Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić

LICITARSKO SRCE

 

Silazio je s Kaptola kad se na pusti trg navuče gusta magla vijući se zmijoliko oko kandelabra, ulazeći u otvorene veže i lijepeći se po staklima izloga. Jakov se stisne u mekanu pustenu pelerinu i navuče šešir na čelo. U strahu da se ne izgubi u tami ranog predvečerja zagušenog hladnim, vlažnim zrakom, kuckao je po zidovima kuća kuglom kicoškog štapa. Ugaženi snijeg ravnomjerno je škripao pod njegovim nogama.

Odjednom ispred njega izrone konture Harmice. Hladnoća i mrak natjerali su prodavače da odustanu od dobre zarade u ove predblagdanske dane. Kroz maglu su se nazirali drveni kosturi klupa na kojima su se nudili ukrasi za jelke, crvene jabuke božičnice, kolači, fina pisana sukna ručno otkana. Ipak, prišavši bliže, Jakov ugleda natkritu klupu i uza nj djevojku koja se spremala otići. On priđe stolu prekrivenom bijelim debelim stolnjakom na kojem su bila poredana licitarska srca, konjići i lutke svakojakih veličina i uresa. Djevojka je slagala paketiće medenjaka zavezane trobojnom vrpcom u duboku pletenu košaru.

Ona pogleda Jakova i nasmiješi mu se ne prekidajući pospremanje. Jakov skrene oči s licitara na njeno, unatoč hladnoći, blijedo lice, svijetlu kosu upletenu u pletenice koje su se, omotane oko glave i spojene na zatiljku, gubile pod crvenim vunenim rupcem. Ispod bekeša od plavog sukna podstavljenog ovčjom kožom, zveckala je bogata niska koralja, a crveni vezeni pas stegnuo je šarenu rubaču ponad djevojački tankog struka. Promrznutim sitnim rukama što su stidljivo provirivale iz vezenog orukavlja ispod bekeša, spretno je slagala licitare između kockastih platnenih ubrusa.

Jakov poželi nešto kupiti ne bi li s djevojkom zadjenuo razgovor. Namjerno se premišljao, preokretao šarena srca, hukao i brisao stakalca na crvenim figuricama, zagledao u nalijepljena iscrtana rumena lica konjanika, pomicao žute brojanice čisla, pa ih vraćao prema ružičastom križu. Konačno kupi malo crveno srce i spremi ga u tijesni džep odijela ponad svoga srca.

Dok je djevojci davao novčiće, Jakov dodirne njene male hladne ruke. Sažali se na siroticu i ne razmišljajući, ponudi djevojci ponijeti košaru i otpratiti je kući. Ona nevoljko pristade. Smota jednu maramu i stavi je na tjeme. Gusto nabrano krilo njene bijele pregače nježno se zanjiše dok joj je Jakov pomagao dignuti drugu košaru na glavu.

Krenuše natrag preko Kaptola, do Zvijezde prema Prekrižju. Magla koja je Harmicu zavila u hladno klupko, na Kaptolu se razišla i sad su po snijegu iskričavo plutala svjetla fenjera. Iz katedrale je dopirao blagi zvuk orgulja. Kroz prozore kuća naziralo se svjetlo upaljenih svijećnjaka pri večeri, a iz daljine, podno Medvednice, dopirao je lavež pasa.

Djevojka mu reče da se zove Marta i da joj je dom u Šestinama. Njen otac bio je udovac, medičar i često bi mu znala pomagati pri poslu, a ponekad i umjesto njega prodavati na Harmici.

Jakov je kao očaran slušao njeno pričanje. Nekoliko puta zastali su da odahnu, on bi joj pomogao spustiti košaru, pa kad bi pridigla ruke, bljesnula su njena sitna zaobljena koljena u bijelim čarapama ponad uglačanih krutih sara kožnatih čizmica.

Put do Šestina učinio mu se kratak. U tami se nazirao obris zvonika. Uz crkvu, na spomenicima groblja bjelasale su se snježne kapice.

