Muha u juhi | Mario Brkljačić

RANE RANE

 

1.

Rođen sam u ožujku, dvije godine prije nego se Jan Palach polio benzinom i pretvorio u buktinju. Da, tada se slobodarstvo branilo osobnom žrtvom. Moja obitelj, deda, baka, mama, tata i braco, živjela je u jednosobnom stanu u prizemlju, u ulici koju su partizani nazvali po danu kad su oslobodili Zagreb od ustaša i nacista. Taj naš stan nije bio projektiran za stanovanje. Po nacrtima zgrade taj je prostor trebao služiti kao drvarnica. No, netko je izbio prozore na zidu i eto ti, problem stanovanja jedne obitelji, bio je riješen. Mrzio sam tu rupu. Zbog svog položaja – stan je bio okrenut na sjever – godinama nisam vidio sunce. Iz poda i zidova strujala je ledena vlaga, čak i usred ljeta, kad se čitav grad kuhao u sparini. I, ono što me izluđivalo, u stanu nije bilo kupaonice. Nas šestero kupalo se u škafu iz kojeg se pušila vrela voda. To nije normalno, vikao sam, mi nismo ljudi, mi smo svinje! Furimo se u ovoj vreloj vodi kao svinje! Nikog vruća voda još nije ubila! rekao bi deda, skladišni radnik u Prvomajskoj, motajući cigaretu za stolom.

 

2.

Dedu je izjedao rak. Mogu reći ovo: smrt i nije tako strašna ako ste pripravni na nju. Kad je deda bio u bolnici, strah me pratio po cijele dane, a noću dugo ne bih mogao zaspati. Prekriven poplunom preko glave, slušao sam baku kako hrče. Nakon tolikih zajednički provedenih godina čovjeku jednostavno otupe osjetila, mislio sam. Ipak, užasavalo me to njeno hrkanje. No kad su ga iz bolnice pustili kući moj je strah polako ishlapio. Na kraju mi je deda išao već i na živce iako je umirao u strašnim bolovima, grčeći se i proklinjući boga. Svaki je dan gutao šaku tableta. Svaki sljedeći dan u njegovim ustima bilo ih je još više dok, na koncu, taj zadnji dan njegova života, nije uzeo niti jednu, nego je samo rekao da će umrijeti. Njegovo tijelo je ostalo ležati na kauču u čudnom, zgrčenom položaju, s podignutim koljenima i rukama uz torzo.

 

3.

Baka Jaga bila je naša prva susjeda. Njen je stan bio, s dvorišne strane, u prizemlju, a s ulične, u podrumu. Ona je bila gromada sala koje se valjalo uokolo. Njen muž, invalid rada, umirovljeni vozač tramvaja kojeg je puknuo infarkt u vožnji, svaki put kad bih došao k njima, sjedio bi za stolom i pušio. Bio je nevjerojatno sličan Staljinu. Ono čega sam se najviše bojao kod njih bile su slike svetaca i raspela po zidovima. Sjećam se Isusa Krista s dugom plavom kovrčavom kosom i srcem omotanim trnjem. Ili, Djevice Marije s očima kurve, a kad bi ušao u sobu, želeći od bake Jage posuditi šećer, ugledao bih kroz mali prozor odmah ispod stropa, cipele ljudi koji su hodali pločnikom, i nju na krevetu koja je hrkala.

 

4.

Babaroga je stanovala u prizemlju susjedne zgrade. Iza zgrade bio je park i igralište za mali nogomet. Babarogin muž bio je čuvar parka. Kad bi se malo jače zavrtjeli na vrtuljku taj bi čovjek istrčao iz stana sa šibom u ruci i počeo bi nas tući njome. Ali, on nije bio strašan kao njegova žena. Babaroga. Mi, klinci, bili smo opčinjeni tom pogrbljenom spodobom s dugom sijedom kosom i kukastim šiljatim nosom. Užasno smo se je bojali ali istovremeno smo imali neodoljivu potrebu da je gledamo. Tad bismo se prišuljali do prozora njihova stana i zirkali kroz prljavo staklo. Jeza nam je klizila kičmom dok bi razrogačenih očiju i s otvorenim ustima gledali kako babaroga kuha ručak, a oko njenih nogu, tankih kao dvije metle, motale bi se mačke s izvijenim leđima i visoko dignutim repovima. Naša su srca tako brzo kucala da smo gubili dah. A, kad bi se babaroga okrenula i pogledala nas u oči, mi bismo zakoraknuli korak unatrag, ukipljeni od strave, a onda se dali u bijeg. Trčali smo kroz park, urlajući.

To nikad neću zaboraviti. Taj prizor. Babaroginu glavu bez ušiju. Oboje su umrli preko noći. Pobješnjele mačke su počele jesti leševe. Svjetlo u sobi moralo je noćima gorjeti.

 

5.

