Muha u juhi | Mario Brkljačić

DO TAMO PA NATRAG

1.

Tko smo?
Gdje idemo?
Čemu težimo?
Stvarno su strašna pitanja
Strašna kao život i milosrdna kao smrt
Zbrajate?
Oduzimate?
Dijelite?
Obrćete?
Ulažete?
Ili ste spremni dati nepoznatom
Ljubav ili sućutan pogled, možda žrtvu, nije važno
Jeste li?
Reći ću: jeste, moj kurac!

2.

gledaj, treba otići do tamo
i vratiti se
tu, na početak puta
ali, kad se vratiš
ne želim slušati o patnji
ne želim slušati o ljubavi
samo sjedni ovdje
i osmjehuj se
skupa sa mnom
i, još nešto; ne misli da ćeš zato biti spašen

3.

Mi smo skloni vjerovati da nije toliko važno ono što smo učinili nego da je važno ono što smo propustili učiniti i onda se usredotočimo na to propušteno, a to je kao da lovite ribu udicom s koje je otpao mamac pa netremice zurite u plovak, a ništa se, naravno, ne događa, no vi ste uvjereni da više ne smijete niti trepnuti jer će upravo u tom času riba zagristi. Nekima tako prođe i čitav život, a da nisu shvatili da ništa nisu dali e da bi nešto mogli dobiti. Ili, u onom najgorem slučaju, misle upravo suprotno; da su davali previše, a dobili premalo ili čak ništa. Sve mogućnosti će iscrpsti i jedino što će im na koncu ostati je – ogorčenost. Ono što si čovjek nikako ne bi smio dopustiti je to da svoje lice uokviri očima gorčine. Ipak, tih lica je toliko da se usamljenost čini kao spas.