Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

ŠTO TI MISLIŠ?

Probudila ga je cika susjedove djece.
Ustao je i zateturao.
Prije spavanja popušio je dva jointa, popio dva piva.
Doteturao je do kupaonice. Umio se, oprao zube.
Ima li išta stvarnije od slike u ogledalu?
Ti sivoplavi podočnjaci su tu.
I zakrvavljene oči zure u zakrvavljene oči.
Uzdahnuo je, ugasio svjetlo i izišao.

Pogledao je lijevo pa desno.
Svaki put kad je napušen, taj hodnik mu izgleda kraći i uži.
Izgleda mu, otprilike, kao njegov život.

Sjeo je za kuhinjski stol.
Jedno je vrijeme zurio kroz prozor.
Vani ništa nova. Pomislio je kako je stvarnost kazna. Božja ili tako nekako. Ili nije? Ne zna. Posljednjih godina sumnja u sve što vidi. U sve što ga okružuje. Pogotovo sumnja u susjede. U ljude, općenito. Čini mu se da mu se ti ljudi žele previše približiti i to bez nekog jasnog razloga. Onako, bez veze. Kao, ljudi smo i susjedi, pa je red da se upoznamo. Da znamo nešto jedni o drugima. K tome, mi smo kršćani, zar ne? A u zadnje vrijeme kršćani polako radikaliziraju svoj pristup Bogu i čovjeku. Svećenici su sad slobodni djelovati. Oni imaju zakonsku osnovu za to. Oni imaju ustavno pravo doći čovjeku. Propovijedati mu svoj nauk. Pričati priče. Ali on ne voli priče. On ne voli fikciju ali, s druge strane, ni stvarnost mu nije baš nešto naročito. Zapravo, njemu najviše treba odmor. I to dugogodišnji, temeljit odmor. Od svega, ponajviše, čini mu se, od njega samog. Već duže vrijeme osjeća da njegov život ide, kako se ono otrcano kaže, u krivom smjeru.
Skuhao si je jaku kavu i vratio se u sobu.

Sjeo je u naslonjač.
Već petnaest godina je podstanar.
Nagledao se on svakojakih rupa, svakojakih sobičaka. Svakojakih gazda. U tom dugogodišnjem iskustvu najčudnije je to što su najopakiji iznajmljivači tih rupa bili ujedno i veliki vjernici. Sad zna ovo: ako u stanu koji se iznajmljuje ugledate raspelo na
zidu, zahvalite se iznajmljivačima i krenite dalje u potragu. Iza raspela se obično kriju, najblaže rečeno, ljudi sumnjivih namjera. Ljudi s iščašenim promišljanjima. Ali, s vrlo istančanim smislom za novac. Naravno, nije to loše ako za uzvrat nudite nešto, a ne samo ofucani namještaj i pljesnive zidove.

Srkao je kavu i pušio.
Povremeno bi pogledao u crni ekran televizora. U crni monitor kompjutora.
Nije mu se gledao program. Nije mu bilo do pisanja.
Nije mu bilo ni do čega drugog osim do odmora.
Ovo zvuči glupo ali nije mu bilo baš jasno kako bi trebao izgledati taj odmor. Kako se to čovjek odmara?
Iz ladice pisaćeg stola izvadio je rizle i smotuljak trave.

Pušio je i zurio u zid.
Osjetio je kako tone u naslonjač.
Proveo je u tom stanju cijelo poslijepodne.
Glad ga je natjerala da ustane.

Doteturao je do kuhinje.
Iz frižidera je izvadio pola kuhanog pileta i zdjelicu s umakom od rajčice.
Sve je pojeo.
Neko je vrijeme zurio u pileće koščice. U fleke na stolnjaku. U svoje masne prste.
Pomislio je kako je zaista čudno što čovjek jede meso. Ali, još je čudnije što je svjestan da ne valja ubijati druga bića zato da ih se pojede.
Vratio se u sobu.

Stajao je neko vrijeme na sred sobe ne znajući što da učini.
Da legne? Ili bi bolje bilo da sjedne u naslonjač? Ili…
Ipak je legao na kauč, dohvatio daljinski sa stola i upalio televizor.
Baš su počele vijesti. Izborna je godina i političari jure zemljom sa škarama u rukama. Sve je vrijedno počasne vrpce i televizijskih kamera: od novog zahoda uz magistralu do tankera pogođenog bocom pjenušca.
Svi se trude zadobiti povjerenje običnog čovjeka. Običan čovjek omogućuje običnom pojedincu da taj krene prema vrhu. A na vrhu je, to znamo, moć i novac. Pitate što je iznad tog vrha? Hm, da budem iskren, ne znam. Neki kažu da tamo obitava Bog.
Da gleda sve nas dolje i zapisuje kakav je tko bio. Dobar ili zao. Ili oboje. Ili, tako nekako. S druge strane, neki tvrde da gore nema ničega. U metafizičkom smislu. Kažu da je gore vakuum i da ne postoji nikakav Um. Tko će znati? Znam jedino da su mnogi pokušali dokučiti tu tajnu, ali su poludjeli. Ili nisu? Možda su prije nego su se počeli baviti razrješenjem te tajne bili ludi pa su onda postali normalni? Ali, ne bih više o tome.

Pokušavao je mnogo puta, ali nikad mu nije uspjelo uhvatiti onaj trenutak tik prije sna.
Ni tad nije uspio.
Spavao je mirno.
Čitavu noć okrenuo se samo jednom.