Muha u juhi | Mario Brkljačić

MIŠEVI NISU KRIVI

 

Ne mogu ih više slušati.
Izluđuju me.
Danas sam opet ustao rano.
Kasno odlazim spavati, a ustajem u 6 poput kakvog penzionera.
Živci?
Nečista savjest?
Premorenost?
Možda depresija?
Može biti, to je moderno.
Kad te netko upita, zašto toliko piješ, jednostavno odgovaraš, depra.
Bit će bolje, kaže taj netko, pa zajedno nastavite kresati po konjaku i pivama.
Kod pete runde počinje ispovijedanje.
To ispovijedanje nije pravo jer ne uključuje tebe.
Ti nisi kriv ni za što.
Okolnosti su krive.
Rat, tranzicija, politika, neimaština, globalizacija, prevelika očekivanja, novi svjetski poredak – sve je u igri, osim tebe, ti si out, čist i nevin kao Djevica Marija.
Ali, jebiga, ti ni u nju ne vjeruješ.
Zapravo, ti ne vjeruješ ni u što.
Ni u sebe iako psiholozi tvrde da je to osnova svega.
Ne znaš baš.
Probao si i to, no ništa se nije promijenilo.
I dalje si podstanar, skupa s tim miševima, i dalje radiš za male novce, i dalje dan započinješ na remizi, u gomili tih lica koja putuju na posao, sretni što uopće imaju kamo otići.
Što imaju posao i gazdu.
Malu plaću i bogatog gazdu.
Ne mogu više to slušati.
Te miševe.
Otkud su došli?
Slušam kako rovare iza hladnjaka.
Jure po lamperiji.
Stalno nešto grickaju.
Evo, baš tu, iznad glave.
Miševi, pizda vam materina! vičeš kao Švabo iz Rana.
Ma, dobro, pokušavaš se boriti.
Postavljaš mišolovku u rupu između hladnjaka i zida.
Onda sjedneš za stol i zapališ cigaretu.
Pušiš i slušaš radio.
Ljudi zovu.
Naručuju pjesme.
Žale se na tmurno jutro.
Na kišu.
Na hladnoću.
Ljudi se uvijek na nešto žale.
Miševi rade.
Grickaju.
Kote se u spužvi, u staklenoj vuni, u stiroporu.
Miševi nisu krivi, kažeš.
Gasiš cigaretu, uzimaš metlu i gurneš je u mišolovku.
Bacaš kockicu čokolade u kantu za smeće.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.