Muha u juhi | Mario Brkljačić

BOŽIĆ, NOVA I OSTALA SRANJA

Proljev mi je sinoć izmrvio utrobu. Ustajao sam svakih sat vremena jureći na zahod, spotičući se o razrovani parket u sobi i hodniku, a dok sam iz sebe izlijevao juhu, noge su me zeble kao da ih držim u lavoru punom leda. U četiri ujutro više nisam imao snage ni volje vratiti se u krevet. Obukao sam se kao za izlazak, navukao vunenu kapu na glavu i sjeo za kuhinjski stol. Vani je padala kiša i ulica je blistala ledenim sjajem. Sa špareta je dolazio metalni zvuk. Voda za čaj je počela vreti. Odlučio sam ovdje dočekati jutro.

Subota. Razrovana i blatnjava uličica prekriva se snježnim poplunom. Snijeg se ne hvata na šahtovima vrelovoda iz kojih šišti para. Ta mjesta izgledaju kao gnojni čirevi na tijelu diva koji je malo prilegao u mom kvartu. Stavljam kuhati hrenovke. Proučavam kruh. Nije mi jasno od čega je napravljen. To je, fakat, misterij; izgleda kao da stoji već tjedan dana, a kupio sam ga jučer navečer. Za jednu noć je ishlapio i osušio se. To više nije normalno, rekao sam na glas. S radija su išle reklame za novogodišnji šoping.

Moji su susjedi okitili kineskim lampicama borove ispred svojih kuća. Prozore su našpricali umjetnim snijegom. Vidim ih kako sjede na trosjedu i gledaju televizor. Vani praskaju petarde i laju psi.