Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

* * *

eto, na moru smo.

samo što sam ušao u apartman
pobacao stvari po krevetu
ona je već spremna za plažu:
na glavi slamnati šeširić
u ruci maska s dihalicom.

ništa nije rekla dok je izlazila.
vidio sam kako trči strmom uličicom.
rukom pridržavajući to smiješno pokrivalo.

malo sam se promuvao sobom i kuhinjom.
izišao na balkon s dobrim pogledom na zid susjedne kuće.

to volim: hladovinu i nemogućnost da me itko vidi kako sjedim i pijem.

otišao sam u dućan.
uzeo gajbu piva.
pokušao nažicat prodavačicu da mi ne naplati kauciju.
ne može, šjor, rekla je nekim čudnim piskutavim glasom.
dobro, rekao sam, za sedam dana ću doći po pare.
e, psiknula je.

nikad na more ne nosim knjige.
za mene ne postoji stravičnije slike od nekog koji čita knjigu ispod tamarisa.
osim ako mu to ne služi kao kamuflaža za zirkanje komada preko njenih korica.
to poštujem, ipak svi mi imamo žene i znamo kako je to ponekad teško.

iznio sam kuhinjski stol na balkon.
zapalio pljugu.
otvorio bocu.
gutnuo dobar gutljaj.

zadrijemao sam.
ipak sam kroz san čuo štektanje ribarskog broda na pučini.
kliktanje galebova.
strane turiste koji su se negdje žestoko nadglasavali.

iz drijemeža me prenulo pištanje mobitela.

pa gdje si? pisalo je
evo me, napisao sam

ugasio sam mobitel
spremio ga u ladicu nahtkasla.

ja ne volim more.
gledati pučinu me guši.
osjećam se klaustrofobično.
hvata me neka panična tuga.
strah me te vode.
tog užasnog sunca.
tih ljudi.
dok mojoj ženi, čini mi se, i djeca zamjeraju na oduševljenju.
ona gradi kule u pijesku.
izranja zvjezdače i školjke.
skače s mola na glavu.
praćaka se.
legne na luftmadrac i rješava križaljku.
onda dovesla rukama do obale, poljubi me, otpije mineralnu i sjuri se niz tobogan natrag u more.

pomišljam kako sam jadan.

i tako.
šiltericu sam nabio na glavu.
uzeo sunčane naočale i walkman.

spustio sam se do plaže.
sjeo na zidić.
izvadio iz ruksaka bocu piva.
zapalio cigaretu.

ona je dotrčala, poljubila me, pokapala me morem i rekla:
trebala bih negdje kupiti peraje.

ništa nisam rekao.

onda je, kao na špici sapunice, dotrčala do mora i bacila se na glavu.

neka obitelj do mene je upravo blagovala mortadelu, sir i špek.
korpulentni gazda je teško uzdisao nabadajući čačkalicom kockice špeka i komade rajčice.
povremeno bi zastao, pogledao zagonetno u daljinu.
onda bi posegnuo u prijenosni frižider i izvadio limenku orošenog budweisera.

uh, kako sam mu zavidio.

ma kurac bi ja pio naše pivo, ali sve što imalo vrijedi za mene je preskupo.

nekako posramljen, otpio sam gutljaj iz boce i sakrio ju među noge.

onda sam stisnuo play na walkmanu.

čujte, slijedećih šest dana bio je replay.

osim što je peti dan padala kiša.
i more je bilo tekuće olovo.
i nebo je bilo blještava aluminijska folija.
i ljudi su bili tužni.