Mi, djeca radnika, koji smo živjeli po podrumskim i suterenskim stanovima, rijetko smo posjećivali naše vršnjake iz više klase. Ta nevidljiva granica nije se smjela tek tako prijeći, ali sjećam se jednog subotnjeg prijepodneva, kad mi je Davor, nalakćen na prozor, mahnuo rukom da dođem k njemu. Kad sam se uspeo na drugi kat, zastao sam buljeći u ta ogromna, dvokrilna vrata od pune hrastovine. Zvonce nisam mogao doseći pa sam pokucao. Čuo sam korake i škripu parketa i zvuk otključavanja brave. Na pragu, na moj užas, nije stajao Davor, već njegova mama. Šutio sam i zurio u nju. Reci, dušo? rekla je. Ja jednostavno nisam uspio izustiti ni riječi. Ona se nasmiješila, pomilovala me po glavi i rekla: Davor će danas ostati kod kuće. Onda je zatvorila vrata. Čuo sam njene riječi: Sine, pozoveš li još jednom tu sirotinju u kuću, morat ćeš to objasniti tati. Jasno?

 

6.

Naša zgrada imala je oblik potkove. Mi smo živjeli u južnom krilu, a u sjevernom su živjeli majka i sin invalid. Stara majka i njezin sin koji je nosio ortopedsku cipelu pedalj visoke potplate. Bio je to povućen i mrzovoljan čovjek, olovna lica. Njegova je majka ostatke hrane od ručka bacala u kanalizacijski šaht koji se nalazio u dnu dvorišta. Kroz rešetke su provirivale njuške štakora. Užasno sam ih se bojao no istovremeno sam imao potrebu gledati ih. Neki su bili krupni kao mačke. Kad bi deda otvorio vrata šupe u kojoj smo držali ugljen i drva, morao je biti oprezan, jer štakor ne bi ustuknuo. Uglavljen između cjepanica, nakostriješio bi se i zgrčio, spreman za napad. Ali, dedu to ne bi uplašilo. Zamahnuo bi tupom stranom sjekire i zdrobio mu glavu. Štakorov rep bi se još dugo izvijao.

 

7.

U Petrinjskoj ulici, preko puta milicijske stanice, nalazila se slastičarnica gazde Nebija. Zidovi su do stropa bili obloženi bijelim pločicama, a na vitrini s kolačima stajala je piksa s limunadom. Gazda Nebi bio je sitan čovjek s brčićima a la Clark Gable. Braco i ja tamanili smo tamo kremšnite i baklave okruženi usaljenim milicajcima koji su srkali čaj s rumom, a na crnim brčinama visjeli bi im snježno bijeli komadići šampita.

 

8.

Sjećate li se možda drvenog mosta na zagrebačkom Glavnom kolodvoru? Često sam odlazio tamo. Popeo bi se na most i gledao vlakove i ljude kako trče za njima. S tog mosta mogao sam vidjeti i trnjanske potleušice i žene koje su pumpale vodu u velike limene škafove. A mogao sam vidjeti, tamo, malo u desno, i hotel Esplanadu i crne, sjajne limuzine na ulazu.

 

9.

Jednog dana, mama je utrčala u stan i rekla: Dobili smo ključeve novog stana!
Svi smo se okupili oko stola.
Na plastičnom stolnjaku s uzorkom ruža, ležala su dva ključa na niklovanoj alci.
Zurili smo u njih, šutke, kao pripadnici neke masonske lože za obreda inicijacije.

 

10.

Bio sam taman toliko visok da sam bradu mogao nasloniti na okno prozora. Gledao sam kako sunce zalazi za poljima kukuruza. Ljudi moji, bio sam visoko, na petom katu. Bio sam u svojoj sobi okupanoj purpurnim suncem. U našem novom stanu na periferiji Zagreba. U Prečkom. Vjetar je do mene donosio groktanje i kukurikanje živine. Svako malo ulicom bi prošla konjska zaprega s kolima punim stajskog gnoja i vilama zabodenim u sredinu tog crnog brijega. Iz konja se pušio znoj, a iza njega su na cesti ostajali komadi govana. Te sam jeseni krenuo u školu.

 

11.

Dojdeki. Dotepenci. Tako su nam, u prolazu, dobacivali domoroci, ti kumeki na kraju ovog grada. Reći ću, bili su primitivni, prepuni mržnje i zli. Išli su u župnu crkvu, zastrašujuće ružno zdanje. Čim bi izišli iz te betonare, počinjali su psovati sve što se kreće. S krunicama još uvijek omotanim oko zapešća. Nisam imao nikoga na selu, ni s majčine ni s očeve strane, i bio sam začuđen količinom mržnje u tih seljaka katolika.

 

12.

Jedne večeri, nas trojica, Igor, Stanko i ja, zapalili smo zbornicu. Uspeli smo se gromobranom na prvi kat, razbili prozor, bacili smo na pod bocu nitro razrjeđivača i gađali lokvu šibicama sve dok plamen nije liznuo parket i zavjese. Uuu, kakav je to bio prizor! Skriveni u grmu lješnjaka tik uz ogradu gledali smo kako plamen suklja uvis kroz rasprsnuta stakla prozora. No nismo dugo uživali. Čuli smo sirene vatrogasnih kola, a nakon minute, na pročelju škole bljeskalo je plavo svjetlo rotirke. Znali smo da Prečko ima svoje dobrovoljno vatrogasno društvo i da će momci brzo dojuriti do škole. Kumeki su prekriženih ruku stajali ispred svojih kuća, a njihovi psi na lancima u dvorištima su bjesomučno lajali.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.