Muha u juhi | Mario Brkljačić
MIŠEVI NISU KRIVI
Ne mogu ih više slušati.
Izluđuju me.
Danas sam opet ustao rano.
Kasno odlazim spavati, a ustajem u 6 poput kakvog penzionera.
Živci?
Nečista savjest?
Premorenost?
Možda depresija?
Može biti, to je moderno.
Kad te netko upita, zašto toliko piješ, jednostavno odgovaraš, depra.
Bit će bolje, kaže taj netko, pa zajedno nastavite kresati po konjaku i pivama.
Kod pete runde počinje ispovijedanje.
To ispovijedanje nije pravo jer ne uključuje tebe.
Ti nisi kriv ni za što.
Okolnosti su krive.
Rat, tranzicija, politika, neimaština, globalizacija, prevelika očekivanja, novi svjetski poredak – sve je u igri, osim tebe, ti si out, čist i nevin kao Djevica Marija.
Ali, jebiga, ti ni u nju ne vjeruješ.
Zapravo, ti ne vjeruješ ni u što.
Ni u sebe iako psiholozi tvrde da je to osnova svega.
Ne znaš baš.
Probao si i to, no ništa se nije promijenilo.
I dalje si podstanar, skupa s tim miševima, i dalje radiš za male novce, i dalje dan započinješ na remizi, u gomili tih lica koja putuju na posao, sretni što uopće imaju kamo otići.
Što imaju posao i gazdu.
Malu plaću i bogatog gazdu.
Ne mogu više to slušati.
Te miševe.
Otkud su došli?
Slušam kako rovare iza hladnjaka.
Jure po lamperiji.
Stalno nešto grickaju.
Evo, baš tu, iznad glave.
Miševi, pizda vam materina! vičeš kao Švabo iz Rana.
Ma, dobro, pokušavaš se boriti.
Postavljaš mišolovku u rupu između hladnjaka i zida.
Onda sjedneš za stol i zapališ cigaretu.
Pušiš i slušaš radio.
Ljudi zovu.
Naručuju pjesme.
Žale se na tmurno jutro.
Na kišu.
Na hladnoću.
Ljudi se uvijek na nešto žale.
Miševi rade.
Grickaju.
Kote se u spužvi, u staklenoj vuni, u stiroporu.
Miševi nisu krivi, kažeš.
Gasiš cigaretu, uzimaš metlu i gurneš je u mišolovku.
Bacaš kockicu čokolade u kantu za smeće.
Sadržaj
Puno je tih lutalica na cestiCrne lokomotive budućnosti
za rat je kriv uvijek onaj drugi
soba
stajališta
miris strojne masti
dok pere čaše
kauč
oblaci su bili nisko
najviše što je uspio napraviti
večer je
ona je bila pokrivena dekom preko glave
Krivo srastanje
ionako ravno ne možete
gledam te dok spavaš
Ovdje već dugo ne žive sove
uličica
nema odgovora
zavoli zid
cvijeće u vazi
Ma, nije sve baš tako crno
Do tamo pa natrag
oči nenaviknute na sunce
S nekim kao s nikim
uvjet
hodočašće
Sparina
More u jesen je kao žena s kojom si proveo čitav život
kad građanima postane dosadno
imao sam prilike
krpeni lutak
Od nas i iguane bježe
Ludilo dolazi nenajavljeno i hrabro
Slušajte
Rane rane
To
Božić, Nova i ostala sranja
Miševi nisu krivi
Zubalo u čaši na nahtkaslu
Svu tu ološ treba strpat u zatvor
Te užasne krletke s ptičicama
Kad se usredotočiš
Stanovi, psi, ljudi
nešto bi trebalo učiniti
tebi nikad dosta smrti
kad majka pije rum za kolače
posljednji sati
oči
s neupaljenom cigaretom stojiš pored prozora
Uzmi sve
Državotvorni idiot s diplomom
Mislim da ludiš
besmisleni kao zmijin svlak
Dani idu kao boce iz gajbe
Pogledaj na šta sličim!
Što se to pomalja iz pičke gospođe Horvat?
Ose
Oslobođen
(sve kao jedno)
Impresum