Pristajanje | Tomislav Bogdan

* * *

Koliko ih je, majko moja,
koliko ovakvih jutara
kojima nedostaje jedno HURA
na margini teksta.
Tek imenovanja,
formulaična zazivanja,
tek moja tipična sjećanja.
Na primjer:
Kako nekog dana
nismo išli u ribe
i to je pogodilo more.
Jasno je bilo da mu je krivo,
vidjelo se po čudnovatu miru,
skupljenosti zaljeva,
glavinjanju struja.
Očekivao se svakog trena
njegov bijes,
jer more traži partnera,
ono bi rado primilo udarce.
Teško je bez suparnika.
Nedužno more,
naivno more naše uvale,
ti nisi omotano,
nisi krenulo za sobom.
Ti si malo, lokalno more
i nemaš previše iskustva.
Istinito more,
danas nema nikog da te izazove,
nikog da ga poštediš
svojom bijesnom i šutljivom napregnutošću,
svojom ćudi,
koju bi svakako
(kimnuli bi stari)
valjalo pobliže upoznati,
nekako biti na ti.

Samo nazivanja,
samo takva sjećanja
koja to uopće nisu,
kojih ne nedostaje,
kojih tipično nema.