Muha u juhi | Mario Brkljačić

KRIVO SRASTANJE

 

I samozvani štovaoci onog što ne razumiju
Pa kakvo ime da ti dam gospođice od tri pedlja?
Krivo srastanje, gospodine
Krivo srastanje

Nebo nad gradom boje je dubokog mora.

Pogled s vrha nebodera izaziva mučninu.

Iako sam visoko mogu jasno čuti glas tipa u sivom odijelu:

Evo ga, ban!

Svećenik do tog tipa u sivom kao odsustvo božanskog.

Pušteni golubovi dolijeću do tornjeva katedrale koja podrhtava od zvonjave.

Gomila pjeva Ustani bane.

Džepari bunare po torbicama ushićenih gospođa.

Kurve u Gajevoj dogovaraju cijenu.

 

* * *

Čekam Firsta već sat vremena.
Bojim se da je pao.
Bojim se još više da me je zajebao.

 

* * *

Kad mi je Mile ispričao što se desilo s Firstom i Bracom nešto me presjeklo u želucu i u trenu me oblio hladan znoj.
Ruke su mi se tresle kao najgorem alkosu.
Ustao sam i otišao u zahod.
Otvorivši vrata ugledao sam nekog kretena koji se upravo fiksao.
Zurio je u mene odvratnim molećivim pogledom djeteta.
Došlo mi je da ga ustrijelim kao psa.
Sjeo sam na školjku.
Buljio sam u vrata išarana grafitima.
Nije me mučilo što sam uzeo staroj svu ušteđevinu.
Ne.
Mučilo me što sam ispao idiot.
Dvadeset tisuća maraka! ponavljao sam neprekidno, udarajući šakom jebena vrata.
Onda sam začuo Miletov glas s druge strane:
Mario, koji ti je kurac?! Trebaš pomoć?!
Sve je okej, Mile! Sve je, u pičku materinu, okej! Živ sam. Dobro sam. Samo me ostavi malo na miru.

Ne brinite.
To se desilo davno.
Ali, još uvijek se sjetim tih vremena.
Ono, kad su rušili Berlinski zid.
Kad su se ljudi pogledavali kroz rupe u zidu.
Nasmiješeni.
Prepuni nade.
Pružali su ruke kroz te rupe.
Pili su šampanjac.

Zurili u nebo po kojem je plesao vatromet.

Danas je većini žao što su ga srušili.
Kažu, bolje je bilo onako, sa zidom.
Gledao sam to na televiziji.
Ne izmišljam.

I ja sam se ponadao da ću nešto ušićariti u tom novom poretku.
Pokušao sam s tim dopom.
Nisam imao sreće.
Naletio sam na budale.
Braco i First.
Dileri.
Loši vozači.
Evo kako su skončali:

 

Requiem za hrabre mrtve gadove

Ustaj, Braco! Diži se majmune!

First upali svjetlo, vrati se do kreveta i snažno protrese Bracu.

Tad osjeti da je njegovo tijelo hladno.

First ustukne.

Uhvati se za glavu.

Braco ga gleda staklenim očima plišanog zeca.

 

First usporava i skreće s ceste na puteljak koji vodi u šumu.

Zaustavlja lanciu.

Otkopčava pojas s mrtvaca.

Otvara desna vrata.

Kabina se ispuni vlažnom studeni.

Objema rukama First gurne leš.

Nema snage pogledati leš u mokroj travi.

Vozeći unatrag ponavlja; Đizus Krajst! Đizus Krajst!

Tek kad je zadnjim kotačima dohvatio asfalt skuži da se trebao okrenuti tamo dolje, kod šume.
Nije imao nikakav pregled ceste.

Vozač kamiona nije kočio.
U punoj brzini zabio se u lanciu koja se četiri-pet puta zavrtjela kao zvrk.

Firstovo tijelo su pronašli, da čovjek ne povjeruje, odmah do Bracinog.
Pronašli su još nešto; 5 kila heroina u vratima.

No to nije pisalo u novinama.

Kao ni to da su iz auta izletjele, kao perje iz jastuka, stotine novčanica.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.