Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

BEZ TEBE

 

Zašto sam tako vesela?
Svako jutro pojedem tanjur pahuljica
I sorrisi dell mattina (jutarnji osmjesi),
prolazim pored Atlante, american roulet kasina
nekoliko koraka od moje kuće.
Sunčano hodam i zamišljam dvadesete u mojoj haljini i frizuri.
Napušta me strah i briga za tebe,
likove iz serije, moje junake,
Ninu koja se boji malog psa i užasno vrišti,
njega koji se boji velikog i histerično laje.

Prema podnevu sjetim se tebe,
neodređeni osjećaj jeze uvlači se pod jezik.
Nisam svoja kad si tako daleko.

U jedan se vraćam na ručak.
Smišljam kako ću, da mi vrijeme brže prođe,
bar nekoga uloviti na priču
o ljudima koji dvadeset godina nisu krečili stan.
Pitam se hoće li mi se itko smilovati
i kliknuti u ritam moga glasa, da nije tišina,
da mogu lakše zbrisati pod kapke, k tebi.
Ipak, zvono na vratima!
Glas kaže: unutarnje svjetlo,
saznajem:
tako će se zvati reportaža o mojoj slijepoj susjedi.

Neodređeni osjećaj jeze uvlači se pod jezik,
primiče se večer, sjetim se tebe.
Nisam svoja kad si tako daleko.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.