Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

 

Sjedili smo tako već godinama jedno pored drugog,
godinama smo i šutjeli, tek ponekad netko bi se osmjehnuo,
ali to je bilo tako neprimjetno, nitko to ne bi
nazvao smiješkom.
Uglavnom smo gledali pred sebe, makar je iz ovog jasno
da to ne mogu sa sigurnošću reći i za tebe.
Ponekad sam se pitala kako će zvučati tvoj glas kada progovoriš.
Pa recimo da je bilo jutro i da je bila svijetla rana jesen
(o vremenu se dalo nešto reći tek po ribicama koje
su plivale ispod naših nogu).
Pomalo obješenjački okrenuo si glavu prema meni,
očekivala sam da nakon toliko vremena bar pročistiš grlo
laganim kašljucanjem, ali ti si vrlo sigurno ustvrdio
kako bismo trebali otići u jedan od onih gradova
koji na povišenom mjestu imaju ploču s udaljenostima
svih glavnih gradova pa naizmjence pogađati kilometre.
Ne mogu reći da sam bila posve sigurna da si rekao pravu stvar,
ali odmah nakon toga izveo si neku finu majstoriju s rukama,
postalo je sasvim jasno da ustajemo i dalje idemo skupa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.