Marta je dalje željela sama. Jakov joj poda drugu košaru i upita kad li će je ponovo vidjeti. Ona se samo nasmiješi i mahnuvši mu rukom kojom je pridržavala košaru na glavi, krene prema kolibama u daljini. I dok je Jakov stajao i zamišljeno gledao za njom, odnekud se opet navuče magla i obavije ga. On se nađe izgubljen, ne znajući u kojem smjeru da krene. Uplaši se kad u blizini začuje topot i njisku konja i viku kočijaša, ali zvukovi se izgube u tami dok je pokušavao pronaći put. Poslije nekog vremena naiđe fijaker i odveze ga u grad.

 

 

Sutradan Jakaov odmah pomisli na Martu. Odluči je kasnije potražiti na Harmici. U džepu kaputa napipa licitarsko srce. Bilo je slomljeno, prepuklo po sredini, a vrh srca smrvljen i izgubljen u šavovima. Jakov je držao komadiće nježno na dlanu i dugo ih gledao. Prisjećao se pritom dječačkih dana provedenih na proštenju, kad bi, ne obazirući se na grdnje starijih, jeo svoja medna čisla i grickao srca. I kasnije, kao odrastao, volio je jesti licitar. Tako i sad, uživajući u osjećaju zabranjenog nestašluka, smrvi do kraja medni kolač zaliven crvenom caklinom i pojede ga, ne obazirući se na njegov gorkasti okus.

U kasno poslijepodne krene put Harmice. Od Griča je puhao sjeverac i s Medvednice donosio kristalni miris novog snijega. Na tržnici je bilo živo. Nudilo se, cjenkalo, prepiralo. Jakov potraži medičarevu klupu. Srca i konjići bili su još crveniji na zadnjem danjem svjetlu. Ali, Marte nije bilo. Uz klupu je stajao pognut starac glave pokrivene iznošenom kožnom kapom.

Jakov ga upita za Martu. Starac ga začuđeno pogleda, a onda polako obori glavu.

“Vi ste, gospodine, poznavali moju Martu? Pa zar ne znate da je više nema …?”

Jakov se smete. Nije želio starog još više ražalostiti pitanjima pa prešuti da je Martu sinoć pratio u Šestine. Ali, čovjek nastavi pričati:

“Poginula je pod kopitima konja prošle godine jedne hladne maglovite večeri. A ja znam, gospodine, da me to sustigla božja kazna. Jer, samo ja, samo ja sam bio kriv.

Vidite, Marta mi je često pomagala praviti licitre. Par dana prije kobnog događaja, moradoh na put, a ona me u svemu zamijeni. Greškom, ne znajući što čini, u smjesu za srca umiješa otrov koji sam neoprezno ostavio kraj brašna. Nažalost, jedan čovjek je radi toga stradao. Valjda je, sjetivši se dječačkih dana, pojeo otrovno srce koje mu je baš one kobne večeri kad je poginula, prodala Marta. Sutradan, u prvim večernjim satima, tu dolje u Ilici, i on je u muci skončao. A da moja Marta nije tako nesretno umrla, vjerojatno bi joj sudili. Ovako, svoju krivnju sam prešutio…”

Jakov je stajao neko vrijeme u nijemom zaprepaštenju. Prisjećao se Martinih ledeno hladnih ruku.

“Svaki put kad me obavije magla, učini mi se da će iz nje iskoračiti onako mlada i lijepa, moja Marta, moje jedino dijete… Ali znam, taj osjećaj je samo privid kojim sam kažnjen radi svoje šutnje koja je grijeh pripisala samo njoj. Mučit će me to poput prokletstva, sve do smrti koja nikako da se smiluje jadnom starcu”, završi nesretnik i zakrije oči rukom.

Jakova unatoč toplom kaputu obuze zimica. Za vratom osjeti oštri stisak hladnoće.

Uzdigne široki krzneni ovratnik i krene prema Ilici. Mislio je o licitarskom srcu kojeg je ujutro pojeo.

Po krovovima zazveckaše zraci prve večernje zvijezde. Jakovu se učini da mu se počinje mutiti u glavi i da mu noge postaju sve teže. Isprekidano je disao, obuzet iznenadnom stravom. Iz pokrajnjih ulica počne se polako navlačiti magla, gusta i ljepljiva, pomiješana sa zvonjavom što je pozivala na molitvu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.