Prvi korak u tamu | Ivana Bodrožić

U NAŠEM KREVETU III

 

Uvijek propustim taj trenutak i kilometar
na kojem cesta prestaje biti normalna.
S desne strane samo osvane posječena šuma
i odjednom se nađemo u gradu sablasti.
Čudim se baš kako me često pronađu u tvom krevetu,
slaba intuicija, loši snovi, takvu ćeš teško naći.
Kažem: večeras se osjećam tako daleko od tebe.
Kažeš: tamo i ostani.
Najviše ljudi poginulo je uz granicu.
Jedna djevojka dovezena je u bolnicu nakon dvadeset sati.
Na sreću, zbog njezinih godina stanje je stabilno.
Na žalost, ostat će živa, ali vjerojatno nepokretna.
Kažem: zbog toga se osjećam tako daleko od tebe,
svjesna kako se nevjerojatnom brzinom
i velikim sudbinskim nesporazumima približavam
onakvom životu, svom životu, takvom
o kojem se nikada neće moći snimiti ljubavni film.
I tu se više ništa ne da učiniti.
Zadnje što uspijevam vidjeti tvoja su leđa
koja postaju mala crna točka u daljini,
i kao nikada do sada okrenuta od mene
pod tako pravilnim kutom.