Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

Što se dogodilo sa ženama iz mog života?
Znam da mi više nitko ne čuva leđa.
Mjesec se iz tridesetog pokušaja stanjio u struku,
polako ostajem sama.

Kada ih posjetim
najviše me rastuže pogledi prekriveni mrenom,
stolnjaci prekriveni mrljama.

Zauzimam njihovo mjesto, trebat će se boriti i uzeti pojačanje.
Punim mjesto u postelji.
Popravi mi kapuljaču, tebi se to čini malo,
ali i to malo ne možeš baš svakome reći.
Popravi i otvaram ti vrata svoje intimnosti.
Ostajem u kutu sobe, mirno ću sjediti i čekati da sve prođe.
Kao u djetinjstvu polizati žljebove napolitanki,
a ostalo sakriti u salvetu.

Okrećem se za svakim svjetlom, ovladavam potrebnim vještinama,
slušam kako trava ratuje pod zemljom,
prolijeva sokove.
Suzdržavam se od života, nekad te tako ne volim.
Na primjer, na primjer,
kada bjesni oluja, zrak vrišti u sobu lupom prozora,
a ja zamišljam da me nađu utopljenu i plačem, plačem,
a ti samo zatvoriš prozor i misliš da si bog.

Okrećem se za svakim svjetlom.
Mogu li više strepiti nad životom?