Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

* * *

 

U najmanju ruku trebala bi sličiti
Nekom sitnom gušteru
Pa da nadmašiš onaj spontani pogled
U sunce, moje lice, fotoaparat
(ili možda samo u sunce)
Koji me proganja, doduše sve rjeđe,
Izletjelo ti je.
Nemoj da ti začepim usta,
Onako kako samo ja znam,
Šakom pijeska
Pa ti više neće pasti na pamet
Takva smiona interpretacija,
Izletjelo mi je.
I ja sam tako znala gubiti vrijeme,
Kao klinka, bludeći po nebu
I zato mi je rep otpao već sto puta,
Zadnji put su mi ga tako skresali
Da je izgledao kao brk starog Salvadora,
I još uvijek ima tih glupana koji se čude.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.