto te sam je, ne mogavši se tome oduprijeti, netremice promatrao kad god bih bio kod kuće.

Nekako u to vrijeme čudna groznica obori me u krevet. Onemoćao, ležao sam i sveudilj gledao u Gospu s ljiljanima, kako nazvah sliku. U svojoj bolesti izgubih volju da ikada više ustanem i ozdravim. Gospa mi je u deliriju groznice izgledala sve bliža i sve življa.

U jednom od rijetkih trenutaka prisebnosti shvatih da bi slika mogla imati neke veze s mojom bolesti. Brzo, dok me opsjednutost nije ponovo dohvatila, posljednjim snagama ustanem, uzmem sliku i izađem van. Baš je bio sajmeni dan. Na tržnici, ponovo u vrućici, stanem uz prodavače živadi i njihove raskokodakane koševe od vrbova pruća. Sjena zvonika već nas je dobrano zakrila, kad naiđe neki mladić i stane odmjeravati sliku. Kroz razgovor doznah da je nesvršeni student lijepih vještina te mu prodam sliku po niskoj cijeni ne spominjući razloge svoje prodaje.

Uskoro, isto onako iznenadno kao što sam i obolio, ozdravih. Vratih se svom starom poslu. Svejedno, često sam nemirno lutao i mislio na Gospu s ljiljanima.

Otprilike početkom zime načuh da je onaj student obolio i da je na samrti. Doznah također da je liječnik, kojeg je pozvao nadajući se čudotvornom lijeku, tražio da mu bolesnik za protuuslugu naslika neki krajolik. Siromašni mladić, nemajući nijednog platna u kući do Gospe s ljiljanima, nacrta novu sliku preko portreta. Ipak, prekasno, jer još istu večer ispusti dušu, a liječnik svoje usluge naplati i odnese sliku premda se još boja na njoj nije osušila, niti studentovo tijelo ohladilo.

Prođe ljeto i ja sve to pomalo zaboravih, dok me jedan dan put ne nanese u onu istu zalagaonicu. Premečući po prašnim knjigama, primijetih nekog čovjeka kako začarano bulji u krajolik u prostoj rami. Priđoh i skamenih se. Prepoznam istu zelenu šumu, iste natmurene, okrugle oblake, postojanu hrid i tvrđavu. Još se i ne povratih od čuđenja, a čovjek plati sliku i ode. Htjedoh poći za njim, ali me zaustavi tanka, blijeda ruka čvrsto mi se ukopavši u rame. Ugledah prodavača bijele mramorne puti, kameleonskih očiju, plave žile kucavice što mu je treperila uz visoko čelo.

“Ne zaustavljajte ga! Sudbini se ionako ne može izbjeći. To uspije tek rijetkima, poput vas. Sad idite! Ona je negdje tu, vaša Gospa s ljiljanima, živa, čeka samo vas.”

Omađijan, iziđoh. Otada je stalno tražim. Iako sam već odavno shvatio da me stari čarobnjak, trgovac dušama, nadriliječnik zlatnih šarenica, s kamenom mudracom okovanim u medaljon lanca oko vrata, prevario: sudbini nitko ne može izbjeći, pa ni ja. I zato sam osuđen da vječno tražim Gospu s ljiljanima.