Muha u juhi | Mario Brkljačić

OVDJE VEĆ DUGO NE ŽIVE SOVE

Kad zatvoriš za sobom škripava dvorišna vrata, moraš se pognuti pred granama otežanim od marelica, i tako zguren načiniti nekoliko koraka, i zatim ponovo uspravljen možeš učiniti ovo; sjesti za ovalni plastični bijeli stol ispod brajde, zapaliti cigaretu i uživati u hladovini, pjevušeći neku pjesmicu, ili možeš nastaviti hodati sve do iza kuće, koračati popucanim betonskim pločama na čijim se spojevima uhvatila mahovina, kao zelena rijeka u kanjonu.

Tu je; stepenište koje vodi do tavanskog stana. Uspni se. Noge su ti otežale od sparine i sad kad si na pola puta, s lijevom nogom na višoj stepenici i oslonjen rukom o ogradu, promatraj pejzaž.

Zelene vrtove i crvene krovove kuća, jumbo plakate uz cestu, siluete nebodera u purpurno sivom zalasku sunca, slušaj lavež, pjev ptica u krošnjama, brujanje prometa, ciku djece u obližnjem parku, smijeh i Purple Haze Jimija Hendrixa iz susjedove kuće.

Iz zida te u potiljak udara vrućina i hvata te vrtoglavica. Teško dišući, uspinješ se do vrha stepeništa, do vrata svog unajmljenog stana.

Dok guraš ključ u bravu, pozornost ti se usmjerava na periferni vid; okreneš glavu u tom pravcu i zuriš u sivo zelenog guštera na hrapavom pročelju.

Sad se potpuno umirio.

Gledaš ga netremice.

Nakon nekoliko minuta potpuno se bojom stopio sa sivim pročeljem.