Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

PODSJETI ME

 

Ne preostaje mi drugo,
nego pisati o noćnom zraku.

Skidam jaknu u hodniku,
a on ispada iz rukava, džepova…
Onako mirisan, pred Badnje,
najduže ostaje u kosi, na licu,
pa onda brzo trčim do tebe,
da pritisnem obraz na tvoj,
da vidiš kako je hladan,
a ti se svaki put smiješ i braniš
praveći se da to ne voliš.

Ne preostaje mi drugo,
nego pisati o grudi snijega.

Zapravo, pisati o njemu
dok još nije gruda, u rano ujutro,
kad iznenadi, a ja smišljam
kako da ti ga donesem,
a da ga ne pokvarim,
ili njega tebi, ili tebe njemu…

Još mi preostaje nešto napisati
o ljetnom Dunavu i vremenu
kada sam mislila da je sve moguće.

Jer sam imala sedam godina,
i plavu kanticu s ribom
koju sam punila njime i vukla do kuće,
da ga stavim pod pipu,
isperem i tada popijem.

To su stvari koje vrijedi zapamtiti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.